Kolumne Kolumne

Tragikomični junak supermarketa

»A, što ćeš... kad imaš sumnjivu facu.«

Ako vam se osobno nije dogodilo, sigurno ste čuli ovakvu ili sličnu konstataciju koja se obično izriče prilikom rutinskog pregleda na granici kada policajac bez ikakvog utemeljenog razloga zastane kod neke osobe, gleda u putovnicu, pa u nju (osobu), pa opet u putovnicu, pa opet u nju (osobu) i počne ju zapitkivati kamo će, kod koga, koliko dugo... ponekad ju i odvede u ured na detaljniji obavijesni razgovor, pa se ova, ni kriva ni dužna, vrati crvena u licu, s osjećajem velike nelagode i svjesna da će kratko vrijeme biti predmet na kom će se vježbati smisao za humor njenih suputnika.

Iako u posve drugom i mnogo ozbiljnijem kontekstu, Franz Kafka je ovakvu vrstu neutemeljene i nedokazane sumnje i krivnje na samom početku Procesa sažeo u gotovo arhetipsku rečenicu, rečenicu koju napamet znaju i oni koji možda ni za Kafku nisu čuli: »Netko mora da je oklevetao Jozefa K.«. A ako ovom društvu nešto ne nedostaje – uočio je to maestralno Dušan Kovačević – onda su to sumnjičenja, ogovaranja, teorije zavjere, etiketiranja...

Eto, uzmimo jedan banalan prošlotjedni primjer iz jednog subotičkog supermarketa.

Iako, za divno čudo, nije bilo gužve na blagajni, prodavačica je pozvala sredovj... hmmm, osobu koja se bliži adolescentskoj starosti – nazovimo ju Zlatko R. – i nakon što je uredno utipkala račun za robu iz korpe, bez ikakve obveze, priopćila mu da ga je »izdvojila«, jer je to morala.

»Neka mušterija Vas je prijavila da ste sumnjivi. Što ćete, morala sam«, kazala je polušapatom gotovo sramežljivo zbunjenom Zlatku R. nakon što je ustanovila (ne i pretresanjem džepova ili pak odvođenjem u neku unutrašnju prostoriju) da je »sve u redu«.

Tom svojom gestom prodavačica je Zlatka R. automatski zaštitila od crvenila i blamaže pred ostalim kupcima, zadržavajući čin kupoprodaje robe u okvirima normale i u granicama »samo njihove tajne«. Ali, ono što je prodavačica tom prilikom propustila je otkriti identitet »uzbunjivača«, koji se vjerojatno kretao(la) negdje u blizini, a što, budimo iskreni, u tom trenutku nije na pamet palo ni zapanjenom Zlatku R.

Što može biti zanimljivo u ovom bizarnom događaju osim osjećaja s kojim je Zlatko R. izašao iz prodavaonice, a koji, uglavnom zbog djece, nije za javno objavljivanje?

Pa može, recimo, nekoliko stvari koje su naknadno na pamet pale Zlatku R. kada je smireno sabrao misli o ovom događaju. Može biti zanimljivo pitanje da li ga je prodavačica samoinicijativno »izdvojila« u želji da spriječi krađu kinder buena i kvasca ili je to uradila po nalogu šefa, što onda znači da je i ostalo osoblje bilo upoznato s dojavom poštenog kupca o sumnjivom licu u supermarketu, a što dalje znači da »tajna« nije ostala u okvirima dvije nego više osoba. Može biti zanimljivo i pitanje zašto uopće takva »izdvajanja« – pa još i neuspjela – na bazi najobičnijeg cinkarenja ako su supermarketi pokriveni kamerama (ili bi bar trebali biti) i ostalim osobljem koje sigurno ispod oka itekako motri tko i što petlja kod polica s robom? Konačno – i to samo zahvaljujući dobrodušnosti i iskrenosti prodavačice – Zlatku R. palo je na pamet i pitanje: zašto se u pravilu štiti identitet denuncijanta u situacijama kada se on dokazano pojavljuje i kao uzrok i kao posljedica nematerijalne (duhovne, dakle) štete? I zašto se ne suoči »face to face« s osumnjičenim u prisustvu zaposlenika i ostalih mušterija, pa da vidimo čija majka crnu vudu prede, odnosno tko će se na koncu pokriti ušima?

Ali, razvijajući film unazad (jer, kupovina u prodavaonicama je masovna i razmjerno česta pojava među ugomilanim subjektima) Zlatko R. se prisjetio da mu je prije nekoliko godina ukraden mobitel u prodavaonici koja pripada istom lancu supermarketa i koji – nakon što je o tome obavijestio blagajnicu – nije htio gubiti vrijeme pregledajući s osobljem snimku s kamere na kojoj se vjerojatno nalazi i osoba koja je pročešljala korpu Zlatka R. i bespravno ga lišila telefonskog preparata marke vodafon, koji je, osim osobnog imenika i zelenih i crvenih tipki, od funkcija za zabavu imao i tetris, te (ispravnu) lampicu da (mu) svijetli u mraku. Pitanje koje se nakon opisanog događaja s tragikomičnim junakom supermarketa u glavnoj ulozi postavlja upravi trgovinskih lanaca (onoj na vrhu poslovnih zgrada) svakako može glasiti: zašto, ako već na ulazima imate pretince za ostavljanje osobnih stvari, ne nabavite i ključeve za njih? Ili: ako vam ih (u)kradu, zašto to ne spriječite? Radi podizanje razine vlastitog ugleda i radi osjećaja sigurnosti i »lagode« kupaca dok su u vašem objektu? Onako usput, moglo bi se postaviti i pitanje uvjeta rada vaših zaposlenika (od radnog vremena za koje ne vrijedi ni petak ni svetac, pa do najvažnije poslovne tajne kao što su, recimo, plaće običnih radnika).

Ali, ne želeći biti zlice, nećemo reći da su se oba slučaja dogodila u kraljici trgovinskih lanaca na ovim prostorima – Idei (koja u susjednim zemljama djeluje pod uglednim imenom Konzum). Kao što nećemo reći kako nešto od opisanog čitatelj (recimo: »slučaj pretinac«, a tko zna: možda i istog špiclova) možda može prepoznati i u »Vašem Maxiju«, Rodi, Gomexu, Univerexportu ili pak u nekom obližnjem privatnom dućanu na ćoši.

Z. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika