Kultura Kultura

Važna godišnjica za bačke Hrvate

Ove godine obilježavamo 150. godišnjicu pokretanja Bunjevačko-šokački novina. Prvi broj je izašao 19. ožujka 1870. godine. To je vrlo važan datum, jer je pokretanjem tih novina ujedno započeo i nacionalni preporod podunavskih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca). Nekoliko je povijesnih uzroka zašto je narodni preporod podunavskih Hrvata (bunjevačkih i šokačkih Hrvata) započeo u Bačkoj tri desetljeća nakon preporoda koji su u Hrvatskoj pokrenuli Ljudevit Gaj i njegovi suradnici. Prvo, nacionalni pokret Hrvata od početka je imao brojne prepreke. Povijest tuđinskog osvajanja hrvatskih zemalja dovela je do toga da su Hrvati početkom 19. stoljeća bili snažno međusobno podijeljeni. Regionalni (dalmatinski, dubrovački, bosanski, slavonski) i subetnički (bunjevački, šokački) identiteti ojačali su na štetu hrvatskog narodnog identiteta toliko da su primjerice Dalmatinci gotovo potpuno izgubili svijest o tome da su Hrvati i da je središte srednjovjekovne hrvatske države bila upravo u Dalmaciji. Zbog toga su se i bunjevački Hrvati u Bačku doselili kao Bunjevci i Dalmatinci iako su došli s prostora koji je bio središte hrvatskog naroda. Naravno, u tome su veliku ulogu imale države koje su vladale hrvatskim zemljama. Mletačka je Republika bila presudno odgovorna za to što je u Dalmaciji nestalo hrvatsko ime, kao što je i u zapadnoj Bosni (Turskoj Hrvatskoj) hrvatsko ime nestalo zbog osmanlijskih osvajanja, a u Slavoniji su Mađari poticali slavonski regionalizam, nadajući se da će tako lakše asimilirati Slavonce. Tako je ime Hrvat početkom 19. stoljeća uglavnom doživljavano kao ime kojim su se označavali stanovnici središnje Hrvatske.

Prilike u Podunavlju

Srećom, Hrvati su tada imali Ljudevita Gaja koji je odlučio pokrenuti ujedinjenje pod ilirskim imenom. Na tu je ideju došao zato jer je Ilirik bio stari naziv za hrvatske zemlje iz antičkog vremena, a hrvatski su svećenici još od kraja srednjeg vijeka Hrvate često nazivali Ilirima. Gaj je shvatio da je ilirsko ime u tome trenutku bilo ono koje bi svim Hrvatima bilo prihvatljivo. Doista, regionalna rascjepkanost ubrzo je prevladana, ali je uspjeh Gajeva pokreta zabrinuo Mađare, pa je već 1843. godine ilirsko ime bilo zabranjeno. Ipak, ilirsko ime odigralo je svoju ulogu i od tada hrvatski nacionalni pokret nastavlja svoj put okupljanjem oko hrvatskog imena.

Ugarsko Podunavlje bilo je područje u kojem je hrvatski nacionalni pokret imao najviše problema, jer su u njemu Hrvati nazivani i Bunjevcima i Šokcima i Racima i Ilirima i Dalmatincima i Bošnjacima, a hrvatsko ime kao da se nije smjelo koristiti. Doduše, među podunavskim Bunjevcima i Šokcima već je tada bilo prisutno i hrvatsko ime. Primjerice, u Novom Sadu postojalo je Hrvatsko Selo (njem. Croatendorf), a u Budimu je dio podgrađa nazivan Horvátváros. Ipak, državne vlasti i akademske institucije redovito su izbjegavale Hrvate nazivati Hrvatima.

Situacija je već 1830-ih izgledala potpuno izgubljenom. Slavonski franjevac Kajo Agjić pisao je 1836. Ljudevitu Gaju da je naročito zabrinjavajuća situacija u Bačkoj među Bunjevcima. »Hoće ljudi da Madžari postanu!« piše fra Kajo tada. Međutim, ta je izjava ipak bila pretjerana, a poznato je da je upravo fra Agjić slao Gajeve Ilirske narodne novine svojem redovničkom subratu Marcelinu Doriću u Baju. Usprkos Agjićevim i Dorićevim nastojanjima Gajev hrvatski narodni preporod nije imao veći odjek među podunavskim Hrvatima. Bunjevci i Šokci su i u svojem najjačem uporištu, u Bačkoj, bili tada još uvijek neorganizirani, a u Budimpešti i okolnim mjestima bili su brojčano premali. Mađarska revolucija 1848. godine još je više pogoršala položaj bunjevačkih i šokačkih Hrvata u ugarskom Podunavlju. Neupitno je da je sukob Mađara s Hrvatima tada još više onemogućio podunavske Hrvate u želji da se izjašnjavaju Hrvatima i da pokrenu hrvatski preporod u svojem kraju. Osim toga, za velike stvari potrebni su veliki lideri, a bio je potreban i pravi trenutak. Taj trenutak dogodio se tek dvadeset godina nakon sloma Mađarske revolucije.

Središnja osoba preporoda

 Središnja osoba hrvatskog narodnog preporoda u Bačkoj bio je Ivan Antunović. Može se tvrditi da bunjevački i šokački Hrvati i danas zahvaljuju vlastitu etničku opstojnost na ovim prostorima upravo temeljima koje je izgradio Ivan Antunović. 

Biskup Antunović rođen je 19. lipnja 1815. godine u Kunbaji od oca Jose i majke Mande, rođene Petrić, koja je bila rodom iz Čavolja. Kunbaja je bila poznata kao mjesto u kojem su imale svoje posjede bunjevačke plemićke obitelji Guganovića, Antunovića i Latinovića. Ivanov otac Joso umro je još dok je naš biskup bio dječarac, što je moglo znatno ugroziti i njegovu sudbinu. Međutim, tada ga je pod svoje uzeo rođak Albert Antunović, kasniji podžupan Bačke županije. Albert je u mladom Ivanu prepoznao veliki potencijal, pa ga je poticao na školovanje. Mladi je Ivan prvo pohađao gimnaziju u Subotici, a zatim nastavio školovanje u Kalači, Pečuhu i Segedinu. U Segedinu je 1834. godine stupio u bogosloviju i započeo studij, a nakon dvije godine došao je među klerike kalačke nadbiskupije. Ivan Antunović je brzo napredovao u svećeničkim krugovima: 1842. imenovan je župnikom bogate aljmaške župe, 1851. postao je vicearhiđakonom bačaljmaškog okruga, a 1859. kalačkim kanonikom. Svećenici su tada imali veliki utjecaj u društvu, pa i u političkom životu. Antunović je bio upućen na javno djelovanje već i zbog toga što je bio plemić, a do 1848. godine Ugarska je bila još uvijek organizirana kao staleško društvo u kojem su plemići vodili glavnu političku riječ. 

Mladi svećenik Antunović u to je vrijeme imao prilike vidjeti kako se mnogi bunjevački plemići pomađaruju. Međutim, on se nije želio pomađariti. Smatrao je da budućnost ugarskog društva leži u etničkoj toleranciji i suživotu raznih ugarskih naroda. Tako je i nastupao tijekom Mađarske revolucije 1848./49. godine kao župnik svih svojih vjernika – bunjevačkih Hrvata, Mađara i Nijemaca. Taj tolerantni stav mnogi su cijenili, pa je 1861. godine Ivan Antunović bio imenova i za privremenog podžupana Bačke županije.

Prijelomna 1869. godina

Danas još uvijek ostaje pomalo tajnovito kako je krajem 1860-ih godina hrvatska preporodna ideja stigla među bačke Bunjevce i Šokce. Ipak, valja naglasiti da je u isto vrijeme preporodni val stigao i među Hrvate u Istri, te u Bosni i Hercegovini. To postupno širenje preporoda iz središta prema periferijama hrvatskog etničkog prostora zapravo je vrlo razumljivo, jer društveni procesi imaju svoju logiku i svoj slijed. Očito je trebao doći pravi trenutak. Osim toga, velike prekretnice uvijek vode neki lideri koji se pojave u sudbonosnim trenucima, a Ivan Antunović nastupio je tada na povijesnu scenu kao da se čitav život pripremao za ono što je slijedilo.

Godine 1869. na Veliku Gospu razaslao je Ivan Antunović prvi »Poziv Bunjevcima i Šokcima« za utemeljenje njihovih pučkih novina. U tome pozivu Antunović je napisao: »Mene je prava Bunjevka rodila i zato donle neću da virujem, dok se ne osvidočim da i vi ostali blagog ovog naroda sinovi, koji ste na persih Bunjevakah, Šokicah i Bošnjakinjah odhranjeni, otacah vaših trudom i kervavim znojem izučeni, žestoki bol ne osićate, kad gledate gdi oni vaši rodjaci, na čijih ramenih ste se na jedan ili drugi odličen svitovni ili cerkveni stališ uzdigli: u neznanstvu gine, brojem i imovinom se gubi, jer ne imaju tko bi im knjige znanstva sadanjeg svita otvorio i nauku potrebnu udilio, da se njeva lipa narav razvija, umitnost ovećava«.  Antunović je zapravo želio reći da je svjestan kako njegov narod propada, jer nema mogućnosti ostvarenja vlastitog prosperiteta u području kulture, prosvjete i znanosti. Preporod je bio nužan. Trebalo je dokazati sebi i drugima da imamo snage opstati, a preporodni pokret u Hrvatskoj već je postavio temelje moderne hrvatske nacije. Ti su temelji davali mogućnost opstanka i Bunjevaca i Šokaca u ugarskom Podunavlju. Ali na tome putu postojale su brojne prepreke.

Kod većeg dijela bačkih Bunjevaca i Šokaca Antunovićev je »Poziv« izazvao oduševljenje. Na drugoj strani, bilo je puno i onih koji nisu imali hrabrosti ili nisu željeli podržati preporodni pokret. Može se reći da su stariji i ugledniji bili suzdržani, ali podršku su Antunoviću dali mladi intelektualci – svećenici, odvjetnici i učitelji: pop Blaž Modrošić, pop Josip Mandić, fra Stipan Vujević, fra Lovro Lipovčević, Ambrozije Šarčević, Augustin Mamužić, Beno Petrekanić, Gavro Mrković Dželatov i Stipan Grgić Krunoslav. Neke od njih biskup je Antunović još kao mlade učenike predano pomagao savjetom i novcem, a oni su mu u tome ključnom trenutku vratili istom ljubavlju i posvećenošću. Tako je Antunović 1869. godine s četom mladih intelektualaca krenuo u pokretanje nacionalnog preporoda podunavskih Hrvata.

dr. sc. Robert Skenderović, Hrvatski institut za povijest, Zagreb – Slavonski Brod

ANTRFILE

Digitalizirane i dostupne na portalu ZKVH-a

U suvremenom digitaliziranom obliku, Bunjevačke i šokačke novine dostupne su na portalu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata www.zkvh.org.rs u sekciji Digitalizirana baština, podsekcija Periodika. Novine je digitalizirao vlč. Josip Štefković 2015. godine povodom 200. obljetnice rođenja biskupa Antunovića.

 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika