Tema

Budite svoji

Već više puta za naš tjednik pisali smo o prvoj generaciji učenika na hrvatskom nastavnom jeziku. Danas su to sve odrasli ljudi koji se s ponosom sjećaju svoga 8. h razreda. Bili su prvi koji su imali malu maturu na hrvatskom jeziku, zapravo u puno toga su bili prvi. Jedan od njih koji se s ponosom sjeća tih dana je Martin Sudarević.

Martin je rođen u Subotici, gdje je dio svog školovanja završio na hrvatskom jeziku. Danas je apsolvent Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, smjer Geoinformatika, a kako je sam dodao od kraja prošle godine je i sretno oženjen.

Nacionalni identitet se »dobiva« u obitelji

Roditelji njegove generacije učenika nisu odustajali od svog prava i u osmom razredu su imali dovoljan broj učenika da se otvori hrvatski odjel. Bio je to prvi 8. h, u OŠ Matko Vuković u Subotici. Ali ne samo da je bio odjel na hrvatskom, nego je ta generacija zaista bila posebna, za svoj uzrast nevjerojatno svjesna što je i tko je.

»Tijekom cijelog moga života u kućnom odgoju poznavao sam samo jedan jezik – hrvatsku ikavicu, ali onu subotičku. Ona se govorila u mom domu i u domovima cijele moje rodbine. Bez dvojbe sam kao mali i u ono vrijeme znao tko sam i koji je moj narod i nisam poznavao sram oko toga. Moje školsko doba započelo je u osnovnoj školi Ivan Goran Kovačić u Subotici koju sam pohađao sedam godina na srpskom jeziku. Mi smo bili ta generacija koja je bila jedna godina ispred početka nastave na hrvatskom jeziku. Ne sjećam se tih događanja u prva četiri razreda osnovne škole i je li se tada pokušavalo otvoriti razred na hrvatskom jeziku. Tek kada sam prešao u više razrede, sjećam se kako je svake godine bila borba za otvaranje nastave na hrvatskom za moju generaciju« prisjeća se Martin Sudarević i dodaje kako je cijeloga života preko svojih roditelja bio povezan s hrvatskom zajednicom i djecom prve generacije nastave na hrvatskom jeziku.

Svi oni družili su se i izvan škole, te skupa išli na more i razna druženja.

»Napokon, kad su naši roditelji uspjeli u svome naumu, bio je to početak jednog od najradosnijih dana mog djetinjstva. Famozni 8. h razred. Nekako imam osjećaj kako će mnoga djeca izgovoriti taj 8. h kroz generacije. Al' nas devetoro smo to bili prvi puta! Mnogi smo se od prije znali, a koje nismo brzo smo se združili. Mislim da smo bili preponosni na nas da bi nas ikakva rijetka podbadanja sa strane ometala. Sjećam se kako su nas tadašnji nastavnici voljeli, jer smo bila mala skupina koja nije pravila problema«, kaže Sudarević.

Jedino ispravno rješenje

Nakon osnovne škole Martin je upisao Opći smjer Gimnazije Svetozar Marković u Subotici na hrvatskom jeziku. Njih petero iz osnovne škole krenulo je istim putem. Po riječima Martina to je za njega bilo jedino ispravno rješenje, jer je već tada znao kako bi, poput svojih sestrića i bratića, želio studirati u Zagrebu.

»Nastava na hrvatskom jeziku u Gimnaziji je poprilično štekala, jer se samo nekolicina profesora trudila, osim profesora i profesorica hrvatskog jezika. Po zakonu nastavu su mogli predavati svi koji su završili škole na srpskohrvatskom jeziku, pa je uistinu bilo svakakvih profesora. Neki su se trudili i barem nam ponuditi stručne termine što nam je kasnije prilikom polaganja Državne hrvatske mature itekako pomaglo. Upoznao sam i one koji su išli na Državnu maturu, a nisu znali što je to pravokutnik ili još gore neki termini iz fizike. Jedan od problema za učenike koji nisu pohađali nastavu na hrvatskom jeziku je i potpuno drugi skup obveznih lektira koje se razlikuje od srpskog programa«. kaže Martin i dodaje kako su na kraju srednje škole imali dodatni problem, a to je da su gimnazijska i Državna matura u Hrvatskoj bile gotovo u isto vrijeme, te su onda morali putovati preko granice skoro svakog dana i tako tjedan dana.

S obzirom na to da nitko iz te generacije nije upisao fakultet u Zagrebu, naš sugovornik je potvrdio činjenicu da je puno teže na daljinu ostati u kontaktu, osim s onima koji su ti najbliži. Kako je i sam rekao, bez obzira na daljinu i danas kad se s nekima vidi, rado zastane da popričaju.

Dobro se dobrim vraća

Po Martinovim riječima, problema oko upisa na fakultet nije imao, no s narječjima se i danas bori. »Posljedice triju narječja se itekako osjećaju, jer nisam uspio napraviti prekidač u glavi koji će me prebaciti na jedan, bez uplitanja riječi i sintaksi drugog jezika. To malo bude kritično, jer ljudi ne znaju gdje bi me smjestili na karti. Govore mi kako sam Dalmatinac koji priča čudno. I još uvijek dobivam pitanja jesam li iz Srbije, a ja im kažem kako sam iz Vojvodine«, kaže Martin.

Tijekom svog studiranja u Zagrebu Martin je bio volonter kod franjevaca, Salezijanaca te je tamo, kako je rekao, upoznao sve ljude koje danas poznaje u Zagrebu, a koje sada smatra rodbinom.

»Tu sam prvi put osjetio koliko je bitno biti okružen ljudima sličnog razmišljanja. Na fakultetu u generaciji ima stotinu kolega, i sve ih na neki način poznajem, ali površno. Jako je malo onih s kojima sam i danas ostao u izvanakademskom kontaktu. Za sedam godina instrukcija srednjoškolskoj i osnovnoškolskoj djeci, pjevanja u Zboru mladih i rada u tehničkoj podršci same župe kod Salezijanaca, upoznao sam stotine ljudi, a polovica njih mi je bila na vjenčanju. Moram pohvaliti i za to najviše zahvaliti našoj hrvatskoj subotičkoj zajednici i subotičkim župama, jer su nam usadile da se držimo jedni drugih i da si pomažemo. Sjećam se kako su nam mladi, koji su bili stariji od nas organizirali vjeronauke, događanja, igre u župnim prostorijama i kako smo se međusobno upoznavali. Zbog toga sam i ja volontirao i dao svoj doprinos, jer sam imao potrebu to vratiti.«

Martin je, osim studiranja i volontiranja, također iz kruga Salezijanaca, počeo raditi u obrtu koji se bavi učenjem djece elektronici, programiranju i robotici, gdje mu je, kako je rekao, dobro došla nastava na hrvatskom u Subotici, s obzirom na to da se na fakultetu ne govori puno. Ovome je svakako pridonio i salezijanski odgoj mladih kojemu je, kako je rekao, bio izložen tijekom volontiranja.

Preporuke za buduće brucoše

Pitali smo Martina prati li situaciju u Srbiji?

»Svake godine kada dođe na red nova državna matura uvijek se raspitujem dolazi li tko poznat u Zagreb? Smatram kako smo mi starije kolege uvijek dobro došle mlađima, barem kroz prvih par mjeseci. Također, s vremena na vrijeme se raspitam o broju djece na cjelovitoj nastavi na hrvatskom jeziku. Svakako savjetujem svima da se odvaže studirati u Zagrebu, jer... Zagreb je ipak Zagreb. Još jedna povlastica je to što je studentima iz dijaspore puno toga besplatno. Nema jesi li 'upao' na budžet ili nisi. Najveći je stres oko dobivanja Studentskog doma, ali iz dosadašnje moje statistike njih čak 95 posto je dobilo smještaj, ako ne u domu onda u nekim katoličkim domovima. Postoji i velika vjerojatnoća da ćete dobiti i državnu stipendiju koja iznosi 1.200 kuna mjesečno«, poručuje Martin svim budućim brucošima.

No, to nije sve. On je izračunao i dodaje da kada se uhodate u akademske obveze možete na jednostavan način početi raditi, jer poslova za studente, kako kaže, ima na pretek.

»Trenutni minimalac je 25 kuna na sat, pa ako radite po tri sata, primjerice petkom i subotom u kinu, to je mjesečno 600 kuna, koje dodate na onih 1.200 stipendije i vi imate 1.800 kuna. Od toga date 375 kuna na dom i recimo 900 na hranu, ostajete u plusu 500 kuna. Ako ništa drugo, isplati se financijski studirati u Zagrebu« poručio je Martin Sudarević.

A mi vam preporučujemo da prije studiranja upišete nastavu na hrvatskom jeziku, a onda kada jednoga dana (ako se tako odlučite) odete studirati u Zagreb potražite starije i iskusne studente, koji će vas uputiti u sve čari studentskog života u Zagrebu.

Ž. V.