Aktualno
Zajamčeni mandati su obveza Srbije
Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov ocijenio je kako su predložene Izmjene zakona o izboru narodnih zastupnika »novi dokaz nespremnosti srbijanskih vlasti da dosljedno i u cijelosti provedu međudržavni sporazum o zaštiti manjina« koji je Srbija potpisala s Hrvatskom u dijelu koji se odnosi na zastupljenost predstavnika nacionalnih manjina, to jest Hrvata u zakonodavnim i izvršnim tijelima vlasti. Štoviše, strahujemo da se predloženim izmjenama hoće dodatno onemogućiti ostvarenje principa demokratske participacije nacionalnih manjina u procesima donošenja odluka u Srbiji te osnažiti simulativnost s ciljem da se institucionalni okvir za integraciju nacionalnih manjina dodatno obesmisli«.
Žigmanov ističe kako za »ovdašnju hrvatsku zajednicu i dalje kao jedan od ključnih problema ostaje njeno previđanje, to jest nepostojanje mogućnosti u predloženim zakonskim izmjenama da se u pravni okvir političkog predstavljanja Hrvata uvede institut zajamčenoga mandata, koji je Srbija u obvezi uvesti na osnovi bilateralnog sporazuma o međusobnoj zaštiti nacionalnih manjina iz 2004. U članku 9. toga sporazuma i Srbija se obvezala osigurati zastupljenost predstavnika Hrvata u zakonodavnom segmentu vlasti na svim razinama, a u izvršnom dijelu na lokalnoj razini vlasti onako kako je to Hrvatska učinila za srpsku zajednicu«.
Nadalje, Žigmanov kaže kako i dalje sve izborne liste, pa i liste nacionalnih manjina, moraju prikupiti 10.000 ovjerenih potpisa u roku od 14 dana, što je za mnoge nedostižno. »Ovo držimo paradoksalnim ako znamo da je za osnutak političke stranke nacionalnih manjina potrebno samo tisuću potpisa punoljetnih građana. U tom smislu, smanjenje izbornoga praga na 3% političkim strankama nacionalnih manjina ne donosi nikakve beneficije manjim nacionalnim zajednicama kao što je hrvatska glede njihove političke reprezentacije. Ističemo kako su ovakve prakse u potpunoj suprotnosti i s važećim europskim standardima zaštite nacionalnih manjina, koje je ratificirala i Srbija, koji predviđaju obvezu kreiranja učinkovitih mjera za participacijom i uključivanjem pripadnika nacionalnih manjina u procesima donošenja odluka«.
Žigmanov ističe i kako zakonske izmjene ne predviđaju obvezu provjere »jesu li kandidati s manjinskih lista uistinu predstavnici određene nacionalne manjine kako bi se spriječile zlouporabe. Recimo, nije prihvaćena inicijativa pojedinih političkih stranaka da se isto provjeri putem upisanosti kandidata u poseban birački popis određene manjinske zajednice, što je prema važećim zakonima jedini mehanizam kojim se utvrđuje pripadnost građana određenoj nacionalnoj manjini«.
Žigmanov na koncu napominje kako su izmjene izbornoga zakona u koliziji s drugim zakonima, ponajprije sa Zakonom o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina. »Tu prije svega mislimo na članak 7. istoimenoga Zakona, kojim se ograničava sudjelovanje političkih prvaka manjinskih stranaka u radu Vijeća, a predviđenim izmjenama se nastoji stvoriti obveza da izborne liste političkih stranaka nacionalnih manjina za svoje sudjelovanje na izborima moraju dobiti potvrdu od nacionalnih vijeća. Osim toga što takvu ovlast vijećima Zakon ne predviđa, izmjenama izbornog zakona od njih se hoće stvoriti neka vrsta centralnog komiteta za politički život unutar nacionalnih manjina«.
H. R.
