Kultura

Kraj novina, nastavak preporoda

Krajem 1871. godine Bunjevačka i šokačka vila vrlo je brzo ojačala sadržajem. Zbog toga se ustalila na četiri stranice. Prilog je i dalje objavljivao pjesme, ali i ostale kulturne priloge, povijesne crtice te gospodarske savjete i savjete iz medicinske znanosti. I godine 1872. Bunjevačke i šokačke novine izlazile su zajedno s prilogom Bunjevačka i šokačka vila. Nažalost, u posljednjem, 52., broju uredništvo je objavilo da Bunjevačke i šokačke novine više neće izlaziti, ali da će Bunjevačka i šokačka vila nastaviti i s političkim i s kulturnim prilozima kao samostalni list.

Tako je nakon gotovo tri godine izlaženja Antunović odlučio ugasiti svoje Bunjevačke i šokačke novine. Na prvi pogled to je moglo izgledati kao poraz Antunovićeva pokreta. Doista, novine su se susrele sa svim problemima koje su podunavskih Hrvati (Bunjevci i Šokci) tada imali. Mali postotak pismenih, većinom odnarođeni intelektualci, nedostatak suradnika, neprijateljski odnos mađarske javnosti i mnogi drugi problemi – svi su oni otežavali održavanje prvih novina podunavskih Hrvata. Navedeni razlozi doveli su i do odluke da se one obustave.

Jačanje veza

Ipak, Antunovićevo pokretanje prvih novina podunavskih Hrvata nije bio neuspjeh. Naprotiv, u njima su se okupljali ljudi koji su željeli podržati Antunovića u njegovom preporodnom pokretu. Oni su kroz novine sve više jačali međusobne odnose, upoznali su jedni druge i uvjerili su se u sve slabosti i jakosti vlastite zajednice.

Očito je da su jakosti bile dovoljno velike jer su Ago Mamužić, fra Stipan Vujević, Blaž Modrošić i drugi okupljeni oko uredništva nastavili s djelovanjem nakon gašenja Bunjevačkih i šokačkih novina. Uz to, Bunjevačke i šokačke novine bile su prilika da bunjevačke i šokačke Hrvate iz Bačke mnogo bolje upoznaju njihovi sunarodnjaci u Hrvatskoj. O bačkim Bunjevcima i Šokcima od tada se redovito počelo izvještavati u hrvatskim novinama, uvijek uz naglasak da se radi o grani hrvatskog naroda koja se ne smije zaboraviti.

Nastavak pokreta

Bunjevačku i šokačku vilu nastavio je kao urednik izdavati svećenik Blaž Modrošić. Vila jeizdržala do 1876. godine, a onda je i ona prestala izlaziti. Ipak, sedam godina izlaženja novina podunavskih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) utjecalo je na jačanje samosvijesti zajednice. Uz to, godine 1876. Ivan Antunović je uzdignut na čast naslovnog biskupa što je bilo veliko priznanje njemu osobno kao čovjeku i svećeniku, ali u određenoj mjeri i priznanje bačkim Bunjevcima i Šokcima. Nakon toga u kratkom su se vremenu dogodili mnoge važni događaji. Već 1878. godine Ago Mamužić je zajedno s rođakom Lazom Mamužićem pokrenuo snažan pokret u Subotici i uspio osnovati Pučku kasinu, našu prvu preporodnu instituciju. Pučka je kasina ubrzo stekla velik utjecaj u Subotici, te je dovela do toga da je 1881. godine Lazo Mamužić izabran za zastupnika grada u Ugarskom saboru, a 1884. godine i za gradonačelnika Subotice. Iste 1884. mladi kapelan Pajo Kujundžić pokrenuo je kalendar Subotičku Danicu, a učitelj Mijo Mandić je u Baji pokrenuo list Neven. Vremenom se pokazalo da je Neven ostvario sve ono što je Antunović želio ostvariti pokretanjem Bunjevačkih i šokačkih novina. Neven je okupio brojne suradnike i čitatelje, a postigao je i dugovječnost jer je izlazio (s određenim prekidima) sve do početka Drugog svjetskog rata. Taj je novi list desetljećima utjecao na oblikovanje nacionalne svijesti podunavskih Hrvata, na artikuliranje njihovih prosvjetnih, kulturnih i političkih aktivnosti te na okupljanje u raznim akcijama i jačanje zajedništva.

Među navedenim uspjesima naročito je važno bilo osvajanje političke vlasti u Subotici, a sve je to Ivan Antunović imao prilike vidjeti i doživjeti. Vjerojatno je i on bio jako sretan 1884. godine kada je Lazo Mamužić proglašen gradonačelnikom te kada su pokrenuti list Neven i kalendar Subotička Danica. Te je godine vjerojatno doista izgledalo da je narodni preporod podunavskih Hrvata uhvatio nezaustavljivi zamah.

Zadnje godine Antunovićeva života

Međutim, vremenom je to oduševljenje iz 1870-ih i početka 1880-ih godina splasnulo. Razni privatni interesi, pritisak mađarske javnosti i vlasti doveli su do toga da je i Lazo Mamužić iznevjerio nacionalni pokret podunavskih Hrvata. To je jako razočaralo mnoge, naročito Agu Mamužića koji mu je pomogao doći na vlast. Ago je nakon toga otišao u oporbu, te je nastojao oko sebe okupiti one koji nisu iznevjerili hrvatski nacionalni pokret. Oko njega se tada okupila nova generacija mladih ljudi koji su željeli osnovati društvo Kolo mladeži, ali im gradske i državne institucije nisu dozvolile da se registriraju. Mađarskim je vlastima naročito smetalo što su mladi okupljeni oko Age Mamužića sve više isticali svoju pripadnost hrvatskom narodu. Naime, znali su vladajući krugovi u Budimpešti da se mogu lako obračunati s nekoliko tisuća bačkih Bunjevaca koji vode neki svoj lokalni, mali pokret, ali da bi mnogo ozbiljnija situacija mogla biti ako Bunjevci kao Hrvati preuzemu vlast u Subotici, trećem po veličini gradu u Ugarskoj i kao takvi ojačaju hrvatsku manjinsku svijest svih ostalih Hrvata u Ugarskoj, nesretno podijeljenih brojnim lokalnim identitetima (bunjevačkim, šokačkim, ilirskim, rackim, dalmatinskim i bošnjačkim).

Najbolji primjer teškog položaja podunavskih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) u to doba zapravo je sudbina samog Ivana Antunovića. Iako je svim svojim djelima pokazao da je odan mađarskoj državi, Antunović je tijekom svojeg preporodnog rada nailazio na stalne probleme. Danas gotovo nevjerojatno zvuči jedna epizoda iz njegova života koju je zapisao Ivan Evetović, jedan od njegovih sljedbenika. Prema Evetovićevom svjedočenju Ivan Antunović je 1881. godine krenuo na put po Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori. Tijekom puta susreo se s mnogim uglednim intelektualcima, primjerice s Franjom Račkim, ali im nije otkrio da je on zapravo naslovni biskup i kalački kanonik Ivan Antunović, pa ti uglednici nisu znali s kime zapravo razgovaraju. Ivan Evetović piše da je Antunović to učinio iz skromnosti, ali za taj je čin jedino objašnjenje strah od reakcije mađarske javnosti i mađarskih vlasti. Da je ta opreznost bila opravdana pokazalo se već 1882. godine kada je Antunović izdao svoje djelo Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih. To je djelo mađarska vlast prepoznala kao opasno pa je predsjednik mađarske vlade Koloman Tisza osobno tražio od kalačkog nadbiskupa Lajosa Haynalda da se Razprava zaplijeni, a Antunović kazni. Haynald nije kaznio Antunovića, ali mu je rekao da stiša svoje nacionalne aktivnosti. Međutim, 1886. Antunović je opet bio na meti mađarskih vlasti i medija zbog podrške Iliji Okrugiću Srijemcu koji se suprotstavio upotrebi mađarskog jezika u crkvenoj korespondenciji. Tada je Antunovića za pomoć Okrugiću zamolio i đakovački biskup Strossmayer, ali je subotički list Bácskai Ellenőr napao našeg Antunovića da je panslaven i da sije kukolj protudržavne misli. Antunović je shvatio da je mađarski pritisak prevelik, pa je u pismu od 9. kolovoza iste 1886. godine napisao svojem nećaku i suradniku Ivanu Evetoviću da mu više ne piše i da drugim suradnicima kaže da mu više ne pišu »buduć neću da ikog na svietu izvrgnem pogibeli, koji s menom dopisuje«. Bio je to kraj njegova javnog djelovanja, a zatim je nakon nepune dvije godine, 13. siječnja 1888. godine i umro.

Teško je proniknuti kakvi su bili Antunovićevi osjećaji u posljednjim godinama života. Sasvim je sigurno bio razočaran mađarskom državom, jer se položaj manjina u njoj nije od 1870. do 1888. popravio nego se naprotiv pogoršao. Na drugoj strani, mogao se veseliti uspjesima vlastitog pokreta, osnivanju Pučke kasine, političkim uspjesima u Subotici, mladima koji su slijedili njegov put, Nevenu i Subotičkoj Danici koji su redovito izlazili. Oduševljenje mladih i snaga koju su posjedovali bili su najbolji zalog da će Antunovićev preporodni pokret ostati i opstati. Doista, usprkos teškim vremenima koja su od tada do danas pratila podunavske Hrvate oni su ostali i opstali. Žar Antunovićevog pokreta prenosio se s generacije na generaciju. Preživio je i Prvi i Drugi svjetski rat kao i raspad Jugoslavije 1990-ih. Stoga se i danas među podunavskim Hrvatima Ivana Antunovića štuje kao narodnog preporoditelja, a Bunjevačke i šokačke novine ostaju kao trajno svjedočenje vremena u kojem su izlazile.

(kraj)

dr. sc. Robert Skenderović, Hrvatski institut za povijest, Zagreb – Slavonski Brod

 

ANTRFILE

Digitalizirane na portalu ZKVH-a

Bunjevačke i šokačke novine i Bunjevačka i šokačka vila dostupni su za čitanje u digitaliziranom obliku na portalu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata www.zkvh.org.rs u sekciji Digitalizirana baština, podsekcija Periodika. Obje preporodne publikacije bačkih Hrvata digitalizirao je vlč. Josip Štefković.