Kultura Kultura

Izlazak prvoga broja

Dana 1. siječnja (»sičnja«) 1870. godine objavio je Ivan Antunović dvije »Otvorene knjige«, tj. otvorena pisma. Jedno pismo naslovio je »na sve učene Bunjevce i Šokce«, a drugo »na sve rodoljubne Bunjevce i Šokce«. U prvome pismu Antunović je opet pozvao bačke Bunjevce i Šokce da prepoznaju važnost očuvanja vlastitog jezika, važnost prosvjete i kulture te da prihvate njegovo nastojanje oko pokretanja bunjevačko-šokačkih novina. Također, u njemu je istaknuo i da ne želi raditi ništa protuzakonito, pa ni na štetu Mađara i mađarske države. Naprotiv, smatrao je da Mađari upravo prihvaćanjem manjinskih prava mogu ojačati svoju državu. U tome smislu je i nastavio sljedećim riječima: »Neka vlada magjarski jezik na pristolju kraljevskom, na saboru, na ravnateljskom kormilu, na varmegjam i na ovećim škulam biti će magjarska slavna kraljevina. Zašto da nam nenavidite pučke i poljodilske, gradjanske i obrtničke škule i naše obćine.«

Drugim riječima, Antunović je smatrao da u Ugarskoj mađarski jezik treba biti službeni na državnoj razini, na fakultetima i »ovećim škulama«, ali da u nižim školama, pučkim i strukovnim Mađari trebaju prepustiti manjinama uporabu njihova jezika. Svoja razmišljanja o tome Antunović je dalje nastavio sljedećim riječima: »Obavljajte vi sve one druge poslove, koji se po stupnjih deržavnih gori penju, na magjarskom jeziku. Ako mi te razpravljati poželili budemo, naravno je da ćemo magjarski jezik osvojiti i s vama se prepirati.« Dakle, bio je svjestan da će u modernoj mađarskoj državi svi pripadnici manjina morati dobro poznavati mađarski jezik i protiv toga se nije suprotstavljao. Rješenje međunacionalnih sukoba u Ugarskoj vidio je kroz međusobno uvažavanju većine i manjine. Bila je to velika vizija koja bi i danas trebala biti mjera stvaranja skladnih međuetničkih odnosa.

Otvorio dušu svojem puku

U drugome pismu, koje je objavio istog datuma, Antunović je pisao otvorenije, u neku ruku kao da je otvorio dušu svojem puku. U njemu je napisao da je tražio suradnike, »drugove koji bi sa mnom u jedan red stali i skopčali se da sve ono što su gdigod dobra čuli, vidili, štili, učili jedan u Subotici, drugi u Zomboru, treći u Baji, četvrti u Novom Sadu, peti u Aljmašu, šesti u Katymaru itd. u svojoj ili drugoj obćini glede poljodilstva, zanata, tergovine i velika posla cile naše domovine, to sve u ove Novine prinesu…«. Međutim, u nastavku je dodao da su mnogi odbili sudjelovati u stvaranju bunjevačko-šokačkog lista. Iz toga pisanja otkriva se osjećaj razočaranja, ali ne i očaj. Usprkos svemu, Antunović je iznio da i dalje namjerava pokrenuti novine, jer je bio svjestan da je informiranost važna te je zaključio: »Ričom, tko umi i hoće štiti, onoga su oči otvorene, pak kad hoda po zemlji ne poserće i ne pada. Tko štije učene knjige taj razkriljava svoju pamet, oštri razum, plemeni čuvstva, svoje vrime bezposlen ne gubi i u poslovih obćenih i državnih po drugim kano slipac se ne vodi, u ričam nije oporan, neumiven, smutljiv, već uljudan, pošten i ugladjen«. Na kraju je Antunović u ovome otvorenom pismu objavio i ono najvažnije – da je definitivno odlučio pokrenuti izlaženje Bunjevačkih i šokačkih novina i da će njihov prvi broj izaći o sv. Josipu, 19. ožujka 1870. godine.

Načela u sedam točaka

Tjedan dana kasnije, točnije 7. siječnja 1870. godine, u sisačkom se Zatočniku osobno javio Boza Šarčević člankom pod naslovom Bunjevačka stvar. Šarčević je u tome članku obavijestio hrvatsku javnost da je kanonik Antunović već dulje vrijeme namjeravao pokrenuti bunjevačko-šokačke novine, ali nije uspio naći dovoljno suradnika. Osim toga, obeshrabrila ga je i nezainteresiranost mnogih Bunjevaca i Šokaca što je bio glavni razlog zbog kojeg nije pokrenuo svoj list. Na kraju je Šarčević napisao i da on osobno ne želi odustati od lista te da će sâm pokrenuti list ako Antunović odustane. No, kao što je već rečeno, Antunović je tjedan dana prije obznanio odluku da ipak pokreće novine. Štoviše, 20. siječnja iste godine objavio je još jedan poziv na pretplatu Bunjevačkih i šokačkih novina. Osim što je u njemu ponovio odluku da 19. ožujka na blagdan sv. Josipa objavi prvi broj Bunjevačkih i šokačkih novina, u tome pozivu Antunović je jasno postavio i načela svojeg lista u sedam točaka: 1. priznavanje zakonitih odnosa Austro-Ugarske Monarhije te Ugarske i Trojedne Kraljevine; 2. ravnopravnost naroda pred zakonom, 3. sloboda čovjeka na načelima kršćanske demokracije, 4. suprotstavljanje i centralizmu i anarhiji te svakom radikalizmu; 5. načelo »slobodne Crkve u slobodnoj državi«; 6. neprihvaćanje stava da se Crkva i država sasvim odijele jer to »nikad neće biti ni za Cerkvu, ni za deržavu koristno« i 7. pravopis koji će puku biti najrazumljiviji, ali s namjerom da se teži prihvaćanju književnog jezika.

Temelji preporodnog djelovanja

Ova načela su važna, jer u potpunosti otkrivaju Antunovićev svjetonazor i temelje na kojima je gradio svoj preporodni rad. Među njima je na prvom mjestu ponovno istaknuo svoje poštivanje države u kojoj je živio. Ipak, napisao je da zagovara ravnopravnost naroda pred zakonom, u čemu se može razabrati kritika austro-ugarskog dualizma. Treća točka, isticanje slobode pojedinca na načelima kršćanske demokracije, otkriva da je Antunović bio demokratski orijentiran, ali i da je smatrao kršćanstvo temeljem društva. Četvrta točka njegovih načela otkriva da je zagovarao odmak od svakog radikalizma. No, u ovoj je točki naročito hrabro bilo njegovo iznošenje stava da je protiv centralizma koji je u Austro-Ugarskoj često bio izgovor za apsolutizam vladara ili za pokoravanje nacionalnih manjina. Dakle, Antunović nije bio čovjek koji se bespogovorno pokoravao svemu što je dolazilo od viših instanci – bilo crkvenih ili svjetovnih. Imao je svoj integritet i stav, naročito onda kada je bio svjestan da svjetovni zakoni krše univerzalna načela jednakosti pojedinaca i naroda. U petoj je točki zagovarao da Crkva i država nisu povezani, jer je to moglo dovesti i do neslobode Crkve, odnosno njene instrumentalizacije u svrhu političkih interesa vladajuće elite. Ipak, smatrao je da se Crkva i država ne smiju sasvim odijeliti, nesumnjivo zato jer potpuna sekularizacija društva znači i njegovu definitivnu dekristijanizaciju. Na kraju je otkrio da će se u Bunjevačkim i šokačkim novinama pisati »pravopisom koji će puku biti najrazumljiviji«, što je značilo da će objavljivati i tekstove na ikavici, ali s namjerom postupnog usvajanja književnog jezika. Pri tomu je, naravno, mislio na usvajanje hrvatskog književnog jezika, što će biti vidljivo iz njegova kasnijeg djelovanja.

Sve su to bili temelji kojih se Antunović sve do kraja svojeg života čvrsto držao. Bili su to temelji koji su usmjerili i kasniji rad bunjevačkih i šokačkih prvaka. Moglo bi se reći da su ta načela u određenoj mjeri usmjerila djelovanje svih naših kasnijih kulturnih, prosvjetnih i političkih institucija, pa i cjelokupnu sudbinu naše zajednice sve do današnjih dana. Stoga je ta načela vrijedno zapamtiti, a trebalo bi ih i mnogo više promišljati.

Objava prvog broja

Došao je i taj dan! Na sv. Josipa, 19. ožujka 1870. svjetlost dana ugledao je prvi broj Bunjevačkih i šokačkih novina na četiri stranice malog četvrtinskog formata. Naslovnica novina naročito je lijepa, jer prikazuje jednu tipičnu bunjevačku ili šokačku porodicu kako sjedi okupljena oko stola. Naslovna slika je imala i svoju simboličku poruku. Na njoj za stolom sjede dva muškarca, jedan mladić, dvije žene i petero djece, najmlađe na grudima mlađe žene. Jedan od muškaraca čita novine, a ostali slušaju. Poruka toga prizora vrlo lijepo prikazuje Antunovićevu viziju. Kao prvo, Antunović je želio da hrvatska (bunjevačka i šokačka) pisana riječ uđe u domove naših ljudi. Znao je da su oni bili većinom poljoprivrednici, te da su većinom živjeli u kućnim zadrugama u kojima je bilo više obitelji povezanih krvnim srodstvom. Znao je također i da su većinom nepismeni, pa je upravo zbog toga naslovnica prikazivala tadašnji običaj da pismena osoba na glas čita novine, a ostali okupljeni slušaju novosti. Pokretanjem novina Antunović je želio očuvati jezik i nacionalnu svijest, da se hrvatska (bunjevačka i šokačka) riječ čuje u domovima naših ljudi, ali i da se prenose vijesti koje su važne za našu zajednicu. Zato je vrlo zanimljivo vidjeti koji su sadržaji objavljivani u Antunovićevim novinama, a važna su i imena ljudi koji su u njima sudjelovali kao autori.

dr. sc. Robert Skenderović, Hrvatski institut za povijest, Zagreb – Slavonski Brod

 

ANTRFILE

Digitalizirane na portalu ZKVH-a

U suvremenom digitaliziranom obliku, Bunjevačke i šokačke novine dostupne su na portalu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata www.zkvh.org.rs u sekciji Digitalizirana baština, podsekcija Periodika. Novine je digitalizirao vlč. Josip Štefković 2015. godine povodom 200. obljetnice rođenja biskupa Antunovića.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika