Širom Vojvodine
Ostao iz ljubavi prema selu
Tridesetjednogodišnji Sonćanin Srđan Domić, u vrijeme kad veliki broj mladih odlazi u inozemstvo s kartom u jednom smjeru, opredijelio se za ostanak u obiteljskom domu. Ne samo za ostanak, ne samo za puko preživljavanje radeći za druge, nego je pokazao zavidnu razinu samoinicijative i smionosti i polagano, ali sigurno, razvija vlastiti biznis. Odnedavno dane dijeli sa sadašnjom i budućom životnom suputnicom Dijanom Nikolić.
Zadojen mirisom zemlje
Srđan je rođen kao jedino dijete u obitelji Marinka i Snežane Domić. Odrastao je okružen ljubavlju, a najdraža igra oduvijek mu je bila vezana za zemlju, konje i paoršag.
»Djeca su se u to vrijeme najčešće igrala raznoraznim tvorevinama od plastike, mene to baš i nije pretjerano zanimalo. Puno vremena sam provodio kod očevog djeda i bake, kasnije i ujaka i njegovog sina Davora. Bili su stara paorska obitelj. Imali su konje, kasnije i traktor i puno priključnih strojeva. U djetinjstvu su mi, za razliku od većine mojih prijatelja, bili najdraži mirisi staje i beskrajnih polja. Dok su se oni igrali plastičnim traktorima i kamionima, ja sam, skupa s Davorom, odlazio u polja, pomagao mu u mnogim poslovima za koje je bio vezan već kao tinejdžer. Majka i otac su mi mogli priuštiti obrazovanje koje god bih poželio, međutim, mene nije zanimalo ništa osim paoršaga. Najviše sam volio s Davorom skupljati slamu, sijeno, voziti se konjskom zapregom. Duša mi je tada bila puna naše vojvođanske ravnice«, prisjeća se djetinjstva Srđan.
Obitelj Domić bila je dobrostojeća.
»Očevo poduzeće je u svim proteklim turbulencijama ostalo vrlo stabilno. Bila su mi otvorena sva vrata, roditelji su mi mogli priuštiti život u bilo kojem gradu, trebao sam samo odabrati. No, moja Sonta je za mene bila čitav svijet. Iako mnogi kažu da ovo prelijepo selo odumire, ja vidim u njemu život, slobodu, ne samo danas, nego i u budućnosti. Ovu prirodu, ove mirise, ovaj pogled do crte gdje se spajaju nebo i žitna polja ne mogu mi nikada zemijeniti čari bilo kojega grada. O inozemstvu nikada nisam ni razmišljao, mislim da bih presvisnuo bez svega ovoga«, zaneseno priča Srđan.
Početak poslovnog života
Vrlo rano, već ubrzo nakon punoljetstva, Srđan se otisnuo u poslovne vode. Uz potporu roditelja otisnuo se u ugostiteljske vode. Ispočetka je pekao zanat s jednim prijateljom, koji je, iako mlad, imao dosta iskustva u struci, nakon nekoliko godina osamostalio se. Od tada vodi svoj buffet Stars. Pun inicijative, unapređuje poslovanje, pa njegov lokal postaje središte društvenog života mladih Sonte. »Bio sam mlad, znao sam što vole mladi. Osluškivao sam vox populi i nastojao organizirati zabave koje su uvijek bile u trendu. Mislim da sam u cijelosti uspio i ne samo da sam opstao, nego sam poslovanje i unaprijedio. U sklopu lokala radi i pečenjara, o kojoj skrbi majka Snežana, što je samo upotpunilo našu ponudu. Proširio sam i kapacitete, tako da u ponudi imamo i organizaciju raznih okupljanja, čak i do osamdesetak gostiju. No, nije to sve. Za budućnost pripremam i puno ozbiljnijih upliva u ruralni turizam, kad u cijelosti budem razradio ideju, mislim da će i realizacija brzo ići. S temeljnim pripremama već sam započeo«, otkriva nam dio planova Srđan.
Salaš u snu i na javi
Od malih nogu Srđan je sanjao o životu na salašu. Protokom godina intenzitet snova nije jenjavao, naprotiv.
»Sve češće sam razmišljao o gradnji ili kupovini salaša. Tražio sam povoljnu lokaciju, nisam brzao. I, strpljenje se isplatilo 2014. godine. Kupio sam jedan salaš izgrađen 2000. godine, s voćnjakom i nešto zemlje, s jedne strane ograničen kanalom. Bio je to početak ostvarenja mojeg djetinjeg sna. No, ne samo to, pored zadovoljstva, salaš će mi biti i dio biznisa. U više navrata, poglavito akcijama mojih prijatelja, proširio sam prostor i sadržinu kupljenog salaša. Zbog sadašnjeg bavljenja ugostiteljstvom formirao sam budućnost na bazi spajanja onjoga što volim i onoga od čega živim. Zapatio sam početno stado ovaca. Sada ih imam tridesetak i nezaobilaznog magarca Miška. Za budućnost namjeravam znatno proširiti stado, ali i obogatiti ponudu lokala. Taj dio posla radim s velikim zadovoljstvom, a u više navrata do sada pokazalo se da mi planovi nisu bez osnova. Pokusni baloni s novim gastronomskim ponudama bili su pun pogodak i dali su mi nove ideje za budućnost«, kaže Srđan.
Očekuje ljepše sutra
Srđan se ne povodi za razmišljanjima većine svojih vršnjaka o odlasku, bilo u urbane sredine, bilo u inozemstvo. Perspektivu vidi tu gdje je i sada, Sontu ne bi nikada želio napustiti.
»Tu je moj dom, tu će zauvijek i ostati. Volim Sontu, volim ovaj opušteni život. Sve što volim ja, voli i moja Dijana. Rame uz rame, spremni smo graditi svoj dom, spremni smo se upustiti u realizaciju poslovnih planova za budućnost. Puno je promjena u odnosu na ono što su radili naši stari, prije svega u poljoprivredi. Nije više dovoljno zasijati žito, kukuruz, držati kravicu-dvije, utoviti dvije ture svinja i živjeti od toga. Perspektivu za mlade vidim upravo u ovom što smo započeli. Pomno pratimo današnje turističke trendove i namjeravamo iznaći idealan spoj ugostiteljstva i salašarstva u ruralnoj sredini poput Sonte. Trenutačno smo malo zatečeni ovom situacijom, ali neće ni to trajati vječito. Nadam se da ćemo sve ovo premostiti relativno bezbolno i vratiti se normalnom životu. Sada sam svakog dana na salašu, posla ima uvijek, a tamo i, kako kažu, punim baterije i pripremam se za budućnost. Vidim da su etno salaši trenutačno veliki hit, ali ih je za sada premalo. Nadam se da ćemo Dijana i ja uspjeti u nakani da budući etno salaš Domić opremimo onako kako smo isplanirali i da ćemo, u suradnji sa Sonćanima koji imaju što ponuditi, dovesti u naše selo i turiste, od kojih će veći broj obitelji i živjeti«, završava Srđan svoju i Dijaninu priču punu optimizma.
Ivan Andrašić
