Intervju Intervju

Virtualni svijet je predivan Božji dar sadašnjici

Pokušaji da Uskrs ne zatomimo nagađanjima na tjeskobno pitanje »dokle ćemo ovako?« kod nekih od nas zasigurno neće uspjeti. Pogled člana Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, predstojnika i jedinog stanovnika franjevačkoga samostana sv. Ivana Kapistranskog u Novom Sadu fra Károlya Harmatha na zamršenu globalnu situaciju i njezine reperkusije na kršćane, društvo u kojem žive, i na našu, vojvođansku katoličku sadašnjost mogao bi nam pomoći u tome. Desetljećima je ovaj sedamdesetogodišni svećenik, crkveni povjesničar, profesor, nakladnik, novinar, graditelj, urednik, pisac i karitativni djelatnik – manji brat – svjedok ovdašnje duhovne i svjetovne zbilje i više no relevantan njezin promišljatelj.

Statistika završenih života na Zemlji ovih dana zapanjujuća je. Sve to gledamo gotovo u direktnom prijenosu putem medija. Događaj Isusova uskrsnuća dolazi povrh svega toga. Kako i zašto se koncentrirati na ovogodišnju poruku Uskrsa?

Ta statistika razgolićuje današnjeg čovjeka. Ljudi današnjice u samoživosti misle samo na sebe. Empatija je postala nepoznanica. Mnogi su se uspaničili i uplašili isključivo za vlastiti život. Istina je da smo dobili samo jednu kožu na posudbu za cijeli život i iz nje ne možemo pobjeći nikud, pa nam je Bogom dana dužnost da je čuvamo, ali je istina i to da se prema životu odnosimo vrlo površno. Ako je vjerovati medijskim izvješćima, danas je koronavirus blokirao živote većine čovječanstva. Virus je tema, a ne govori se o tome da svakodnevno daleko više djece umire zbog gladi i abortusa. Ljudi zarad očuvanja svog života ubijaju bespomoćne živote. Situacija je doista zamršena. Očitovanja stručnjaka i samozvanih stručnjaka, zatim očitovanja savjesnih, istini zavjetovanih medijskih radnika i proizvođača fake newsa samo su dodatno ulje na vatru zbunjenosti. Nesnalažljivost i nestručnost samozvanih političkih spasitelja koji ograničavanjem ljudskih prava i sloboda pokušavaju riješiti situaciju psihički ubija ljude. Događaj Isusova uskrsnuća za mene je zapravo putokaz koji otklanja dezorijentiranost. Uskrs je orijentir i čvrsta točka u životu. I prigodom prvog uskrsa bilo je nesnalažljivosti. Prisjetimo se onog trčkaranja u praskozorje: Marija do groba i od groba k apostolima, trčanje dvojice apostola do groba. Pa onda slučaj s vrtlarom, što jasno ukazuje na to da uspaničeni čovjek ne vidi dobro. A oni koji stvaraju paniku, zapravo osljepljuju druge. I Marija Magdalena je zamijenila Isusa s vrtlarom. Smirila se kad je prepoznala Isusov glas. Božji glas smiruje paniku. Za mene je i to jedna od osnovnih poruka Vazma. U današnjem općem potopu devalvirane riječi teško je prepoznati riječi Onoga koji je sámo Uskrsnuće i Život. Kad povjerujemo u to, naš odnos prema životu se korjenito mijenja. Po vjeri postajemo svjesni činjenice da smo uvijek u Božjoj ruci i iz nje nikad ne možemo ispasti, izuzev slučaja kad sami svjesno i svojevoljno odbijemo tu ruku. Nadalje, Uskrs nas uči da trebamo naučiti na ispravan način »izgubiti svoj život« da bismo dobili jedan novi koji je od vječnosti prisutan u Božjem planu, dolazi na ovaj svijet našim rođenjem i prelazi u vječno postojanje prekoračivanjem praga smrti. Po mome, izgubiti život znači izgubiti život uređen isključivo po ovozemaljskim mjerilima uživanja, posjedovanja, vladanja nad drugima, i zamijeniti ga životom koji nudi Krist, a to je život u ljubavi, pravednosti, miru, te prihvaćanju drugih i pritjecanja u pomoć svakom tko je u potrebi.

Katoličke zajednice skoro su preko noći, odlukama crkvenih pastira, korizmeni put preselile isključivo u obitelji i u medijski svijet. Kako biti dostojan prezbiter online?

To me podsjeća na prakršćanske zajednice kada se euharistija slavila u obitelji. A virtualni svijet je predivan Božji dar današnjici. Pomalo me podsjeća na Božju posvudašnju nazočnost. Virtualni sadržaji, rekao bih, bez prestanka »lebde oko nas«, kao Duh Božji kod stvaranja svijeta. Na nama je da Duhu Svetom damo šansu da udahne božanski život u nas i pomoću tih »pametnih oruđa«. Samo trebamo pritisnuti dugme, da budemo »online« i s Bogom. To je zaista veliki blagoslov. Ona postaju kradljivcima vremena i donositeljima grijeha u naš život samo onda ako mi to dozvolimo. Pri osnivanju Teološko-katehetskog instituta Subotičke biskupije uvrstio sam i teologiju medija u nastavni plan i program. U ono vrijeme (1994.) to je bila pionirska inicijativa. Danas smatram da je tome trebalo još ozbiljnije i studioznije pristupiti, jer današnje platforme mogu biti snažna pomoć u evangelizaciji i prijenosu vjerskih sadržaja. Bog može prodrijeti u ljudsko srce i pomoću tih sredstava. Današnji svećenik ne smije ostati virtualni analfabet. Zaostali smo u iskorištavanju virtualnog svijeta za evangelizaciju. Pišemo katekizme bez uvida u novíne koje se javljaju u katehizaciji po cijelom svijetu upotrebom novih medija. Vraćamo se u kameno doba, umjesto da držimo koliko-toliko korak s novim mogućnostima. Kažem »koliko-toliko«, jer ćemo uvijek kaskati za brzim razvojem tog novog svijeta. Ali, da pokupimo barem mrvice, koje padaju sa stola... Dragi Bog nam je i po ovoj epidemiji otvorio nove vidike. Mnogi svećenici su odjednom postali svjesni tih novih mogućnosti, ali se pokazalo i to da nam je i na tom području potrebna permanentna formacija. Prezbiter je uvijek prezbiter. Svećenički poziv nije zimska bunda koja se oblači po potrebi. Svećenik je uvijek Kristov – i kad je online i kad je offline. Ideal mu je da se cijelim bićem preda Kristu, da bude prikladno oruđe njegove dobre vijesti. Da i sam postane drugi Krist, kako su to suvremenici zapisali o sv. Franji. Snagu za ostvarenje nimalo lakog poslanja crpi iz vjere i iz Kristove riječi. Nema izlaska na svjetlo, pa onda povlačenja u tamu. On mora biti sin svjetla koji neustrašivo hodi u svjetlosti. Njegov put osvjetljava Svjetlost vječnog Velikog Svećenika, a svjetiljka mu je Božja riječ. Ta svjetlost mu pomaže da može nositi apsurdnost svoga poziva: biti u isto vrijeme i svetac i grešnik-pokornik. Svećenika, kako je sv. Pavao napisao Korinćanima, »obuzima ljubav Kristova«, ili još točnije: »mamuza« ga (bodri poput mamuza), ili po latinskom: Caritas Christi urget nos. Često se sjetim riječi našeg svetog oca Franje Asiškoga, koje je pred samu smrt uputio braći: »Braćo moja, ništa nismo uradili, počnimo ispočetka«. Pravi svećenik je »sveti nezadovoljnik«. Htio bi uvijek sve više i više učiniti za Krista – i naravno za povjerene mu duše.

Može li zajednica funkcionirati ako se ne može fizički sastajati – što više, ako je to opasno po život njezinih članova?

Kršćanstvo je zajedničarska vjera. Nema privatnog Boga ili Boga zatvorenog u četiri zida. Tko susreće Boga isključivo u četiri zida – pravdajući se da je Bog posvuda prisutan i sve vidi – taj nije kršćanin. Vjeruje u nekog Boga, ali to nije Isusov Bog, nije naš Otac nebeski. Na tu činjenicu nas podsjeća i ona molitva koju nam je sam Isus dao. Ne molimo se svom ocu nego »našem Ocu«. Nadalje, mi smo Božja djeca, a ako smo djeca, onda smo međusobno i braća. Bez drugog mi ne možemo dospjeti ni u nebo. »Četiri zida« nas ne vode u nebo. Ni Isus nije žrtvovao sebe između četiri zida. Mnogo toga je napisano o tome. Župe bez prave i istinske kršćanske zajednice su biroi za vjerske usluge po zamisli.

Kao crkveni povjesničar, možete li pronaći paralele između djelovanja Crkve u vremenima izbijanja zaraznih bolesti u prošlosti i ove koju preživljavamo sada?

Teško je pronaći paralele ako imamo pred očima da je prve bolnice osnovala Crkva, da je Crkva već u ranom srednjem vijeku ustala protiv robosvlasništva, da je bilo redovničkih zajednica koje su sakupljale sredstva da bi oslobađale kršćanske zarobljenike. Sjetimo se samo da je prvu bolnicu u Vojvodini osnovao jedan viteški red u Baču. Danas je uglavnom društvo, država, preuzela brigu oko bolnica i osnovala ustanove za pomoć ljudima u potrebi. Crkva se djelomično povukla s tih područja i prešla na druga sličnog karaktera. Zapadna Crkva stalno naglašava da je karitativni rad obvezujući zadatak katolika, pa i svih kršćana. Usput spominjem i da je to jedno od najvažnijih područja gdje bi se mogao ostvarivati ekumenizam. Ekumenizam nije prozelitizam, prevođenje iz jedne kršćanske zajednice u drugu, nego zajednički rad u onome u čemu se slažemo. Katolički Caritas djeluje po svem svijetu upravo zato što Bog može i želi pokazati svoju dobrotu i brigu za potrebne samo preko nas. Mi smo njegove oči koje primjećuju čovjeka u krizi i potrebi, njegove ispružene ruke prema siromahu koji, kako psalam kaže, »vapije k Bogu«. Velika je čast i odgovorni zadatak biti Božjim predstavnikom. Svaki od nas je na tom području u stvari Božji »namjesnik« prema kojem on ima povjerenja. Kao da nam kaže: »Evo, neću ići ja tamo. Dao sam ti znanje, sposobnosti, dobro srce i sve što ti je potrebno, pođi i radi u korist mojih najmanjih«. I ne samo to, nego nam pokazuje kako možemo doći u nebo, gdje ćemo biti vječno s njim: »Što god ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili«.

Kakav je franjevački pogled na strah, tjeskobu i neizvjesnost?

Izvanredno optimistički. Sv. Franjo se deklarira Božjim trubadurom. U Pjesmi stvorova (Pjesma Brata Sunca), koja je jedna od početnih remek djela talijanske književnosti, smrt naziva »sestricom«. Svakako nije dobro ako sebe uzimamo previše ozbiljno, jer se onda vrtimo samo oko sebe. Ono što nam je u srcu, to nam je u mislima, na jeziku i na djelima. Sve brige i misli su usmjerene prema egu. Ako ego postaje centar svega, onda je to strašna tragedija. Ako smo u Kristu, ne trebamo se bojati ako sve ostalo i izgubimo. Tragedija počinje onda kad čovjek izgubi Boga, jer u tom slučaju gubi sve, pa i vječni život.

I inače skrajnute, starije osobe su, čini se, postale najveći neprijatelji cijeloga društva u vremenu aktualne pandemije. Hoće li ih odredbe vlasti o zatvorenosti u kuću definitivno izolirati od svijeta? Čime stariji kršćani mogu doprinijeti zajednici i društvu i kako ih više cijeniti?

To je nepravedni udarac na starije osobe pod krinkom brige o njima. Ne bih se libio kazati da je to šikaniranje. Nije ni čudo, jer je obitelj izgubila svoje lice i morala je svoje mjesto ustupiti kapitalu. Svi trče za novcem i materijalnim dobrima. U ljudima je nemir. Potrošačko društvo izluđuje. Stvara u nama potrebu za onim bez čega bismo mogli bez problema živjeti. Hektički trčimo za materijalnim blagostanjem i isključujemo iz života sve što nije profitabilno, od čega nema zarade. Nažalost, stradaju i starije osobe, a i djeca, jer društvo za njih nema vremena i od njih nema profita, štoviše »besplatno« se moramo brinuti o njima. Svi vidimo: koronavirius je najopasniji za one »koji imaju godine«, za organizam kojem je opao imunitet. Ova pandemija ponovno je pokazala kako ne cijenimo stare. Umjesto da dobiju dužnu pažnju i zahvalnost što su svojim radom, znanjem i poštenim životom ostvarili, i time i nama pripremili dosta kvalitetan život, oni su postali gubavci naših dana na koje se dere, koje se ponižava, kojima se pogoršava zdravsteno stanje prisilom na nepokretnost. Kao nečasni lopovi pod krinkom polumraka u ranu zoru moraju ići u kupovinu, skrivajući se od svijeta, izbjegavajući ljude, kao što je bilo naređeno gubavcima u Isusovo vrijeme. Da nije tužno, rekao bih: samo čekam kad će im narediti da nose i zvonce, da bi ih ljudi mogli zaobići u velikom krugu. Tako nešto je sramota za naše društvo. Tko ne cijeni starost, neće imati lijepu starost. Za nas vjernike, koji imamo iskustvo snage molitve, stare osobe su između ostaloga i velevrijedna »molitvena pozadina«.

Čitamo li više i kvalitetnije kada prisilno više vremena provodimo u kući?

Nemam odgovora na to pitanje, jer događa se i jedno i drugo: neki čitaju, drugi ne. Ja u posljednje vrijeme imam poteškoća i s pojmom čitanja. Mi koji smo odrasli u jednoj drugoj kulturi čitanja mnogo puta ne shvaćamo da je digitalna revolucija, koja se ne može usporediti ni s jednom drugom znanstvenom revolucijom u povijesti čovječanstva, donijela novi način čitanja. Ne mogu optužiti one koji su prešli na »digitalno čitanje« da ne čitaju. Mlađe generacije su se navikle upravo na takvo čitanje. Mogao bih samo nabrajati pozitivne strane klasičnog »analognog čitanja«. A i »virtualno čitanje« ima svojih lijepih strana. Dakle, stalno sam stavljen pred izbor: ako hoću brzu i što bolju informiranost, onda dajem prednost virtualnom, ako hoću smirenost, »ljekovito čitanje«, produbljivanje poruke teksta, razvijanje mašte; ako hoću dati slobodu duhovnoj kreativnosti, onda uzimam knjigu i čitam. Mnogo me više zabrinjavaju neki zabavni programi u prekomjernom broju na televizijama, koji ubijaju kulturu i srozavaju čovjeka na razinu nemoralnog bića. Kakvo dobro se može roditi iz zla? Takvi programi ne potiču duhovno – i duševno – oplemenjivanje već u temeljima ruše moralnost, koja je u našem društvu već i onako opasno potkopana. Nestali su nam ljudi s moralnim i duhovnim porukama. Ili možda nemaju prodornu snagu, jer društvo je u moralnom kolapsu i nije sposobno ni za kakvo čitanje, ni za analogno, ni za virtualno nego se zadovoljava razinom koja je ispod ljudskog dostojanstva. 

Ocijenite, molim Vas, prošlost i sadašnjost katoličke publicistike i nakladništva u Vojvodini. Imamo nekoliko katoličkih mjesečnika, jedan tjednik; produkcija knjiga prožetih kršćanskim duhom na mađarskom jeziku u Vojvodini u minulim godinama nije bila mala, a ni na hrvatskom nije izdahnula. Imamo dvije katoličke radio postaje. Nemamo niti jednu katoličku knjižaru.

Bit ću kratak, jer tema je razgranata i zaslužila bi i jedan okrugli stol. Mislim da se čini ono što se činiti može. Imam dojam da kod nas u svezi apostolata tiska vrijedi ona »uzdaj se u se i u svoje kljuse«. Vjerska nakladnička djelatnost je prepuštena entuzijastima, bez ikakve financijske ili moralne podrške sa strane crkvenih struktura. Jedna vjerska knjižara je bila otvorena, međutim poslije posljednjeg rata nije se više mogla oporaviti. Digitalni mediji su se probili na tom području, ali ne kod nas. O nastanku te »dvije« radio postaje moglo bi se reći mnogo toga. Tragove, tj. dokumentaciju svih početnih borbi za uspostavljanjem istih pohranio sam u pismohrani našeg samostana. I to je bila »privatna« inicijativa, dok su odgovorni čekali samo nastup pred mikrofonom. I one su siroče, poput izdavačke djelatnosti.

Zbog čega ste se u karitativnom radu posvetili baš djeci?

Pri osnivanju Općekorisne franjevačke fondacije Poverello imao sam pred sobom četiri cilja utemeljena u franjevačkoj duhovnosti: poticanje karitativne djelatnosti, širenje franjevačke duhovnosti, promicanje ekumenizma i rad na ekologiji. Započeli smo direktnim radom u korist ljudi: najprije smo osnovali komunu za ovisnike od narkotika po uzoru na Cenacolo, koju smo poslije dvije godine morali zatvoriti zbog nedostatka financijskih i ljudskih resursa. Onda smo prešli na pomoć djeci: osnovali smo dječje dnevne centre (do sada tri) za najsiromašniju djecu i djecu iz problematičnih obitelji. Osim toga, u nekim segmentima, u manjoj mjeri, pružamo vanjsku podršku dvjema institucijama za hendikepiranu djecu u Subotici. Djeca su dospjela u centar naše brige zbog potreba koje smo prepoznali na terenu. Papa Franjo bi rekao da se radi o djeci s periferije društva. Ja imam dojam da su to djeca izvan periferije društva. Ta djeca trebaju doživjeti da postoji i drugi način života, ali i da se za to svatko mora sam izboriti. Tako naši odgojitelji (njih dvanaest) u cjelodnevnim dnevnim centrima uz pomoć u usvajanju školskih predmeta pomažu djeci i u integralnom razvoju (od trijebljenja uši, do usvajanja osobne higijene i učtivog ponašanja). Mukotrpan posao, ali imamo motivaciju: želimo raditi za Kristove »najmanje«. Danas imamo dosta ljudi (ne dovoljno!) i nekoliko župskih zajednica koji nas pomažu na mjesečnoj razini. Uvjerio sam se da ljudi nose u sebi dobrotu, samo što ih treba potaknuti da to iskažu ili čak da i sami prepoznaju da je dobro biti osobom dobrote.

Dobro poznajete katoličke zajednice u Novom Sadu. Što katolička manjina treba učiniti da bi doprinijela boljitku zajednice brzorastućega grada, čiji broj stanovnika je već prešao 400 tisuća?

Najprije moramo svući sa sebe sebičnost i isključiti osobnu karijeru i trebamo se osloboditi kompleksa manje vrijednosti. Na potrebnima se ne smije graditi karijera i samopromocija. Ne smijemo izigrati i prevariti Božje siromahe. To će nam se kad-tad vratiti. Crkva u Novom Sadu je raštrkana na čitavom teritoriju grada. Još ne govorimo o dijaspori, ali faktički je živimo. To je pogodno tlo za prekid kontakata s Crkvom. Nešto se, ipak, uvijek pokušava uraditi, ali zapreke su velike i zbog životne dobi članova. Ne znam zašto je nastao zastoj u djelovanju Caritasa. Lijepo su počeli. Naš grad je i studentski grad. Ne radi se s mladima, a vidim da ima potrebe. Prije dvije godine i u našoj franjevačkoj crkvi su se počeli sakupljati na svoju inicijativu. Crkva nema nikakav plan. Treba spomenuti i činjenicu da je Subotička biskupija dala teren za izgradnju studentskog doma Europa, a zauzvrat je isključena je iz programa te ustanove. Ondje živi oko 400 studenata, a nema ni studentskog duhovnika. Onda smo suočeni s već spomenutim starenjem katoličkih zajednica. Franjevački Caritas i materijalno, a i medicinskim pomagalima, pomaže potrebne, doduše iz razumljivih razloga u jako ograničenim okvirima. Taj karitativni rad je samo kap u moru, ali i ocean se sastoji od kapi. Članovi Franjevačkog svjetovnog reda na taj način svjedoče u našem gradu o franjevačkoj karizmi. Mi ovdje ne možemo i ne smijemo sanjati o velikim pothvatima, jer bismo se mogli uplašiti veličine mogućih izazova i zadataka. Ostaje da krećemo malim koracima, ali – kako kažu mudri ljudi – i najveća putovanja započinju malim korakom. Trebali bismo biti mala Crkva odlučnih koraka.

Razgovor vodio: Marko Tucakov

 

Najava događaja

07.06.2020 - Produljen rok prijava za izlaganje na stručnom skupu \\\'Čitanjem do uključenosti\\\'

Programski i organizacijski odbor stručnog skupa Čitanjem do uključenosti koji će se održati 2. i 3. listopada 2020. u Subotici, u čitaonici Gradske knjižnice Subotica (Cara Dušana 2) u okviru XIX. Dana hrvatske knjige i riječi, dana Balinta Vujkova produljio je rok za prijavu izlaganja do 15. srpnja 2020. godine.

Prijave za sudjelovanje s izlaganjem šalju se na adresu izlaganja.skup.Subotica2020@gmail.com.

Povratne informacije potencijalni sudionici s izlaganjem dobit će do 1. kolovoza 2020.

Programski i organizacijski odbor pratit će preporuke svih nadležnih tijela, nacionalnih stožera civilne zaštite i drugih, u vezi s mjerama zaštite širenja zaraze od koronavirusa.

O odgodi ili otkazivanju svi prijavljeni izlagači i sudionici stručnog skupa bit će pravodobno obaviješteni.

Informacije o skupu, programu i prijavi sudionika te konačni program bit će dostupni na mrežnoj stranici Zagrebačkog knjižničarskog društva i mrežnim stranicama Hrvatske čitaonice, Gradske knjižnice Subotica i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

14.06.2020 - Natječaj za Festival bunjevački pisama

Temeljna svrha Festivala bunjevački pisama u Subotici je promocija i popularizacija nove bunjevačke pisme i poticaj svima, a osobito mladima kako bi sami pridonijeli očuvanju i unapređenju kulturne baštine svoga roda i naroda.

PROPOZICIJE NATJEČAJA:

  1. Tekst i glazba trebaju predstavljati život i običaje bačkih Bunjevaca;
  2. Tekst pjesme mora biti pisan ikavicom ili ijekavicom;
  3. Pjesma može imati 3 ili 4 strofe;
  4. Dužina pjesme je od 3 do5 minuta;
  5. Note (melodija, akordi) i tekst treba dostaviti u 2 primjerka;
  6. Uz tekst i melodiju obvezno dostaviti i demo snimku;
  7. Radovi prethodno ne smiju biti izvođeni (premijerno izvođenje);
  8. Jedan autor može dostaviti najviše 3 skladbe;
  9. Primljeni radovi se ne vraćaju;
  10. Radovi se šalju pod šifrom, a rješenje šifre (ime, prezime i adresa autora i kontakt telefon) mora biti u posebnoj, zatvorenoj kuverti;
  11. Nakon odabira najboljih radova, stručna komisija će autore izvijestiti o rezultatima;
  12. Festival se organizira isključivo na volonterskim principima, te se radovi neće honorirati;
  13. Autor skladbe koja je odabrana za izvedbu na festivalu samim njezinim slanjem daje svoj neopozivi pristanak da se skladba studijski snimi i izda na nosaču zvuka i video zapisu radi popularizacije festivala.

Natječaj je otvoren do 31. svibnja (maja) 2020.

Skladbe slati na adresu:

Vojislav Temunović, Skerlićeva 17 24000 Subotica, ili

HGU FBP, Jo Lajoša 4/a 24000 Subotica;

mail: hgu.fbp@gmail.com

s naznakom: ZA XX. „Festival bunjevački pisama“

Festival će biti održan 27. rujna (septembra) 2020. u Subotici.

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay