Sport i zabava

Zbog unučadi sam morao ponovno obući kimono

Istinska vrijednost svakoga sportskog šampiona ogleda se u činjenici je li sposoban svoju vještinu prenijeti na svoje učenike i jesu li oni sposobni pretvoriti naučeno znanje u vrhunske rezultate. Judo trener Slavko Bašić najbolji je primjer potvrde ovih navoda, jer je pored svojih šampionskih rezultata u aktivnom bavljenju ovim borilačkim sportom potom u trenerskom pozivu uspio napraviti posve nesvakidašnji generacijski niz uspjeha sa svojim učenicima. Naime, isprva je šampionkama učinio sestre Angelović (sestre njegove supruge), potom svoju kći Selmu Bašić, danas udanu Štajnfeld, te na koncu i svoju unučad Saru i Aleksandra. A kako se Slavkova judo priča odvijala tijekom proteklih desetljeća saznali smo u razgovoru za naš tjednik.

Iz Vašeg životopisa se odmah vidi kako ste se judom počeli baviti nešto kasnije nego što je uobičajeno za početka u jednom sportu.

Rođen sam 1950. godine, ali sam se s judom počeo baviti tek travnja 1968. u JK Spartak. Naime, od kada znam za sebe sam se bavio sportom, a prije aktivnog bavljenja judom sam igrao nogomet u NK Zorka. Jednom zgodom me je prijatelj József Juhász odveo na trening u Judo klub Spartak, svidjelo mi se i odlučio sam ostati. Prvi trener mi je bio Miloš Ignjatović, s kojim sam počeo otkrivati tajne ove poznate japanske borilačke vještine koja je priznata olimpijska disciplina. Bezmalo to je već gotovo pola stoljeća mog druženja s judo sportom.

A to druženje je polučilo vrijedne rezultate u Vašoj aktivnoj natjecateljskoj karijeri, te potom zbilja impozantne trenerske domete s učenicima i učenicama koji su se također često penjali na pobjednička postolja.

U aktivnoj sportskoj karijeri najveći uspjesi su mi bili isprva osvajanje trećeg mesta na prvenstvu Jugoslavije u kategoriji do 63 kilograma (1973.) i potom naslov državnog prvaka mesto u kategoriji do 66 kilograma 1975. godine. No, trenersku karijeru sam započeo još tijekom aktivnog bavljenja judom, kada sam s 1973. godine s Józsefom Juhászom osnovao Judo klub Zorka. Kako sam 1974. godine otišao na služenje vojnog roka moj pravi trenerski rad započinje 1975. godine. U JK Spartak sam radio sa ženskom ekipom koja je po osnivanju Zorke prešla trenirati u ovaj klub, a po svojoj kvaliteti i rezultatima isticale su se sestre Vasić, Mileva i Jagoda, sestre Angelović, Marija (nažalost, preminula) Verona i Ljubica, Jelisaveta Babičković i druge. Zahvaljujući dobrim rezultatima savezni izbornik Svetozar Mihajlović me je 1976. godine postavio za trenera ženske reprezentacije Jugoslavije. Djevojke su, osim mnogobrojnih medalja koje su osvajale na prvenstvima Jugoslavije, osvajale medalje i na europskim prvenstvima. Mileva Vasić i Marija Angelević su osvojile po jednu srebrnu i brončanu medalju, dok je i Verona Angelović također osvojila brončano odličje na Europskom prvenstvu. Marija je 1980. na Svjetskom prvenstvu u New Yorku izgubila u borbi za medalju i natjecanje završila na petoj poziciji. Zahvaljujući međunarodnim uspjesima Mileva, Verona i ja imamo i nacionalne mirovine.

Nakon prve šampionske generacije u obitelji i Vaša kći Selma je ubrzo nastavila pobjedničku judo tradiciju. S kojim djevojkama ste potom još nastavili raditi i podučavati ih tajnama juda?

Kada su ove djevojke napustile judo, stasale su nove generacije među kojima bih izdvojio Selmu Štajnfeld (rođ. Bašić) koja je kao pionirka dva puta osvojila zlatnu medalju na prvenstvu države, pa onda i Natašu Moslavac, Maju Mutič, Renatu Berče, Gabriellu Fehérvári, Maju Moravčić, Angelu Seneš, Tímeu Turúc, koja je bila prvak Jugoslavije u kategoriji nada, i mnoge druge djevojke i momke koji su poželjeli usavršavati svoje znanje u ovom sportu.

Kako se to u narodu kaže »šećer dolazi na kraju«, jer ste se nakon duže pauze ponovno vratili trenerskom poslu i počeli obučavati Vašu unučad. Kako je došlo do Vašeg ponovnog judo aktiviranja?

Poslije duge pauze, Sara i Aleksandar Štajnfeld, unučad koju imam od kćerke Selme su me natjerali da ponovno obučem kimono i vratim se trenerskom pozivu. Krenuli smo s treninzima u vrlo skromnim uvjetima – improviziranoj judo dvorani od 9 m2 u našoj kući. Kako su djeca lijepo napredovala i imala želju da se natječu shvatio sam da se moramo proširiti kako bismo imali odgovarajuće sparing partnere. Tako se rodila ideja o osnivanju judo kluba, jer su se do tada djeca natjecala za Judo klub Zmaj iz Srpskog Krstura. Novoosnovani klub Mija i Zorka ima dvadesetak članova, a trenutačno najuspješniji natjecatelji su upravo moja unučad Sara i Aleksandar, koji su već osvojili mnogobrojne medalje i lijepa judo budućnost je pred njima.

Na koncu, evo i poruke našeg sugovornika svima koji bi se možda željeli oprobati u ovom lijepom borilačkom sportu, a kojega je osnovao majstor džiju – džicua Jigoro Kano:

»Mislim da je judo kao sport jako dobar za razvoj djece, kako tjelesno tako i psihički. On nas uči da ako nešto želimo postići u životu, za to se trebamo i boriti. Osim toga, uči djecu da pomažu jedni drugima, budući je osnovno načelo juda ‘uzajamna suradnja i zajednički napredak’.«

D. P.

Antrfile

Inkluzivni rad

Ono što je novo i što je u procesu realizacije je rad s inkluzivnom djecom, jer naš trener Đorđe Milošević ima položen stručni ispit za rad s djecom s posebnim potrebama.