Dvojila sam do posljednjeg. Za što se »zakačiti« i o čemu pisati u ovom uvodniku? Nekako mi se činilo previše iznova i iznova »vrtiti« priču o koroni. O strahovima, ishodima, nagađanjima. A onda se desila smrt u mojoj (široj) obitelji. Očekivana, od liječnika najavljena gotovo u dan. U godinama kojih se nanizalo blizu 90. I trebao je to biti jedan običan kraj (ako se uopće tako može reći o smrti) jednoga života. I bio bi da se nije desio u ovo neobično vrijeme.

I prva pomisao na vijest o smrti bila je otići izraziti sućut najbližima. Ali kako kada se u policijskom satu ni na ulicu ne smije pogledati, a kamoli uputiti nekoliko kilometara izvan grada? Srećom, to ne važi za liječnika koji treba konstatirati smrt, ali nesrećom važi za obitelj koja treba obaviti daljnje pripreme. Opet srećom, te su bili toliko prisebni pa su se prije i nego što su i pomislili krenuti kod pogrebnika raspitali je li nečija smrt dovoljan razlog da se prekršite stroge mjere policijskog sata? Odgovor jednostava i nemilosrdan – nije! Ne može se kod pogrebnika, ali pogrebnik može kod preminulog. Tek toliko da preuzme pokojnicu.  U limenom kovčegu. A sve ostalo morat će pričekati. Dok ne prođe policijski sat.

I sam ukop, koji se treba organizirati dan nakon što završavam ovaj tekst bit će drugačiji. Sukladan preporučenim mjerama o socijalnom distanciranju, sukladan zabrani izlaska starijima od 65 godina. Evo sada (javno) obećevam: pridržavat ću se svega. Najbližoj obitelji sućut ću izraziti bez da im i ruku pružim, neću se nikome približavati na manje od metar i pol, cvijeće ću naručiti online. Sve to (naravno) ako se drugačije ne naredi. Ili točnije: ako nam se u međuvremenu ne zabrani i iskoračiti iz kuće. Pa čak i ako je razlog tog koraka iz sigurnosti svoja četiri zida kupovina kruha ili mlijeka.

A time nam se prijeti. I ne mogu reći da nismo zaslužili tu prijetnju, ali ne na takav način. Da nam se prijeti punim grobljima, još gorim smještajem nego što je onaj sajamski. Ili da nam se prijetnja potpunim zatvaranjem u kuće dodatno pojača odgovorom prvog čovjeka države – ne znam kako će to izgledati, to ću i ja prvi put vidjeti u životu.

Iskreno se nadam da ni on, a ni mi nećemo imati to iskustvo i da je to dovoljan razlog da ostanemo doma.

Z. V.