Prateći u medijima istupe Saveza bačkih Bunjevaca i Bunjevačkog nacionalnog saveta želim ovim putem upozoriti na jednu činjenicu koja je svakome jasna ili može biti jasna ako se o tome želi informirati. Bunjevačke Hrvate nisu stvorili komunisti. Nisu ih stvorili jer ih nisu ni mogli stvoriti. Bunjevci su se izjašnjavali Hrvatima i prije 1945. godine. Zapravo, izjašnjavali su se već i prije 1918. godine, ali je poznato da je hrvatstvo Bunjevaca bilo proganjano i prije i poslije Prvoga svjetskog rata. Ipak, nakon dugotrajne borbe bački su Bunjevci konačno uoči Drugoga svjetskog rata uspjeli biti prihvaćeni kao Hrvati. Uspjeli su to u monarhističkoj Jugoslaviji i to zato jer su srpski političari tada odlučili prekinuti neprijateljstvo prema Hrvatima. Vjerujem da je to tada bilo iskreno od vladajućih srpskih političara. Uostalom, nije ni moglo biti drugačije jer su Bunjevci svoje hrvatstvo iskazivali stalno. Poznato je da su ga iskazali 1918. godine kada su izvjesili hrvatsku trobojnicu na Gradskoj kući u Subotici, a naročito 1936. godine u istome gradu u velikoj manifestaciji obilježavanja zadnje velike doseobe u Bačku. Nije, dakle, sukob oko nacionalne pripadnosti Bunjevaca bio riješen odlukom komunista iz 1945. godine nego još u vrijeme monarhističke Jugoslavije. Zanimljivo je i važno da je to na kraju prihvatio i Josip Šokčić, jedan od vođa tadašnjih Bunjevaca ne-Hrvata. Priznao je on to u Nevenu u svojem članku »Kraj jedne zablude« od 1. prosinca 1939. godine. Da, on je pošteno napisao članak o kraju vlastite zablude. I čemu onda rasprava o 1945. godini?
Komunisti nisu Hrvatima donijeli ništa dobro. Naprotiv, bili su dobri s bunjevačkim Hrvatima samo do onog trena kada su bili sigurni da čvrsto drže vlast. Nakon toga su počeli ukidati hrvatske institucije i progoniti hrvatske prvake, pa i one koji su bili u antifašističkom frontu kao što je bio Mićo Skenderović. U razdoblju od 1961. do 1991. broj Hrvata je u Vojvodini prepolovljen. Kao da se neka kataklizma dogodila Hrvatima. A nije bila kataklizma nego život u SFRJ. Ili je to za Hrvate bilo kao kataklizma.
Svakako, bunjevačke Hrvate nisu dekretom stvorili komunisti i ne mogu se dekretom ukinuti. Osim toga, ako je Republika Srbija odlučila Bunjevce proglasiti posebnim narodom, onda i rasprava o komunističkoj odluci iz 1945. godine nema nikakva smisla. Pa ipak, rasprava o toj odluci stalno se potencira. Valjda je ponestalo argumenata za neke druge priče koje su se također promovirale i koje se još uvijek promoviraju. Jer, kako zdravoj pameti objasniti da se Blaško Rajić prikazuje kao Bunjevac ne-Hrvat iako je u Subotici izdavao »Hrvatske novine«, kako drugačije objasniti da se Pajo Kujundžić predstavlja kao Bunjevac ne-Hrvat iako je1914. godine u Subotici objavio knjigu »Narodnosno pitanje u Ugarskoj« u »hrvatskom privodu«. Dakle, ne samo da je Pajo Kujundžić bio Hrvat nego je i svoju bunjevačku ikavicu smatrao hrvatskim jezikom. Bilo je to 1914. godine, još u Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Prema tome, priča o komunističkom pohrvaćivanju Bunjevaca doista nema nikakvih osnova. Naravno, sve se to radi u službi ideje da Bunjevci nisu Hrvati, pa se navodno pohrvaćivanje Bunjevaca tumači kao neka nasilna asimilacija. Ne spominju se pri tome općepoznate činjenice da su Bunjevci doselili iz Hrvatske, da je Hrvatska njihova domovina, da u Hrvatskoj također žive Bunjevci, da se svi oni osjećaju Hrvatima i da se velika većina svih Bunjevaca u Hrvatskoj, Mađarskoj i Vojvodini osjeća Hrvatima. Na kraju, treba iskreno pitati je li možda razlog tome što se neki Bunjevci u Bačkoj ne izjašnjavaju Hrvatima to što su Hrvati u Srbiji još uvijek prema istraživanjima javnog mnijenja najomraženiji narod? I je li poticanje netrpeljivosti prema Hrvatima doista dobro za Srbiju?
Dr. sc. Robert Skenderović
