Tijekom povijesti epidemije nisu zaobišle ni teritorij Srijema. Epidemija kuge jedna je od najpogubnijih zaraza. Harala je na području Srijema 1795. i 1796. godine. Od epidemije kuge najviše je stradao Irig i njegova okolina, te se ona često naziva »iriška kuga«. Za sedam mjeseci i deset dana, koliko je trajala, od 4.823 stanovnika Iriga, od kuge je oboljelo njih 3.389, a preminulo je 2.548 osoba, što je činilo 53 posto populacije mjesta. Nakon prestanka epidemije, u znak zahvalnosti Bogu što ih je poštedio strašne pošasti, građani Rume su 1797. godine na mjestu gdje je organizirana straža, na cesti Ruma – Irig podigli spomenik koji se sastoji iz dva djela. Veći dio je dekoriran, na vrhu je postavljeno Raspeće, a ispod njega figure svetog Roka i Sebastijana, zaštitnika zdravlja.

Često na udaru

U težištu rada uzroci, nastanak i razvoj bolesti u Srijemu od XVIII. do početka XX. vijeka u okviru Spomenice Povijesnog arhiva Srem iz Srijemske Mitrovice povjesničarke Mirjane Teodorović obuhvaćene su velike epidemije kuge i kolere koje su opustošile ovaj kraj.

»Stanovnike Srijema zahvatale su u prošlosti mnoge nevolje, među kojima su nakobnije bile velike epidemije. Srijemska mjesta prilikom velikih epidemija prednjačila su prema broju oboljelih zbog blizine granice s Turskom, loših životnih uvjeta, nedovoljne zdravstvene prosvijećenosti, nedostatka liječnika i lijekova. Nalazeći se na vjekovnoj granici između Istoka i Zapada, Srijem je stalno bio izložen epidemijama svih bolesti, koje su najčešće s juga i jugoistoka, iz Turske, stizale u Europu. Putevi širenja kuge, pa i drugih bolesti, boginja i crijevnih infekcija, išli su preko ove pokrajine. Najčešći prenosioci bolesti bili su vojnici, pokreti trupa koji su iz Beogradskog pašaluka, mjesta najčešće koncentracije turske vojske za ratove s Austrijom, prelazile na ovo područje, zatim česte bježanije naroda ispred turskog zuluma i slično«, kaže ona u svom radu.

Nehigijenski uvjeti življenja

Kako dalje navodi, ljudi u Srijemu su još u prapovijesti, a i za vrijeme turske vladavine, živjeli u zemunicama. Na nekadašnji način stanovanja u Srijemu sjećaju i danas imena nekih naselja: Zemun, Pećinci, Buđanovci. Osim podzemnih stanova, Srijemci su često u zemlji gradili ostave za hranu, naročito jame za smještaj žitarica. U blizini ovih stanova bili su bunari iz kojih su ljudi izvlačili vodu.

»Iz izvještaja liječnika Hasa i Selea saznajemo da je zbog tjelesne nečistoće i nečistoće u jelu među Srijemcima mnogo kožnih bolesti i mnogo krastavih i šugavih. Liječnik Kitl spominje da neuk narod protiv šuge ne upotrebljava ništa drugo nego svoje nokte, dok Hase u svom izvještaju navodi da su se šugavi mazali živom i grijali na žestokoj vatri. Doktor Sele spominje da su Srijemci zbog toga što nisu prali ruke mnogo bolovali od crva i glista. Po kućama imućnih bilo je, kako tvrde tadašnji liječnici, dosta čisto. Uslijed nehigijenskih uvjeta življenja, loše komunalne i osobne higijene tijekom XVIII. i XIX. vijeka na području Srijema prijetila je opasnost od raznih bolesti, među kojima su najviše života odnijele velike epidemije.«

Erdeljska kuga

Također se navodi (prema podacima u tekstovima Slavka Gavrilovića) da je u prvoj polovici XVIII. vijeka najstrašnija bolest prošlih vremena – kuga zadesila u tri maha Srijem.

»Skoro uvijek dolazeći s istoka, s turskih strana, izazivala je veliki strah, pometnju, materijalne štete i najstrašnije, odnosila ljudske živote. U Srijem je prenijeta 1700. godine. Prema jednom izvoru, od nje je umrlo nekoliko osoba u nekom pravoslavnom manastiru bliže Iloku. Prema drugom izvoru, koji je nešto određeniji, kuga je zahvatila Irig, Maradik i okolna naselja. Sljedeći pohod kuge u Srijem i susjednu Bačku otpočeo je u vrijeme borbi protiv Rákóczijevih ustanika. Najprije se kuga javila u Beogradu 1707. godine, međutim nije bila jako smrtonosna. Ipak su u Srijemu poduzete mjere protiv njenog širenja: granica je zatvorena i zaposednuta vojskom, a promet robe s Turskom obustavljen. Poznato je da je naredne godine u travnju kuga harala Beogradom, a u ljeto je prenijeta u Srijem i zahvatila je Mitrovicu i druga naselja u ‘turskom Srijemu'. Nazvana je ‘erdeljska kuga’, jer se najprije pojavila u Erdelju, odakle su je vojnici i emigracija naroda prenijeli u Temišvar, a zatim u čitav Banat, Bačku i Srijem. Zahvatila je i Slavoniju, prešla u Srbiju, Bosnu, Albaniju i Mađarsku. Zahvaljujući obrambenim mjerama koje je naredio Dvorski ratni savjet, Srijem je odolijevao kugi sve do ljeta 1738. godine. Uputstva i naredbe u vezi s kugom proglašeni su u svim naseljima. Dunav je zatvoren prema Srijemu, a karantena produžena s 42 na 60 dana.«

Prema podacima iz privatne zbirke obitelji Odeskalki također se navodi da je pomor zahvatio i veliki broj sela i gradova od 1738. do 1740. godine i odnio oko 6.000 žrtava u 37 mjesta u Srijemu.

Iriška kuga

Opaka »srijemska kuga« zavladala je 1795. godine, od koje je najviše stradalo stanovništvo Iriga i Rivice pa je u narodu poznata pod imenom »iriška kuga«.

»Kugu su iz Turske u Beograd prenijeli turski trgovci i vojnici u srpnju 1795. godine. Iz Beograda su je bjegunci od bolesti proširili na Frušku goru. Odmah su bila okužena graničarska mjesta: Deč, Krčedin, Karlovci, Bukovac i Petrovaradin, a najviše je okuženih bilo u Krnješevcima, gdje je do kraja srpnja opustjela čitav jedan sokak. Od svih mjesta najteže je bio pogođen Irig, u koji je kugu donijela iz Krnješevaca Anđelija, žena Diše Nedeljkovića, Kurjakova, koja je bila na sprovodu svoje sestre u Krnješevcima i odatle donijela ćilime u znak sjećanja na preminulu sestru, a s njima i kugu. Anđelija je ujedno bila i prva žrtva velike epidemije 14. srpnja 1795. godine. Ovaj datum se kasnije uzima za početak epidemije. Kirurg Rulf iz Rume pozvan je u Irig da pogleda bolesnike. Nije odmah poznao kugu i pomislio je da je u pitanju »gnjila groznica«, kojoj je bio uzrok loše pripreman kruh (od novog žita). U Irigu je, kao i u cijelom Srijemu, tada bilo dosta doseljenika iz Turske koji su kugu već vidjeli, tako da nisu povjerovali da je »gnjila groznica«, pa su počeli bježati u šume još prije nego što su liječnici potvrdili kugu. Kada je liječnik Budai došao u Irig vidjeti o kakvoj je bolesti riječ, zabilježio je popis od 36 umrlih, od 14. srpnja do 4. kolovoza 1795. godine. Interesantno je da je na tom popisu bilo 28 žena, a muškaraca 8. Žene su više dvorile bolesne, prale i oblačile mrtvace i kukale, cjelivale, pa su se lakše zarazile od muškaraca.«

Ubrzo je kuga prenijeta i u druge dijelove Srijema: Grgeteg, Rivicu, Krušedol, Šatrince, Vukovar, Bešenovo, Prnjavor, Grgurevce, Kamenicu. Ova strašna bolest nastupala je iznenada i veoma je kratko trajala. Kod oboljelog bi se najprije pojavile groznica, glavobolja, nesvijest i vrtoglavica, a po tijelu crne ili modre boginje. Najčešće je imala smrtni ishod nakon tri ili četiri dana od kako je počela. Efikasnog lijeka u to vrijeme nije bilo, a liječnici su pacijentima mogli samo ublažiti bolove.

»Pojava kuge izazvala je paniku. Ljudi su počeli bježati u šume i polja, a štitili su se također vinom i rakijom. U kolovozu je svako okuženo mjesto bilo okruženo sanitarnim kordonom i iz njega se nije moglo izaći. Po naređenju bečke vlade okužena mjesta bila su zatvorena stražama. Oko Iriga, Jaska i Kamenice iskopani su široki rovovi. Tko je pokušao bježati osuđivan je na smrt.«

Trajne posljedice

A pomor je, kako se navodi u radu Mirjane Teodorović, zavladao do te mjere da umrli nisu ni sahranjivani pojedinačno nego u zajedničkim grobnicama, koje su posipane vapnom. U rujnu je u Irigu umrlo 500 ljudi, a kada je dostignuta kulminacija u listopadu 683, u Neradinu 108, a u Jasku 65. Tijekom zime pomor se naglo smirio i tada su kuće dezinficirane, a jedan dio bolesnika smješten je u bolnice. U travnju se kuga u srijemskim selima već bila smirila (osim u Irigu i Neradinu), a 20. kolovoza 1796. godine, objavljeno je da je kuga u Srijemu svladana. Da bi se naselja dezinficirala i spriječilo dalje širenje ove bolesti, okužene kuće su rušene i paljene. Samo je u Irigu spaljeno 402 kuće, od dotadašnjih 912. U Neradinu je porušeno 26, u Vukovaru 27, u Grgetegu 4, u Bešenovu i Grgurevcima po jedna kuća. Prije kuge je, kako ističe Teodorović, Irig bio ekonomski jako mjesto, u čijem sastavu je bilo 8 manastira. Imao je 4.813 stanovnika i nazivali su ga »fruškogorska preijstolnica«. Nakon ovog masovnog stradanja Irig se nikada nije oporavio. Interesantno je da je kuga zaustavljena i nije se proširila u susjednu Rumu. U to vrijeme Ruma je bila veoma gusto naseljena i smrti bi bilo mnogo više. Na granici između rumskog i iriškog atara Rumljani su danonoćno organizirali straže. Zahvalni Rumljani su na mjestu gdje je kuga zaustavljena (između općina Irig i Ruma) podigli spomenik Kipovi.

S. D.