Kašik je britki pjesnik patetike uma, bez pada u lirske kalupe koji nagrizaju lirsku supstancu. Pjesnik ne teži pukoj događajnoj spektakularnosti i šaradi. Kašikovi stihovi su strasno osjećajni i dirljivi, izrazom isijavaju zanos u doživljaju, njegovi stihovi izazivaju uzvišena, snažna i dostojanstvena osjećanja kod čitatelja, a to je danas rijetkost u poeziji koja nastaje u postmodernoj epohi.

Možemo se upitati, čitajući ove stihove, zbog čega su nas predmeti i institucije suvremene potrošačke civilizacije doveli u poziciju izgubljene vedrine i spokojstva. Kašikov pjesnički jezik jest poezija subjektivnog lirizma, ali te cjeline karakterizira postmodernistički izričaj, ponekad začudne pjesničke slike i refleksivno poetološko izvorište. Dakle, važna kvaliteta Kašikove poetske stvaralačke dionice je suvremenost i težnja ka postmodernističkim umjetničkim i literarnim praksama. Kašikova poezija isijava silovitost bića koje smisao i ljepotu trenutka otima banalnosti svakodnevice i besmisla egzistencije. Ova zbirka poezije sadrži ispovijesti svakodnevice ljudskog bića, a s druge strane su pjesme egzistencije, govor iz središta stvari i ljudskih situacija. Pjesničke cjeline pjevaju o mikrosvjetovima autora i čežnji za neuhvatljivim, nedokučivim. Pjesnik nastoji krenuti prema nekom utočištu i dosezanju vječnosti, ali tek smrt ostaje kao nada za dosezanje sjedinjenja pjesnika s univerzumom. U međuvremenu, poezija Kašika je molitva za utjehu i spokojstvo.

(iz pogovora Zvonka Sarića)