Stara je istina da je moć u onoga tko raspolaže informacijama. Mogli bi o tome posvjedočiti – samo kada bi smjeli, htjeli ili na to bili prinuđeni – recimo, recimo... oni koji za jeftine novce kupe neke zgrade, sruše ih i izgrade stanove od kojih poslije imaju lijepu zaradu. No, iako je riječ o domovima, ovoga puta nije i o Braći...

Riječ o jednom domu i jednoj informaciji koja je u posjedu lokalne vlasti i koju ta vlast čuva k'o datum Đeknine smrti. Riječ je – pogađate, naravno, iz prve – o tavankutskom Domu kulture i odgovoru na pitanje kada će on biti otvoren. Međutim, iza tog misterioznog »kada« krije se i još zanimljiviji, a isto tako tajnovit, odgovor na pitanje »zašto«? Zašto još nije otvoren ako je javnosti već odavno poznato da je još 11. svibnja prošle godine završena njegova takozvana obnova? Zašto se po plafonima skuplja paučina, a po zidovima prah ako je javosti poznato da su Grad i Pokrajina u njegovo uređenje ulupali oko 50 milijuna dinara? Zašto, umjesto da već od 12. svibnja prošle godine bude mjesto okupljanja Tavankućana, i danas služi kao Muzej tajni u koji mogu ući samo oni koji umjesto ulaznice pokažu parlamentarnu propusnicu?

Eh, zašto? Pa zato.

Nije valjda lokalna vlast neka plećkuša, pa da širi informacije kome stigne! Lijepo je, još negdje u studenome prošle godine (dakle pola godine od kako su radovi završeni) predsjednik Savjeta tavankuste Mjesne zajednice Dejan Lončarević našoj novinarki rekao da su, prema njegovim saznanjima, svi ugovoreni radovi izvedeni prema projektno-tehničkoj dokumentaciji i da je objekt u funkcionalnom stanju. Pa da to bude uvijeno u još službeniju formu, a sve praveći se toše, još ljepše je negdje u isto vrijeme stigao i odgovor iz nekog kabineta u lokalnoj samoupravi koji zbog svoje ljepote i preciznosti vrijedi ponovno citirati: »Kada budemo imali detaljnije informacije u svezi vaših pitanja koja se odose na otvaranje Doma kulture u Tavankutu, bit ćete blagovremeno obaviješteni«.

Ima li jasnije poruke novinarima, a preko njih i građanima od ove? Može li itko bolje opisati karakter lokalne samouprave od nje same? Teško. Jer, napisati da je takav odgovor i arogantan i glup bilo bi, naravno, i glupo i arogantno.

Ali, eto, i od studenoga do veljače skoro pa kao od svibnja do studenoga, a lokalna samouprava još nema detaljnijih informacija koje, potpuno bez veze, zanimaju naš tjednik, a moguće i ponekog Tavankućanina. Uzalud je javnost nagađala, skoro da su i kladionice mogle to pitanje uvrstiti u svoju ponudu, da će Dom kulture u Tavankutu, »u paketu« s Y krakom, otvoriti nitko drugi do Božanski. Ali, neee: Božanski se sa svojim svecima kratko ukazao na Kelebiji i otišao drugim važnim poslom, ostavivši domaru da, poput svetog Petra, svojim ključevima i dalje drži tajnu s druge strane brave.

Javnosti, bar onoj koja to još nije zaboravila, još je u sjećanju da je obnovu Doma kulture u Tavankutu obećao osobno predsjednik Aleksandar Vučić prilikom susreta s tadašnjom predsjednikom Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislavom Žigmanovim, upravo u veljači 2018. Ali, tako vam je to s dogovorima i ugovorima: već tada nije otkriven jedan sitan detalj – odgovor na pitanje kada će obnova biti završena. Najmanje je za to kriv sam Vučić. Pa što ga to nisu pitali novinari kada već znaju kako je to sa »sitnim slovima« u svakom ugovoru? Što ga, uostalom, to nije pitao njegov gost, pa da je to iskoristio kao »politički poen« (i to srednje veličine!) pred novinarima i sveopćom srpskom i hrvatskom javnošću? Ovako, suočen s brojnim obvezama, Vučić je tu misteriju ostavio lokalnoj samoupravi na čuvanje. Što ova besprijekorno i čini. I ne samo kada je riječ o Domu kulture nego i o mnogim drugim, a bitnim, pitanjima iz njezine nadležnosti.

Ali... kao građanin sa suficitom lojalnosti prema lokalnoj samoupravi, slobodan sam istoj – i to u cilju iznalaženja konstruktivnog rješenja, a na opće dobro – iznijeti jedan prijedlog koji možda može zvučati i onako... luckasto: kada već Tavankućani imaju i stanovitih problema (vjetar, propuh..., pišu novine) s jesenas otvorenom tržnicom, zašto istu, kada god je loše vrijeme, ne presele u Dom kulture? Cilj bi u potpunosti bio ostvaren: Dom bi opet postao mjesto okupljanja mještana, a uz malo mašte sadržaj bi se mogao popuniti i nekim kulturno-zabavnim programom. Možda i zvuči šašavo, ali krste nikoga zbog toga ne bi boljele.

Z. R.