Intervju Intervju

Ljubav sve pobjeđuje, pa i strah

Čovjek najbolje može posvjedočiti osobnim primjerom, a upravo takvo svjedočanstvo nudi naš sugovornik vlč. Mihael Sokol, svećenik koji je uvijek spreman posvjedočiti svoj životni put i koji dokazuje da za prave stvari i ispravne korake nikada nije kasno. Kako je sam rekao, u Božjoj providnosti bio je od samoga početka stvaranja, ali svjetlo ovozemaljskog života, koji je primio od roditelja Josipa i Katice, rođene Mihaljević, ugledao je 1979. godine u Našicama. U svome rodnome mjestu završio je osnovnu školu i stekao prvo iskustvo vjere. Nadbiskupsku katoličku gimnaziju završio je u Zagrebu kao franjevački sjemeništarac, kao i Institut za teološku kulturu laika Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove također u Zagrebu. Više godina radio je kao novinar i fotoreporter u raznim medijima, a ponajprije u Informativnoj katoličkog agenciji i Glasu Koncila. Bio je i menadžer u nekoliko povećih poduzeća, a od 22. lipnja 2019. svećenik je Beogradske nadbiskupije.

Na korizmenoj tribini Radio Marije Srbije, koja je nedavno održana u Subotici, govorili ste o svom životu i »traženju« pravoga puta. Koji je put Vašega ponovnog obraćenja?

Teško je o pozivu govoriti, a ne ući malo u povijest samoga. Rođen sam i odgojen u katoličkoj obitelji koja svoju vjeru živi i svjedoči svakodnevno i vjerujem da je moje zvanje u meni usađeno od moga ranog djetinjstva. Završetkom osnovne škole otišao sam u franjevačko sjemenište, zatim u novicijat, te sam upisao teologiju. U mladenačkom buntu napustio sam franjevački red, ali sam ostao i dalje usko vezan uz franjevce i Crkvu tako da sam dobio i posao u katoličkim medijima. No, moje zvanje u meni nikada nije ugaslo već je tinjalo, ali sam od njega jednostavno bježao tražeći neki drugi vid života, nešto drugo, neku slobodu koju tada kao mladić u dvadesetim godinama nisam niti vidio niti mogao dokučiti u duhovnom pozivu. U jednom trenutku ostavio sam i posao u katoličkim medijima i postao sam menadžer u nekoliko velikih poduzeća. Nikada o tome nisam niti sanjao, a samo me sustiglo… Moram priznati da sam jedno vrijeme čak i bježao sam od sebe, od vjere, od Boga, no Bog nikada nije bježao niti pobjegao od mene, ja sam ga sam u biti izgubio. Lutao sam u raznim stranputicama života, tražeći određenu sigurnost. U biti sam imao sve, no jedan dio mene uvijek mi je nedostajao, a to je, kasnije sam shvatio, upravo taj isti poziv, poziv svećenika, koji sam bio duboko potisnuo u sebi samom.

Svojevremeno ste pisali za više katoličkih listova, a godinama ste bili novinar i fotograf Informativne katoličke agencije (IKA) i Glasa Koncila. Kako danas općenito gledate na medije, a osobito na one vjerske?

Mediji su moja, mogu slobodno reći, ljubav još nekako od srednjoškolskih dana i cijeli moj život do sada prožet je njima, bili oni svjetovni ili vjerski, crkveni mediji. Svakodnevno ih konzumiram, bilo da su tiskani ili elektronički. Danas kada su informacije i više nego li dostupne i obiđu cijeli svijet u gotovo samo jednoj sekundi, mediji imaju veliku ulogu. Oni su ti koji, slobodan sam reći, kreiraju naš život, naše društvo. O medijima često ovisi, recimo, hoće li netko postati predsjednik neke države ili ne, hoćemo li kupiti neki proizvod ili ne… Dakako da se u sagledavanju problematike današnjih medija nameće pitanje nepristranosti pojedinih medija prema političkom sustavu, objektivno, ali i istinito izvještavanje te moralni i etički pristup svakog pojedinog novinara pojedinoj temi. Tu je teren uvijek bio sklizak, a modernizacijom i relativizacijom društva on je još skliskiji. Žalosti me činjenica da oni koji bi trebali prenositi informaciju i biti u službi istine ne mogu ili ne žele doći do prave istine, već da svojim izvještavanjima obmanjuju svoje čitatelje, gledatelje i slušatelje. S druge strane, novinarstvo se pomalo izgubilo i samo u sebi, jer su se izgubile čari istraživačkog novinarstva već se ono pretvorilo samo u novinarstvo vijesti i crne kronike, a upravo kroz istraživačko novinarstvo, reportaže, intervjue, prikaze, razgovore i slično, novinske forme, krajnji korisnik može dobiti objektivnu informaciju. Dakako da i danas ima svijetlih primjera novinarstva, a upravo takvima treba skinuti kapu i nakloniti se do poda, jer nisu pokleknuli pred konzumerističkim društvom i ne gledaju samo vlastiti profit i senzaciju. Crkva je, kao i u većini svojih odluka pa tako i u formiranju vlastitih vjerskih medija spora, ali ipak dostižna. Sjetimo se samo razdoblja nakon Drugog vatikanskog koncila kada je nastao bum katoličkih medija na našim prostorima. Nažalost, ti mediji, uglavnom tiskovine, danas su se gotovo izgubili, ugasili, no to je i problem s mnogim tiskanim medijima u svijetu, i to ne samo onim vjerskim. Dakako, tu je veliki potencijal internet medija koji su dostupni svima, i bilo bi dobro da se upravo takvim medijima Katolička crkva, pogotovo u Srbiji, posebno posveti, jer na taj se način može ući u sve domove, bili oni katolički ili ne. Ako napravimo analizu kvalitete raznih internet portala koji se bave tematikom Katoličke crkve, zanimljivo je primijetiti da vlasnik dobrih i kvalitetnih portala nije Crkva, već su to pojedinci i pojedine udruge. Za pohvaliti je takvu laičku angažiranost na planu vjerskih medija. Dakako, Crkva se treba sve više okrenuti i televiziji i radiju, ako za to ima potrebe, no teško je dobar i kvalitetan medij napraviti bez dovoljno sredstava i ljudi koji su za to stručno obučeni. Sve u svemu, pred Crkvom je ponovno, kao i uvijek, izazov vremena u kojem ponovno i iznova valja odgovoriti pa i putem medija, onih vjerskih, ali i onih svjetovnih. Crkva mora biti prisutna u društvu, a jedan od prozora da može prodrijeti u to društvo su upravo mediji.

Za svoj rad u novinarstvu dobili ste i godišnju nagradu Hrvatskog društva katoličkih novinara. Koliko Vam znači mišljenje struke i jeste li danas aktivni u nekom mediju?

 Upravo ovih dana za vrijeme pandemije koronavirusa vidimo koliko je struka na svakom području važna i bitna. Tako je i u novinarstvu. Struka je ona koja usmjerava, procjenjuje, korigira, ocjenjuje, predlaže… Novinarski posao sam najviše naučio upravo od kolega novinara, bilo onih starijih ili mlađih na čemu sam im veoma zahvalan, a vjerujem da je svakome drago kada se njegov rad prepozna i nagradi. Tako sam i ja zahvalan kolegama novinarima što su prije 15-tak godina prepoznali i moj trud na tom polju. Nakon svećeničkog ređenja povjerena mi je briga i za Katolički medijski centar u Beogradu, odnosno briga o tome kako poboljšati medijsku djelatnost same Beogradske nadbiskupije. Nažalost, ovih dana svi smo zatvoreni u svojim domovima, pa tako i ja, no to mi je upravo bila prilika da se posvetim drugim poslovima s kojima se inače nisam stigao baviti. Tako sam se upravo posvetio medijima: internet stranici i Facebook stranici nadbiskupije, te YouTube kanalu Nadbiskupije. Zanimljivo je da smo upravo redovitijim dodavanjem novih sadržaja značajno povećali broj posjeta svih naših elektroničkih servisa. Dijelom je to razumljivo, jer su ljudi zatvoreni u svojim domovima pa im je internet trenutno jedan od bitnijih »izlazaka« u svijet, a dijelom je to što pokušavamo krajnjim korisnicima dati novi, objektivni i zanimljiviji sadržaj.

Rodom ste iz Našica iz Hrvatske, kako ste se odlučili biti svećenikom u Srbiji, točnije u Beogradu, što Vas je na to potaknulo?

Nakon svih mojih životnih stranputica i mladenačkog bunta, providnost me je dovela u Beograd na đakonsko ređenje prijatelja iz djetinjstva. Već prije toga sam odlučio vratiti se duhovnom pozivu, a nikada nisam sanjao da ću biti svećenik u Beogradskoj nadbiskupiji. No, Bog je i ovoga puta pisao ravno po krivim crtama moga života. Jednostavnost Crkve, nadbiskupova toplina i svećeničko zajedništvo ono je što me privuklo. Naravno, od svojih sjemeništarskih dana bio sam i ekumenski naklonjen, pa mi je i to uveliko pomoglo u mojoj odluci da dođem baš u Beograd. I lijepo je biti svećenik u Crkvi koja je mala, ali jaka i živa, a drugačije diše nego li Crkva u ostalim zemljama Srednje i Zapadne Europe. I upravo ovdje, u Beogradu, osjećam se kao svoj na svome, kao da sam rođen ovdje. Zahvalan sam svima što su me odmah prihvatili kao jednoga od sebe i jednakoga sebi, i to i katolici i pravoslavci.

Često u svom svjedočenju govorite da ste imali veliku podršku obitelji. Znamo da je obitelj temelj vjere i života općenito, ali koliko je ljudima, osobito mladima, prilikom donošenja životnih odluka bitna podrška obitelji, koja često zna izostati?

 Božja i roditeljska ljubav daju nam život, a upravo te dvije ljubavi, koje su u biti jedna ljubav, prate nas kroz cijeli život, a pogotovo u onoj obitelji koja je vjernička. U obitelji se uče prvi koraci, prve riječi, prva slova, ali u obitelji se stječe i vjera. Za razumjeti je da mnogi roditelji brinu za i o svojoj djeci, da su brižni i puni ljubavi, ali djeci je potrebno dati i slobodu da se sami u životu ostvare. I kada djeca u životu rade krive životne poteze, roditelji su ti koji ih trebaju s ljubavlju usmjeravati, ali im i pomoći kada shvate da su pogriješili i nikako im ne nametati svoje životne vidike vlastitim roditeljskim autoritetom. Sjetimo se samo prispodobe iz evanđelja o izgubljenom sinu i ocu. O, koje li očeve ljubavi! Ta briga, ta podrška je bitna svakom mladom čovjeku, jer roditelj treba biti i roditelj i prijatelj, treba biti pravedan, ali ne totalitaran i rješavati probleme u vlastitoj obitelji namećući drugima strah, a upravo je strah neprijatelj svakoj ljubavi. Jako mi je teško vidjeti kada roditelji nemaju povjerenje u svoju djecu i kada su djeca prema njima u velikom strahu. Taj strah kod djece otvara mjesto za laž i hvatanje raznih životnih krivina, a vjerujem da to niti jedan roditelj ne želi svome djetetu.

Polaganjem ruku nadbiskupa Hočevara za svećenika ste zaređeni 22. lipnja 2019. godine. Koje su sada Vaše dužnosti u Nadbiskupiji i općenito u svećeničkom životu?

Poslanje i zadaća svećenika je po sakramentima i tumačenju Božje riječi donositi spasenje svim ljudima. Spašavati duše – to je ono najvažnije u svećeničkom životu. Sve ostalo je sporedno i nebitno. I zato osobno u svećeničkom životu, tj. dužnostima, nemam velikih afiniteta nego sam na raspolaganju potrebama Beogradske nadbiskupije i samom nadbiskupu, što znači da sam otvoren i za službu u pastoralu na najudaljenijoj i najmanjoj župi nadbiskupije, ali i onim »uredskim« poslovima kojima se ipak netko treba baviti, jer i oni su na korist i svećenika i svih vjernika nadbiskupije. Nadbiskup mi je u ovom trenutku povjerio više službi za koje smatra da ih mogu iznijeti »na svojim leđima« i dati doprinos Crkvi. Ponajprije sam tajnik nadbiskupa, zatim sam zadužen i kao jedan od tajnika za Prvu Sinodu Beogradske nadbiskupije i za brigu oko mladih, a povjereni su mi poslovi kao voditelju obnove naše katedrale i kompleksa Marianum i obnove nadbiskupijske zgrade u Višegradskoj ulici u Beogradu. Zadužen sam jednim dijelom i za rad Caritasa nadbiskupije, te, kako sam već rekao, povjerena mi je i briga za Katolički medijski centar. Nisam nigdje na župi, ali sam zato svim ovim dužnostima povezan sa svim župama naše Nadbiskupije, sa svim svećenicima i vjernicima i to me zaista i veseli i ispunjava.

Kako vidite odnos Katoličke i Pravoslavne crkve u Srbiji? Koliko je prisutan ekumenizam u svakodnevnom životu?

Katolička zajednica u Srbiji nije velika, ali je, usuđujem se reći, jako aktivna i na duhovnom, ali i na socijalnom i društvenom području. Veliki je izazov biti u sredini u kojoj si kao katolik, i još kao katolički svećenik, pripadnik jedne manjine. Naravno, veliki je izazov i na polju ekumenizma: kako što više i što bolje posredovati u približavanju Katoličke i Pravoslavne crkve, Istoka i Zapada da zaista jednoga dana Crkve postanu jedno. Nikako se ne treba bojati niti sredine niti ljudi »druge« Crkve – a iste vjere – »drugih« kršćana. Dapače, mi katolici trebamo osjećati i potrebu i zadaću biti što je moguće bliži svakom čovjeku, bio on katolik ili pravoslavac ili bilo koje druge vjere i religije. Ekumenizam se u Srbiji na onoj općeljudskoj razini živi svakodnevno u međusobnom susretanju katolika i pravoslavaca, no osobno osjećam da upravo mi svećenici, vjerski službenici, bilo katolički ili pravoslavni, ili možda oni koji su potekli iz reformacije, ekumenizam i ne shvaćamo previše kršćanski, tj. u tom smislu da smo svi mi Kristovi i da smo svi jedno u Kristu.

O koronavirusu svakodnevno izvještavaju brojni mediji i zapravo izgleda da se jedino o tome govori. Možemo li na ovo izvanredno stanje gledati na neki drugačiji način, primjerice na veće zajedništvo u obitelji, na više vremena za molitvu, pokoru...?

Vrijeme pandemije koronavirusa nije niti malo lako i to ne samo radi toga što su mnogi oboljeli ili umrli, već i radi toga što nas je taj virus prisilno zatvorio u svoje domove. Izolacija i zatvorenost dovest će nas do krajnjega cilja – rješavanja problema zaraze – ali je isto tako opasnost da će se u njoj i mnogi izgubiti, pogotovo oni koji su depresivni.

No, vjernici su ljudi ljubavi, ali vjere i nade. Vjerujem da ćemo i ovo vrijeme izolacije znati svi okrenuti na dobro, posvetiti se više međusobnim odnosima, jedni na druge gledati s više ljubavi, ali isto tako okrenuti se i prema Bogu kojega smo očito zaboravili, ali nemojmo zaboraviti da Bog nikada ne napušta nas. Nadam se, ali i vjerujem da je, koliko god bilo teško ovo vrijeme, upravo to vrijeme i vrijeme milosti, obraćenja i da će mnogi shvatiti kako u životu mogu bez puno stvari i događanja, kako je bitnije posvetiti se onome temeljnom: bližnjemu, vlastitoj obitelji i Bogu.

Mnogi kršćani protivili su se zabrani održavanja svetih misa u prisustvu vjernika, trebamo li se pitati je li naša vjera prisutna samo kada smo na svetoj misi u Crkvi ili ju imamo svakoga dana, pa i doma?

Moram priznati da smo danima razgovarali o mjerama koje ćemo morati poduzeti u suzbijanju koronavirusa. Ne radi se tu samo o samoizolaciji, već je ta samoizolacija i održavanje nekontakta s drugima dovela i do toga da ljudi ne mogu, a i ne smiju, ići na euharistijska slavlja niti im se podjeljuju drugi sakramenti osim onima koji su u smrtnoj opasnosti. Naravno da nisam bio pobornik ukidanja euharistijskih slavlja s narodom, ali gledajući napaćeni Italiju, shvatili smo da drugog izlaza nema nego privremeno obustaviti dijeljenje sakramenata. Nije to jednostavno… Uzeti živoga Krista vjernicima od čije snage upravo žive svakodnevno. Vjerujem da je takva odluka duboko potresla ne samo svećenike nego i same vjernike. No, prilika je ovo da se upravo stvori obiteljska Crkve, da se u obiteljima produbi molitva, da se više razmatra Riječ Božja. Prilika je ovo da se i putem medija Crkva više približi onima koji traže i vapiju za Bogom. Drago mi je da su mnoge kolege svećenici prepoznali dar interneta i da euharistijska slavlja svojim vjernicima redovito posreduju putem raznih internet servisa i vjernike pozivaju da se u euharistijsko slavlje uključe duhovnom pričesti. Svi svećenici svakodnevno slave euharistiju i žrtvu Kristovu prikazuju za sve. Nismo ostali bez misa, samo imamo misu bez naroda. Zamislite kakvo će to samo slavlje biti kada ćemo ponovno moći svi zajedno slaviti svetu misu i nasititi se sa stola Gospodnjega. Zar će biti veće radosti od te?

Na samom smo pragu Velikog tjedna. Kako se duhovno pripremiti za Cvjetnicu, Muku Gospodnju i Vazmeno trodnevlje?

Svećenici će u svojim župama, prema mogućnostima, slaviti sva slavlja vezana uz Veliki tjedan i Vazmeno trodnevlje. Bilo bi dobro kada bismo u krugu svojih obitelju, uz sjedinjenje u molitvi, oživjeli i stare običaje za te dane, jer tako ćemo imati simbole koji će nas podsjećati na ono što smo izgubili u ovom trenutku – slavlje zajedništva s Kristom i međusobno. Na Cvjetnicu sami možemo blagoslovljenom vodom blagosloviti cvijeće ili grančice, na Veliki četvrtak ispeći kruh i međusobno ga uz molitvu razdijeliti, na Veliki petak pred raspelom razmatrati križni put, a u Vazmenoj noći i na sam Uskrs imati zapaljenu krsnu svijeću, a uskrsno jelo, kruh, šunku, jaja, hren, mladi luk, možemo sami blagosloviti. Sve su to simboli koji nam mogu pomoći dublje proživjeti svete dane koji su pred nama. Dakako, svi su pozvani, kada već ne mogu biti u crkvama, da se uključe i u praćenje samih obreda i misa putem televizije i internet servisa.

Koja je Vaša poruka našim čitateljima u ovim trenucima izolacije i ujedno pripreme za najveći kršćanski blagdan – Uskrs?

Vjerujem da je sve nas pomalo strah jer, s obzirom na pandemiju koronavirusa, živimo u neizvjesnosti što će i kako će biti sutra. No, kao što sam već rekao, kršćani su ljudi ljubavi, a upravo ljubav pobjeđuje strah. Ljubav Kristova pobijedila je i strah kod njegovih učenika kada su ga ugledali uskrsnuloga. Upravo nas je po toj ljubavi ohrabrivao sv. Pavao riječima upućenim Filipljanima: »Sve mogu u Onomu koji me jača« (Fil 4,13). Upravo to želim svima: neka vas sve Kristova ljubav i ljubav prema bližnjem i ljubav bližnjega ojača za novo i bolje sutra kako bismo i mi zajedno s Kristom uskrsnuli u našoj svakodnevici izolacije i nanovo se rodili!

Intervju vodila: Željka Vukov

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay