Aktualno

Gruba kršenja Sporazuma o zaštiti manjina

U vrijeme relativno napetih hrvatsko-srpskih odnosa, slobodan sam ukazati na činjenicu kako je u posljednjih nekoliko mjeseci društveni položaj Hrvata u Srbiji u znatnome usložnjen i otežan. Štoviše, došlo je do grubog kršenja cijelog niza odredaba iz Međudržavnog sporazuma o zaštiti manjina koji je Srbija potpisala s Hrvatskom, a u nekim slučajevima riječ je i o suspenziji.

Usvojene izmjene Zakona o izboru narodnih zastupnika i Zakona o lokalnim izborima u Narodnoj skupštini Srbije 8. veljače te izmjene pokrajinske regulative o izboru zastupnika u Skupštinu Vojvodine od 21. veljače predstavljaju očit dokaz nespremnosti srbijanskih vlasti da dosljedno i u cijelosti provedu Međudržavni sporazum o zaštiti manjina. Podsjećanja radi, u njemu izričito stoji da će potpisnice omogućiti političkim predstavnicima nacionalnih manjina »sudjelovanje u predstavničkim i izvršnim tijelima na način da će unutarnjim zakonodavstvom osigurati: zastupljenost nacionalnih manjina u predstavničkim i izvršnim tijelima na lokalnoj razini te zastupljenost u predstavničkim tijelima na regionalnoj i državnoj razini u Republici Hrvatskoj, odnosno na pokrajinskoj i državnoj u Republici Srbiji«. Institut zajamčenih mandata usvojenim izmjenama ponovno nije omogućen, pa će se politička reprezentacija i sudjelovanje Hrvata u procesima donošenja odluka opet svesti na neizvjesne ishode predizbornih koaliranja. Drugim riječima, izmjenama ovih zakona kao da se htjelo dodatno onemogućiti ostvarenje principa demokratske participacije nacionalnih manjina u procesima donošenja odluka u Srbiji i osnažiti simulativnost s ciljem da se institucionalni okvir za integraciju nacionalnih manjina obesmisli.

Potpora Bunjevcima nehrvatima

Druga linija negativnih procesa očituje se u osnaženoj podršci, i financijskoj i političkoj, institucijama onih Bunjevaca koji niječu pripadnost hrvatskom narodu. Konkretno, Srbija je iz Proračunskog fonda za nacionalne manjine 2019. godine zajednici Bunjevaca nehrvata, koja je četiri puta brojčano manja, dodijelila sedam puta više financijskih sredstava za istu vrstu manifestacije koju imaju i Bunjevci Hrvati. Grad Sombor, suprotno zakonima, financira rad nacionalnog vijeća Bunjevaca nehrvata. Kada je riječ o politici priznanja, na svim priredbama Bunjevaca nehrvata nazoče predstavnici vlasti, koji u svojemu obraćanju šalju pozitivne poruke, dok istodobno iznimno rijetko registriramo istu praksu na manifestacijama koje priređuju Hrvati. Također, bilježimo učestalost slučajeva u kojima se vrši nasilna dekroatizacija Šokaca – primjerice, proslava 700 godina spomena Berega i muzejski postav u Franjevačkom samostanu u Baču, što su priredile lokalne, regionalne i republičke vlasti. Odluke lokalnih vlasti Bača, Inđije i Sombora o uvođenju hrvatskog kao službenoga jezika u četiri naseljima, donešene prije više od godinu dana, ne provode se, a lokalne vlasti ne daju informacije o tome kada će se početi provoditi. Kao novost u nastupu pojedinih predstavnika Bunjevaca nehrvata, koji su u koalicijskom odnosu s vladajućom strankom u Srbiji – Srpskom naprednom strankom, i uživaju njihovu podršku, bilježimo šovinistička stanovišta spram Hrvata s pozicija ideologije četništva, koja ne nailazi ni na kakvu osudu. Sve spomenuto je izravno suprotno članku 2., stavku 3. spomenutog Sporazuma.

Etnički motivirano nasilje

Usporedo s tim povećan je broj registriranih slučajeva etnički motiviranog nasilja (prijetnje Zvonku Rakariću, slučaj M. V. u Majdanpeku, oštećenje Hrvatskog doma u Novom Slankamenu, obijanje prostorija i otuđenje imovine hrvatskog društva u Ljubi), grafiti mržnje spram Hrvata u Novom Sadu i Beogradu, osnažen govor mržnje na društvenim mrežama, kontaktiraju se i zastrašuju članovi i simpatizeri DSHV-a od strane struktura vezanih uz vlast (Pančevo), oboren Twitter nalog predsjednika DSHV-a Tomislava Žigmanova (7. siječnja), revizija novije povijesti i otkrivanje spomen-ploče Mladenu Bratiću, javno djelovanje osuđenika za zločine nad Hrvatima u Vojvodini Vojislava Šešelja. Velika većina navedenih nasrtaja na Hrvate nije pratila i primjerena reakcija mjerodavnih tijela. Sve skupa pridonosi da je kompromitirana bit prvog članka Sporazuma.

U području obrazovanja, Grad Subotica i Vlada Vojvodine aktivno sprječavaju i onemogućavaju donošenje ključnih dokumenata nužnih za osnutak obrazovnog centra za Hrvate, čime se krše ne samo propisi iz domaćeg zakonodavstva, već se grubo osporava nekoliko članaka Sporazuma. U tome aktivno sudjeluju i predstavnici Saveza vojvođanskih Mađara, u čemu vidimo dodatni problem. Pojedini predstavnici vlasti čak odbijaju javno se očitovati o razlozima opstrukcije spomenutih tijela vlasti. Također, ni jedna razina vlasti ne financira aktivnosti u području obrazovne reforme za nastavu na hrvatskom jeziku, što umnogome otežava njezinu uspješnost. Financiranje obrazovne reforme moralo bi biti cjelovito, što u Srbiji nije slučaj jer se financira samo njezina provedba za nastavu na srpskom jeziku.

Pasivno držanje institucija

U području kulture, napose kada je riječ o zaštititi materijalne i nematerijalne baštine vezane uz Hrvate u Vojvodini, ne bilježimo niti jedan značajniji pomak – i dalje smo svjedoci pasivnog držanja svih meritornih institucija. Štoviše, svjedoci smo postupaka koji na teško razumljiv način otimaju kulturnu baštinu Hrvata (upis Dužijance u srbijanski registar nematerijalne kulturne baštine, procesi standardizacije novoštokavskog ikavskog dijalekta, koji pripada hrvatskoj jezičnoj baštini). Najnoviji slučaj otežavanja rada hrvatskih udruga kulture vidimo u odluci Grada Subotice koja je čak za sedam puta uvećala zakup prostora Hrvatskom kulturnom centru Bunjevačko kolo. Ista gradska vlast, bez ikakvog javno iznesenoga objašnjenja, nekoliko godina ne donosi odluku za podizanje spomenika mjesnim hrvatskim prvacima – poprsja svećeniku i pjesniku Aleksi Kokiću i narodnom preporoditelju biskupu Ivanu Antunoviću. Posebni problem predstavlja nespremnost vlasti da se napokon riješi problem prostora za rad hrvatskih udruga kulture. Primjer Beograda je razočaravajući, ulazak u posjed dijela rodne kuće bana Josipa Jelačića sadrži farsične elemente, a povrat hrvatskih domova u Srijemskoj Mitrovici i Rumi kao da se čini nemogućim. Sve je to izravno suprotno članku 6. Sporazuma.

Tijelo manjinske samouprave – Hrvatsko nacionalno vijeće, premda proaktivno djelujući u artikuliranju interesa i ostvarivanju prava Hrvata u Srbiji, zbog novim zakonom oduzetih nadležnosti, nemoćno je u pozitivnom rješavanju navedenih problema. Dodatno otežavajuće djeluje činjenica da postojeći model financiranja HNV-a od strane tijela državnih vlasti omogućuje upošljavanje samo tri osobe, što je jedva dovoljno za formalno administriranje složenog poslovanja, nedovoljno za borbu s navedenim zaprječavanjima, a gotovo nemoguće za provedbu aktivnosti koje će pridonositi razvoju hrvatske zajednice. S druge strane, visoka podzastupljenost Hrvata u tijelima koja donose odluke te u tijelima uprave na svim razinama također pridonosi nerješavanju navedenih problema.

Isključeni u bilateralnoj suradnji

Ovom prigodom istaknut ćemo kako je poznato da institucije i organizacije Hrvata u Srbiji imaju bogatu i razgranatu mrežu suradnje s institucijama i organizacijama srpske zajednice iz Hrvatske, čime dajemo naš prinos relaksaciji i razvoju ukupnih hrvatsko-srpskih odnosa. Ipak, sa žaljenjem konstatiramo da ista nije, sukladno danim obećanjima, i financijski podržana, nego se održava uz financiranje iz osobnih resursa Hrvata iz Srbije. Dodatni je problem što se bilateralna suradnja lokalnih i regionalnih vlasti s istima u Hrvatskoj odvija s našom apsolutnom isključenošću zbog nespremnosti da budemo zastupljeni te smo i glede toga na gubitku. To nije slučaj s predstavnicima Srba iz Hrvatske, koji su prisutni u tijelima vlasti na svim razinama.

U svezi s tim treba istaknuti i činjenicu kako više od dvije godine između Srbije i Hrvatske nije bilo bilateralnog susreta na najvišoj razini, što uvelike otežava europsku perspektivu Srbije. Štoviše, strahujemo da su odnosi na najnižoj razini u proteklih nekoliko godina, čemu su izravno pridonijele relativno česte negativne poruke koje šalju pojedini srbijanski državni prvaci. Bojimo se da je to ostavilo negativne posljedice po društveni položaj hrvatske zajednice – odnedavno imamo status najomraženijeg naroda u Srbiji.

Na koncu, ali ne i manje važno, reći ćemo kako su dopisnici državnih medija iz Hrvatske rijetko i površno pratili spomenute događaje i procese, čime je uskraćeno pravo na istinu ne samo javnosti u Hrvatskoj nego je i vladajuća politička klasa ostala bez ovih važnih informacija. Tim prije se to pojavljuje kao problem, jer diplomatsko-konzularni predstavnici Hrvatske od odlaska veleposlanika Gordana Bakote iz Beograda, a bilo je to sredinom prosinca, nemaju gotovo nikakvu komunikaciju s ključnim pojedincima u zajednici, što smatramo neodrživim.

Sve navedeno bilježimo nepuna dva mjeseca prije održavanja izbora. Strahujemo da to može ostaviti trajne negativne posljedice po budućnost Hrvata u Srbiji. Odgovornost je i na Hrvatskoj – ona mora osnažiti i češće očitovati interes za naš društveni položaj. A što se tiče problema u provedbi Sporazuma za Hrvate u Srbiji, o međusobnoj zaštiti manjina, ukoliko se ne nađu učinkoviti mehanizmi za njegovu provedbu, možda bi valjalo razmisliti o njegovom daljnjem postojanju.

Tomislav Žigmanov, predsjednik DSHV-a