Kultura

»Zora je zazorila«

Sadržaj prvog broj Bunjevačkih i šokačkih novina vrijedno je detaljno proučiti, jer daje uvid u prilike u kojima je započeo njihov rad. Naslovna strana prvog broja započinje uvodnim tekstom kanonika Ivana Antunovića pod naslovom Zora je zazorila. Tekst poziva Bunjevce, Šokce i »sve ostale ilirske krvi« da se okupe oko novina i njihova uredništva na putu narodnog preporoda. Tako Antunović već u prvoj rečenici svojeg teksta Bunjevce i Šokce uvrštava među pripadnike hrvatskog naroda koji su sebe u to vrijeme još uvijek često nazivali Ilirima. Kanonik Antunović je pokretanjem novina ostvario ono što je naumio, te je i u ovome uvodnom tekstu istaknuo da je odlučan u svojoj namjeri pokretanja narodnog pokreta među Bunjevcima i Šokcima s ciljem podizanja njihove obrazovanosti i razvoja kulture. Upozorio je čitatelje da je obrazovanost presudno važna za opstanak jednog naroda i da je zato i pokretanje novina potrebno za ostvarivanje toga cilja. Na kraju toga uvodnog teksta Antunović je svoje obraćanje Bunjevcima i Šokcima završio riječima: »Složno dakle bratjo! Zora je zazorila, razasjalo je sunce izobraženosti. Po svih poljah gdi drugi puci diluju otvarajmo oči da vidimo na koliko smo iza ovi zaostali i odvostručimo duše i tila kripost daji dostignemo.«

Uz Antunovićev uvodnik, prvi broj Bunjevačkih i šokačkih novina donio je na svoje četiri stranice niz rubrika koje su pokazale kakav je sadržaj uredništvo namijenilo čitateljstvu. Redovne rubrike koje su nastavljene i u kasnijim brojevima bile su O čem se bave na saboru (dieti), Novosti, Vilajet o vijestima iz svijeta i Gazdaluk o gospodarskim temama. U prvome broju novina objavljena je i pjesma Pozdrav, koju je napisao Stipan Grgić Krunoslav, narodni pjesnik iz Fancage, a objavljivanje pjesama nastavljeno je i u kasnijim brojevima.

Velik simbolički značaj

Zbog ograničenog broja stranica Bunjevačke i šokačke novine već su u prvom broju prikazale koncept kratkih vijesti. Struktura tih kratkih vijesti obuhvaćala je širok dijapazon, od korisnih informacija iz gospodarstva do šaljivih vijesti iz svijeta. Tako su među njima objavljene vijesti da se u gornjoj Ugarskoj izlila Tisa, zatim da je u Segedinu donesena presuda nekim razbojnicima te da je u Americi osnovano neko »smišno družtvo debelih ljudi« koje je k tome organiziralo i bal.

Četiri stranice prvog broja Bunjevačkih i šokačkih novina iz današnje perspektive izgledaju vrlo skromno. Ipak, te četiri skromne stranice ušle su u povijest podunavskih Hrvata. Bile su to prve njihove novine, prve njihove kolumne. Simbolički značaj bio je velik. Pokazali su svima da i oni mogu imati svoje novine. Možda je najvažnije da su to pokazali sebi samima.

Krug suradnika se širio

Novine su izlazile kao tjednik, pa je već 26. ožujka objavljen drugi broj. U tome broju uvodni je tekst pod naslovom Iskrene riči učenim Bunjevcima i Šokcima napisao Ago Mamužić (potpisan kao Auguštin Mamužić). Struktura drugog broja bila je ista kao i onoga prvoga. Ponovno je objavljena rubrika O čemu se bave na saboru (dieti), zatim rubrike Novosti, Vilajet i Gazdaluk.

Ista struktura nastavljena je i u sljedećim brojevima. Prilozi u njima pokazuju i mrežu suradnika Bunjevačkih i šokačkih novina. U petom broju javlja se zajedničkim pismom »više doljnovaroških Šokaca« iz Osijeka, a u istome broju pjesmu Prelo objavljuje Lazo Knežević, bilježnik iz Futoka. U šestom broju uredništvo potiče čitatelje na kupovanje izdanja zagrebačkog Društva Svetog Jeronima koje je poslalo 50 kalendara da se podijele među siromašnim Bunjevcima i Šokcima. To pokazuje da su Bunjevačke i šokačke novine od početka imale suradnju sa Zagrebom i da je upravo Društvo sv. Jeronima bilo prva institucija iz Zagreba s kojom su surađivali. U sedmom broju javio se iz Sombora Matiša Matarić, a iz Srijema je pjesmu Pozdrav Bunjevačkih i šokačkih novina poslao stanoviti Carević. Iz broja u broj sve je više bilo slučajeva da je uz list objavljen i »nadometak« na još dvije ili četiri stranice što pokazuje da se ubrzo pokazala potreba izlaženja lista na većem broju stranica. U kasnijim brojevima svojim se pjesmama počeo javljati Josip Jukić, vijesti iz Baranje donosio je tadašnji kapelan Blaž Modrošić, a o vijestima iz Srijema pisao je franjevac Robert Kauk.

Rasprava o književnom jeziku

Već u prvoj godini izlaženja Bunjevačkih i šokačkih novina na njihovim se stranicama otvorila rasprava o tome treba li pisati bunjevačkom ikavicom ili hrvatskim književnim jezikom. Antunović je bio svjestan da oko toga postoje podijeljena mišljenja, te je otvorio stranice svojeg lista raspravi koja je trebala riješiti tu dilemu. U broju 14 Antunović piše članak, naslovljen Slovnica, u kojem iznosi razloge zbog kojih otvara raspravu: »Neću da krivicu nosim – ko da sam pokvarenju jezika povodom služio, već otvaram mistance učenim slovničarima da se pripiru akoji, i kada ji dobra volja snadje«. Odmah nakon svojeg članka objavio je i raspravu o pravopisu Mirka Pekanovića, koji je smatrao da Bunjevci trebaju pisati bunjevačkom ikavicom. No, već u 16. broju lista odgovorio mu je fra Stipan Vujević svojim tekstom u kojem je napisao: »svojima sam ušima slušao govoriti: Neimaju Bunjevci ni slovnice, kakvim bi oni pravopisom mogli ustanoviti jedan list? A ne razboriti ovi klevetnici ne znaju da se izvor Bunjevačke književnosti u Hrvatskoj i Slavonii nalazi…« Dakle, Vujević je smatrao da je hrvatski književni jezik već odavno i jezik Bunjevaca i Šokaca.

Rasprava između Pekanovića i Vujevića nastavljena je i u kasnijim brojevima. U broju 24 Vujević se ponovno zalaže za hrvatski pravopis i književni standard jer »koja je korist ako nam narod zna samo naš naričaj?«, a Pekanović mu u broju 29 pomirljivo odgovara: »Gosp. Vuk-o-ć veli da je filologia hrvatska taka pravila donela koja mora i bunjevački jezik upotribovati. Ljubezno i radosno ćemo ji primiti, i u nikojim smislu i molimo, da ji nam dadu…«.

Rasprava je očito izazvala velik interes pa je Vujević u 40. broju nastavio svoja razmišljanja. U članku pod naslovom U naših šokačko-bunjevačkih školah (učionah) neobhodno tribamo pravilno književna jezika on je jasno izrekao svoj stav da bački Bunjevci i Šokce u svoje škole trebaju uvesti književni hrvatski jezik. Vujević objašnjava da bunjevačko-šokački govor nije pogodan za školsku nastavu, da bi ono dovelo do nepoznavanja književnog jezika, a time i do nerazumijevanja sve školske, stručne i znanstvene literature koja je na hrvatskom jeziku već objavljena, koja nikad ne može i neće biti objavljena na bunjevačkom govoru. Vujević je isti tekst nastavio i u broju 42. u kojem je objasnio čitateljima zašto je hrvatski književni jezik ujedno i jezik bačkih Bunjevaca i Šokaca: »kad se kaže u knjigi hrvatski jezik razumivamo u političkom i literalnom smislu u obće (generaliter) slavjanski na jugu književni jezik. Jest, to je onaj jezik kojeg smo dosad nazivali ilirskim, niki dalmatinskim, nikipako slavonskim jezikom«. Dakle, Vujević je objasnio čitateljstvu da se ne radi o tuđem, nametnutom jeziku, nego o jeziku svih Hrvata koji se stoljećima razvijao i koji su svi, uključujući i Bunjevce i Šokce, zajedno baštinili. Trebalo je objasniti Bunjevcima i Šokcima da ne može svaki govor kojim govori nekoliko tisuća ljudi imati status književnog jezika i da su oni već odavno bili uključeni u stvaranje zajedničkog književnog jezika koje su nekad zvali ilirskim, a nakon hrvatskog narodnog preporoda hrvatskim jezikom. Na kraju Vujević zaključuje: »Naime je svejedno: ili se zvao ilirskim ili hrvatskim jezikom. Mi samo znamo da je to naš jezik, kojeg mi u rodoslovnom smislu možemo zvati i šokačko-bunjevačkim jezikom«. Može se reći da su Vujevićevi argumenti vremenom bili prihvaćeni u krugu oko Bunjevačkih i šokačkih novina, što se odrazilo i na kasnija bunjevačko-šokačka izdanja u Bačkoj sve do današnjih dana.

Bunjevačka i šokačka vila

Od početka izlaženja drugog godišta, tj. od siječnja 1871. godine, Bunjevačke i šokačke novine objavljivale su i prilog Bunjevačku i šokačku vilu. Uredništvo je u broju 1 od 5. siječnja 1871. godine najavu novog priloga objasnilo: »Buduć je želja s više stranah izjavljena bila: da poučne stvari – od politični budu razdieljene: zato ćemo ove u buduće pod krila naše Vile staviti. Al premda je u nas svakojaka snaga veoma mala – i nije kadra razkriljenu volju u svaki mah poslužiti, zato preponizno izjavljamo: da će se Vila onda samo pred poštavanim obćinstvom ukazat: kada nam okolnosti dozvolile budu – naše je stanje po svim slično mlinaru: čija potočnica onda ištom melje: ako se vode s brižuljakah izkupe«. Književni prilog nastavio je izlaziti redovito iz broja u broj, donoseći uglavnom objavljene pjesme.

dr. sc. Robert Skenderović, Hrvatski institut za povijest, Zagreb – Slavonski Brod

ANTRFILE1

Bez proslave jubileja

Prvi broj Bunjevačkih i šokačkih novina izašao je 19. ožujka 1870. godine. U povodu jubileja – 150. obljetnice pojave prvog preporodnog glasila među bačkim Hrvatima, 20. ožujka je u organizaciji ovdašnjih hrvatskih ustanova u Subotici trebala biti održana svečana akademija koja je, zbog situacije s koronavirus epidemijom, otkazana.