Intervju

Između straha, panike i razuma

Vijesti o koronavirusu, širenju pandemije, broju umrlih i novozaraženih. S time živimo 24 sata. Možemo li u tim okolnostima ostati smireni i sabrani? Je li naš strah normalna rekacije na ove izvenredne okolnosti? Gdje je granica između razložnog straha i panike? Ta pitanja postavili smo doc. dr. sc. Draganu Žuljeviću, kliničkom psihologu-psihoterapeutu.

Globalna zajednica i mi kao pojedinci suočeni smo s pandemijom svjetskih razmjera. Slike iz Europe, koja je sada žarište zaraze, svakodnevno stižu i do nas. S jedne strane imamo upozoravajuće apele, uznemirujuće slike iz regije koji su najpogođeniji koronom, a s druge strane svjedoci smo bili slika ljudi na izletištima, ulicama koji su se ponašali kao da nikakve opasnosti nema. Je li to odraz njihovog, možda i nesvjesnog, odbijanja straha da se suoče s realnom opasnošću?

Ponašanje ljudi je određeno mnoštvom faktora, od kojih su neki i nesvjesni. Osnov ponašanju najčešće je normalna ljudska potreba koja poslije formiranja motiva, te analize dobrobiti i štete, vodi specifičnoj sekvenci aktivnosti čovjeka. Kod većine ljudi koji u ovim specifičnim okolnostima nastoje slijediti sveprisutne preporuke i ograničenja, ovakav slijed nužno vodi samoizolaciji, jer procjenjuju da mogu ugroziti svoje zdravlje i to im je daleko važnije od bilo kakve prolazne ugodnosti koju si mogu priuštiti vani. Međutim, ljudima je na ovim prostorima karakterističan i inat, te možda i izražavanje svojih stavova namjernim otporom prema mjerama propisanim od nadležnih državnih tijela. Konačno, nesvjesni mehanizmi obrane, poput na primjer poricanja realnog stanja stvari, koji se javljaju u situacijama kada se ljudi susreću s velikim osobnim i društvenim katastrofama, mogu kod ljudi proizvesti pojavu da dijelom ili sasvim negiraju neke uznemirujuće činjenice stvarnosti, te se ponašaju kao da se ništa i ne dešava, uz svepristuni dojam da »neće mene sigurno«, »to je sve bezopasno« ili »to je globalna zavjera velikih sila«. Bilo kako bilo, ljudi imaju puno pravo svojim nesavjesnim ponašanjem ugrožavati svoje osobno zdravlje, ali nikako nemaju pravo ugrožavati zdravlje drugih ljudi, što je ovdje definitivno slučaj. Epidemiju nije briga što vi mislite – dovraga, ostanite kod kuće.

Informacije koje tražimo ovih dana jesu one o koronavirusu. Kako naći pravu mjeru – biti informiran, ali ne upasti u zamku da neprestano vrtimo TV kanale, portale tražeći nove i nove vijesti? Kako naći pravu mjeru – biti informiran, a ne otići u drugu krajnost da nam to bude smisao dana?

To izvjesno jest prijetnja s kojom se u ovim izazovnim trenucima za sve nas izlazi na kraj veoma jednostavno – kvalitetnim organiziranjem vremena. Zarad optimalnog nivoa informiranosti, preporučuje se praćenje vijesti samo jednom ili nekoliko puta tijekom dana – na primjer samo ujutro. Ostatak vremena valja organizirati nekakvim rutinskim aktivnostima koje ispunjavaju vrijeme, te, što je najvažnije, daju našem umu zadatak ili igračku kojom će se baviti i zabaviti. Ukoliko to sami ne uradite, um će sam pronaći neku dežurnu temu i bavit će se njome. Ako je ta tema aktualna pandemija, vjerojatno će takva strategija biti propraćena i uznemirenošću. Dodatno, važno je usmjeriti pažnju i na izvor informacija, te se informirati isključivo na kredibilnim izvorima poput službenih televizijskih kanala i internet portala. Internet izvori, poput sumnjivih sajtova, foruma, pa i društvenih mreža, mogu dovesti do dezinformiranja, a samim tim i sumnjičavosti, straha, paranoje i panike, što nam svakako u kontekstu samozaštitne izolacije najmanje treba.

Nesreće kao što su poplave, zemljotresi ili neke druge situacije gdje stradaju ljudi zbližuju nas. Mobilira to ljude da pomognu jedni drugima. Takve situacije okupljaju ljude koji se u grupi lakše nose sa svojim strahovima. I ovo jest jedna vrsta nesreće, ali sada se od nas traži ta socijalna distanca.  Koliko to može biti frustrirajuće i kako se nositi s time?

Odavno je poznata pojava da dijeljenje zajedničke sudbine ljudima pomaže, lakše prevladaju emocionalne posljedice teških trenutaka. Ova pojava, poznata socijalnoj psihologiji kao gregarni i afilijativni motiv, dodatno dovodi do frustracije, jer je socijalna distanca neophodna za obuzdavanje bujanja virusa. Srećom, ta distance je samo tjeledsne prirode, a današnji razvoj tehnologije i suvremenih sredstava komunikacije omogućuje da s ljudima s kojima smo fizički daleko budemo emotivno blizu kroz kontinuiranu komunikaciju. Preporučeno je što ćešće i što življe komunicirati telefonom, Viberom, Facebookom, Skypeom i svim ostalim sredstvima, kako bismo sebi i svojim bližnjima uspjeli osigurati emocionalnu bliskost. U psihologiji se kaže da je svaka kriza istodobno i šansa. Sada bivamo svjedoci da i stariji građani kojima je samoizolacija neophodna, postaju voljni učiti nešto novo i više ovladati suvremenim stečevinama, što bi izvjesno bilo manje da se ne nalazimo u krizi, što donekle sugerira da ćemo iz svega ovoga na kraju izaći mudriji i bogatiji za neke nove vještine i znanja.  

Kretanje nam je ograničeno. Starijim ljudima u potpunosti. Kako organizirati vrijeme koje se provodi u izolaciji, kako u sebi naći razlog za smijeh, radost?

Jako je važno da ne smetnemo s uma da je trenutačna neugodnost uzrokovana izolacijom prolazna. Valjalo bi svoju pozornost, umjesto na trenutačnu frustraciju, usmjeriti na širi vremenski kontekst i na činjenicu da će sve ovo proći i poslije izvjesnog vremena postati još jedna od priča koju ćemo prepričavati, sretni jer je iza nas. S tim na umu, uz organiziranje svakodnevne rutine, s usmjeravanjem pozornosti na ono što možemo uraditi, umjesto na frustraciju zbog onoga što trenutačno ne možemo, vjerovatno će pridonijeti da vrijeme izolacije što prije prođe i postane samo ružno sjećanje.

Strah je normalna reakcija. Imamo nevidljivog neprijatelja koji nas još više plaši, jer je nevidljiv. Kako umanjiti taj strah?

Strah je uobičajena, prirodna i normalna reakcija na pojavu nekakve opasnosti. Dobra odlika osjećanja, pa i onih neugodnih, je da su ona prolazna. Protiv straha se ne vrijedi boriti, naročito što vas strah može motivirati da se zaštitite što bolje od opasnosti koja je zaista realna. Ovakvo ponašanje neće dovesti do toga da strah u potpunost nestane, ali će vjerojatno uzrokovati da valovi straha budu manje intenzivni i kratkotrajniji.

Jesmo li još uvijek kod straha i kako ne prijeći crtu između straha i panike?

Osnovna razlika između straha i panike je što je strah funkcionalan i vodi samoodržanju i prevladavanju opasnih situacija, dok je panika nefunkcionalna i vodi dezorganiziranom ponašanju koje može biti štetno i po osobu i po njenu okolicu. Na primjer, u situacijama požara ili zemljotresa, visok nivo straha u većoj grupi ljudi je očekivan i uz sinkronizirano i civilizirano ponašanje ozljede i žrtve se mogu izbjeći, dok panika može uzrokovati da pojedinci procijene kako je njihovo preživljavanje osujećeno prisustvom drugih. To onda vodi u pojave poput ljudskog stampeda, te ozljeda i žrtava koje su se mogle izbjeći. Sasvim je u redu da se bojimo. Sve dok nam je očuvana ideja da živimo u zajednici, ideja da su nama naše potrebe jednake kao i drugim ljudima njihove, sačuvat ćemo civilizirano ponašanje, a paniku ćemo zadržati u granicama normalnog straha.

Neki ljudi otišli su u drugu krajnost i postali su previše opterećeni recimo čišćenjem i dezinfekcijom životnog prostora. To im je prosto postalo opsesija. Može li se i kako to prevladati?

Takve pojave se dešavaju i u uobičajenim okolnostima. Postoje ljudi koji neovisno od objektivnih okolnosti imaju naglašeniji strah od mikroorganizama i opterećuju se pretjeranim čišćenjem. Sada su međutim izvanredne okolnosti i njihovo ponašanje je odjednom postalo visoko funkcionalno, čak i preporučljivo, pa je sada veoma nezahvalno odgovoriti na pitanje što je adekvatna mjera čišćenja životnog prostora. U svakom slučaju, bolje je da se ljudi zaštite pretjeranim čišćenjem nego da budu u opasnosti nedovoljnim čišćenjem. Kada ove nesretne okolnosti budu iza nas, a pojedincima zaostanu navike iako je opasnost prošla, pa su one ponovo postale nefunkcionalne i ometajuće, psiholozi će im kao i do sada stajati na raspolaganju svim svojim saznanjima.

Osim zbarinutosti zbog koronavirusa ljudi su zabrinuti i za ono što nas čeka kada sve prođe, a to je neizvjesnot hoće li imati posao, plaću, kako će živjeti, jer definitivno poslije ovoga ništa više neće biti isto. Stvara to anksioznost, tjeskobu. Kako sebi pomoći?

Sebi najefikasnije možemo pomoći tako što ćemo rješavati problem onda kada problem nastane. Ukoliko se sada, povrh rješavanja tekućih problema, posvetimo i neizvesnoj budućnosti, postoji mogućnost da ćemo se preopteretiti napetošću i preplaviti anksioznošću, te time paradoksalno biti manje fuinkcionalni za rješavanje i tekućih poteškoća. Dakle, mislim da za sada imamo sasvim dovoljno briga da bismo brinuli i o budućim, te ih je mnogo uputnije ostaviti za budućnost, a mi se usmjeriti se na podizanje kvalitete života u sadašnjem trenutku.

Što Vama govori gesta od prije nekoliko dana kada su građani Srbije pljeskali za Zagreb pogođen zemljotresom?

U narodu kažu da nesreća nikada ne ide sama. Nažalost smo svjedoci da je Zagreb snašla upravo takva tragedija. Gesta građana Srbije vraća vjeru u moć suosjećanja koje ne zna niti za prošlost niti za granice, naročito u situacijama koje obesmišljavaju sve nesuglasice. Pljeskali smo svi, upućujući našu solidarnu podršku prijateljima i susjedima koji pate. Nadam se i vjerujem da će ovakvih aplauza biti i u budućnosti sa svih strana i da nam neće samo nesreća biti povod da se sjetimo suosjećanja, tolerancije, poštovanja i suradnje.

Razgovor vodila: Zlata Vasiljević