Širom Vojvodine

Borbe liječnika protiv zaraznih bolesti

Zarazne bolesti kroz historiju nisu samo sijale masovnu smrt, već su i u velikoj mjeri utjecale na tijekove historije i ljudski identitet. Carstva su se uzdizala i nestajala pod naletom kuga i sličnih bolesti. Zaraze su se pojavile još u vrijeme prvobitne civilizacije kada su ljudi stalno bili u pokretu, skupljajući plodove kako bi opstali. Prelaskom na agrarni tip života stvorene su trajnije zajednice, što je otvaralo prostor raznim epidemijama. Tada se prvi put pojavljuju malarija, tuberkuloza, lepra, gripa, male boginje i druge zarazne bolesti. Napredak civilizacije s nastankom gradova, uspostavljanjem trgovinskih kanala, ali i ratovima među njima, povećavao je mogućnost pandemija. Još je Homer u Ilijadi pisao o kugi koja je desetkovala grčku vojsku tijekom Trojanskog rata u 12. stoljeću prije nove ere, a antički grčki liječnik Hipokrat prvi je definirao epidemije, također ukazujući na nužnost izolacije osoba za koje se pretpostavlja da su inficirani.

»Lako je argumentirano baviti se, istraživati, pisati o bilo kojoj temi ako postoje dostupni izvori. To pogotovo važi za povijest. Tu je upravo zbog toga nezamjenjiva uloga i važnost ustanova arhiva kao čuvara pisane baštine koja može služiti kao historiografsko vrijelo«, kaže ravnatelj Povijesnog arhiva Subotice Stevan Mačković u razgovoru o temi zaraznih i drugih bolesti kroz povijest Subotice.

Epidemije-pandemije koje su zahvatale Suboticu

Subotički arhiv je tako ponajbolje mjesto za sve istraživače lokalne, zavičajne povijesti budući da on čuva arhivsku građu koja je nastajala upravo u Subotici i svjedoči o njoj u prošlosti. Gotovo o svim poljima ljudskog djelovanja sačuvani su neki tragovi. Tako i o zdravstvu i javnoj higijeni, odnosno o velikim zdravstvenim problemima i borbama sa smrtonosnim zaraznim bolestima, kugom, kolerom, tifusom, gripom… postoje neki tragovi.

»Arhiv je odavno imao i ima dobru suradnju s onima koji dolaze kao istraživači, pišu i objavljuju i u našim izdanjima, upravo i s nekima od pasioniranih istraživača povijesti medicine. To su liječnici dr. Emil Libman, dr. Dezső Cúzsó, dr. Károly Novák, antropolog prof. dr. Géza Czékus i drugi, poput autora knjige Kolera u Subotici 1873. godine, (Subotica 1991.) Ivana Pančića (1933. – 1992.), specijaliste za kliničku psihologiju naše bolnice. Treba ipak znati da je kod nas pisanih dokumenata do polovice XVIII. stoljeća vrlo malo, oskudni su pa time dragocjeniji. Zarazne bolesti su bile redoviti i stalni pratioci života i u ranijim dobima, ali najveći su problem bili s epidemijama-pandemijama koje su zahvatale i Suboticu. Poznato je da je ovim prostorima harala kuga 1709., 1738.; kolera u četiri velika vala: 1831., 1855., 1866. i 1873.; influenca 1893.; variola 1895.; tifus, difterija, kolera 1914. – 1918.; španjolska gripa u tri vala: 1918., 1919. i 1920. godine. Osim toga, redovno se bilježe TBC, šarlah, zarazna žutica, kao i venerične bolesti…«, kaže Stevan Mačković.

U časopisu Ex Pannonia, br. 8 (2004., izdanje Povijesnog arhiva Subotica) objavljen je tekst dr. Emila Libmana Pokušaji osnivanja bolničke službe u Subotici i njen razvoj tokom XIX. stoljeća.  

»Bolnička služba je prema podacima iz 1867. godine vodila nadzor i liječenje nad 320 bolesnika. I pored toga se ne poduzima ništa za proširenje Bolnice, pa čak ni za vrijeme ponovne epidemije kolere 1866. godine kada je liječnik bolničke službe predlagao da se u prazan časnički stan u blizini same Bolnice unese deset kreveta radi prijema i izolacije oboljelih od kolere. Krajem osamdesetih godina stoljeća javlja se epidemija variole, pa je 1886. godine podignuta u jugoistočnom dijelu grada Gradska bolnica za epidemijske bolesti s 48 bolesničkih kreveta. Ova Bolnica će se povremeno koristiti kada se 1891. godine javila epidemija difterije, 1892./93. epidemija influence i 1893. godine, kada tamo budu smješteni oboljeli od kolere, te 1895./96. godine, kada se ponovno pojavila epidemija variole. Bolnička služba Građanske bolnice je bila angažirana u tijeku ovih epidemija da vodi brigu o oboljelima. Razlog zašto se ova bolnica nije stalno koristila (bile su i druge zarazne bolesti) je, vjerojatno, nedostatak bolničkog medicinskog kadra i dosta velika udaljenost od Građanske bolnice.«

Časopis Ex Panonnia, br. 12-13 (2009.), donosi i tekst dr. Libmana o »Doprinosu subotičkih liječnika – Židova zdravstvenoj službi grada tokom XIX. i XX. stoljeća«.

»Müller Jacobus (Subotica, 1809. – Subotica, ?) je prvi Subotičanin koji je završio medicinske studije. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Pešti 17. travnja 1832.godine s disertacijom Natura cholerae indicae (Rasprava o koleri). Bolest je u to vrijeme bila veoma rasprostranjana u južnom dijelu Ugarske, o čemu govori i velika epidemija iz 1831. godine, koja je zahvatila i Suboticu. I pored dosta kasno poduzetih preventivnih mjera umrlo je tada u našem gradu 2.599 od oko 5.000 oboljelih lica, a grad je u to vrijeme imao 26.745 stanovnika.«

Odjeljenje za dezinfekciju

U razgovoru o zaraznim i drugim bolestima kroz povijest Subotice i arhivskoj građi glavni urednik časopisa Ex Panonnia Stevan Mačković skrenuo mi je pozornost i na tekst dr. Emila Libmana i dr. Dezsőa Csúszóa Dr. Antal Barta, život i rad, objavljen u tom časopisu (br. 14. 2011. godina).

»Druga polovina, a naročito posljednje desetljeće XIX. i početak XX. stoljeća su razdoblja uspona i bujnog procvata Subotice. Grad je u to vrijeme poprimio karakter značajnog ekonomskog, društvenog i kulturnog centra ovog dijela Panonske nizine. Subotica je po naseljenosti bila treći grad u mađarskom dijelu tadašnje Austrougarske monarhije, 1890. godine imala je 72.737, a deset godina kasnije 83.940 stanovnika. Imala je nekoliko osnovnih škola, gimnaziju s osam razreda, učiteljsku, trgovačku i muzičku školu, kazalište, gradsku biblioteku, muzej, gradsku bolnicu modernog paviljonskog tipa, podizale su se velebne katne zgrade, gradile tvornice, grad je imao električno osvjetljenje, kinematograf, tramvaj kojim se stizalo do Palića, tada poznatog kupališta i ljetovališta. Željezničke pruge vodile su do Budimpešte, Zemuna, Sombora i dalje prema zapadu. U tom razdoblju živio je i radio jedan od velikih boraca za razvoj zdravstvene službe, zdravstvene pomoći siromašnim i ugroženim licima, jedan od osnivača Službe za pružanje prve medicinske pomoći u našem gradu – dr. Antal Barta«, pišu autori o liječniku Barti koji je rođen 16. listopada 1860. godine u Subotici, u poznatoj porodici Buchwald. Pohađao je osnovnu školu u rodnom mjestu, a srednju započeo u Subotici i završio u Kiskunhalasu. Upisao se na Medicinski fakultet Sveučilišta u Budimpešti i tijekom studija promijenio je prezime, tako da je pod imenom Antal Barta diplomirao kao liječnik, kirurg, oftamolog i akušer početkom 1887. godine.

U želji da unaprijedi zdravstvenu službu i da što više pomogne građanstvu u borbi protiv zaraznih bolesti, koje su krajem XIX. i početkom XX. stoljeća harale u ovim krajevima (trahom, tuberkuloza, difterija), pohađao je dr. Antal Barta 1894. godine Tečaj za dezinfekciju u Budimpešti, pa je po povratku u Suboticu, pri Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, osnovao  posebno Odjeljenje za dezinfekciju.

»Novoosnovano odjeljenje, prvo takve vrste i namjene u sklopu društva vatrogasaca u ovom dijelu Monarhije, dugo je nosilo naziv Odjeljenje za spasavanje i dezinfekciju pri Dobrovoljnom vatrogasnom društvu slobodnog kraljevskog grada Subotice. Financiranje odjeljenja obavljano je dijelom iz proračuna grada, dijelom iz novca prikupljenog od darova ustanova (banaka, udruženja) i dobrovoljnih manifestacija (balova, proslava, kazališnih predstava), a postavljeni su i sandučići na javnim mjestima u gradu, u hotelima i kavanama, za sakupljanje dobrovoljnih novčanih sredstava građana«, navode autori teksta.

Poslije smrti dr. Sándora Kertésza, dr. Barta postavljen je na mjesto gradskog fizikusa (1908. – 1909.) da bi, zatim, ponovno radio po ambulantama sve do 1914. godine, kada je preuzeo dužnost glavnog liječnika grada nakon povlačenja dotadašnjeg fizikusa dr. Günther Józsefa (1872. – 1915.), osnivača Centralnog laboratorija u kojem su obavljani bakteriološki i kemijski pregledi i inicijatora otvaranja Centralnog dezinfekcijskog instituta.

Tuberkoloza, španjolska gripa

Prvi svjetski rat donio je, pored ostalih nevolja, i mnoge zdravstvene probleme u Subotici – povećanje broja oboljelih od zaraznih bolesti (venerične bolesti, pegavi tifus, tuberkuloza). Zahvaljujući zalaganju dr. Barte zabiljeležen je osjetan pad broja oboljelih od tuberkuloze pluća koja se već početkom XX. stoljeća, a naročito tijekom ratnih godina, naglo širila.

Poduzimao je, u granicama mogućnosti, preventivne mjere i protiv širenja tzv. španjolske gripe, koja se epidemijski pojavila i širila u Bačkoj pred kraj rata u vidu obične gripe, ali sa znatno povećanom tjelesnom temperaturom, bolovima u zglobovima, lošim općim stanjem, gubitkom apetita i pojavom depresije, a zabilježen je i veliki broj smrtnih slučajeva. Zbog velikog broja oboljelih predložio je izolaciju ovih bolesnika u prostorijama na katu Sirotinjskog doma.

U cilju sprječavanja širenja bolesti vlasti zabranjuju javna okupljanja. Zbog toga se zatvaruju sva kina 29. studenoga 1918. godine. Isto tako, zbog epidemija španjolske groznice (gripe), kao i šarlaha, nisu radile škole i bile su zabranjene i predstave u kazalištu. Zbog gripe su sve škole i vrtići bili zatvoreni od studenoga do 26. veljače 1920. godine.

Zvonko Sarić

Antrfile

Kuga

U srednjem vijeku jedna od najvećih opasnosti za stanovništvo bile su epidemije. Među njima svakako je najopasnija bila kuga, jer svaki drugi zaraženi je i preminuo. Ova bolest ni Suboticu nije zaobišla. Subotičani su se zakleli 1738. godine da će na dan Sv. Roka – zaštitnika oboljelih od zaraznih bolesti (16. kolovoza) držati strog post. Nakon 100 godina stanovništvo je produžilo zakletvu na još 100 godina. Ovaj običaj i danas živi među starijim Subotičanima. O žrtvama najbolji izvor su upisi u matičnu knjigu koju su vodili franjevci i danas je još uvijek čuvaju. Upisi idu od na dvije stranice knjige kronološki od 15. 6. 1738. do 19. 2. 1739. Ime posljednjeg je Matisca Bacsin. Bilježena su kućanstva i broj umrlih u njemu.