Intervju Intervju

Prvih tisuću dana života

Branka Gabrić rođena je 1989. godine u Subotici, gdje je završila OŠ Ivan Goran Kovačić, te Gimnaziju Svetozar Marković. Studij je nastavila na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, gdje je i diplomirala 2013. godine s radom »Aktualni izazovi u zaštiti ljudskoga života«. Iste godine upisala je poslijediplomski studij moralne teologije, smjer bioetika, na Akademiji Alfonsiana, pri Papinskom Lateranskom sveučilištu u Rimu. Licencijat iz moralne teologije sa završenim radnom na temu: »Nerođeni život u hrvatskom zakonodavstvu« postigla je 2015. godine. Na istom fakultetu započela je doktorske studije. U međuvremenu pohađala je kolegije iz područja razvojne psihologije i neuroznanosti pri Papinskom sveučilištu Salezijana u Rimu, te dva tečaja usavršavanja iz bioetike pri Institutu za bioetiku Katoličkog sveučilišta Presvetog Srca Isusova u Rimu, kao i tečaj pri Medicinskom fakultetu A. Gemelli istog Sveučilišta iz područja perinatalne psihologije. Bila je gost student na Papinskom teološkom institutu Ivan Pavao II., gdje je sudjelovala na predavanjima gostujućih profesora na temu odgoja mladih na području spolnosti.

Doktorsku disertaciju na temu »Prvih tisuću dana života: koncept psihofizičkog razvoja osobe. Antropološke pretpostavke za etičku prosudbu« obranila je 17. siječnja i time postala prva doktorica teologije iz zajednice vojvođanskih Hrvata.

Zaštita ljudskog života od samog začeća provlači se kroz brojne Vaše radove. Koji su to izazovi s kojima se susrećemo i danas?

U diplomskom radu bavila sam se temom tada aktualnih izazova u zaštiti ljudskog života na području bioetike koji su se proteklih godina, razvojem znanstveno-tehnoloških mogućnosti, značajno povećali. Izazova u zaštiti čovjekova života je mnoštvo, pa tako i na području biomedicinskih zahvata. Koliko s jedne strane imamo blagodati razvoja medicine i tehnologije, toliko s druge strane nove mogućnosti zahvata u čovjekov život otvaraju brojna etička pitanja. Izazov je zaštititi dostojantsvo i cjelovitost svakog ljudskog embrija, život nerođenog djeteta, život novorođenčadi koja su nositelji deformacija, organizirati pravedni pristup medicinskoj skrbi, regulirati zahvate na genetskoj razini, zaštititi darovatelje i primatelje organa i skrbiti se za one koji umiru. Izazovi su pred nama od prvih trenutaka čovjekovog života od začeća i samog načina začeća pa do onog posljednjeg trenutka, odnosno smrti.

Svjedoci smo stalnog marginaliziranja čovjeka. Koliko se danas, po Vašem mišljenju, cijeni ljudski život?

Nije jednostavno odgovoriti na ovo pitanje. U XX. stoljeću dosegli smo velike napretke glede poštivanja ljudskih prava, isticanja dostojanstva čovjeka. Zahvaljujući napretku medicine poboljšala se kvaliteta života i imamo brojne nove terapijske mogućnosti – to su prekrasna dostignuća ljudskog duha i izraz brige i skrbi za ljudski život. Međutim, u isto vrijeme iz tog zaštitničkog pogleda na ljudski život izostavljena su, na primjer, nerođena djeca bilo na teoretskoj kao i praktičnoj razini. Osim njih, često se i starije i oboljele osobe sve više marginalizira i manje cijeni, jer nisu dovoljno produktivne. Upravo glede djece današnje društvo, globalno gledajući, se ponaša paradoksalno. Ako postoji želja za djetetom, onda se nekada i pod svaku cijenu nastoji dobiti dijete, dok ako dijete dolazi u nepoželjnom trenutku može biti »eliminirano« bez puno postavljenih pitanja. Želja odraslih je odlučujuća i vrijedi više od samog djeteta. Pa tako ako je dijete željeno, ono je cijenjeno i važno, ako nije, nema vrijednosti i može se pobaciti.

Podatci o pobačaju su zastrašujući. U svijetu se na godišnjem nivou uradi oko 50 milijuna pobačaja. Suprotno tome sve je više Pro-life udruga koje se bore za život. Je li to dovoljan i ispravan način?

Posljednjih godina na području Hrvatske, pa i Subotice, raste zalaganje pojedinaca i udruga za zaštitu nerođene djece, što je prekrasan pokazatelj buđenja svijesti o važnosti svakog života ali isto tako i važan društveni čin gdje osobe čine jedan iskorak iz vlastite komotnosti svog privatnog života u područje javnog života. Upravo taj iskorak je ključan da bi se mogla razbuditi svijest većeg broja građana. Mi smo društvena bića i ono što drugi misle ili zastupaju ima utjecaja na nas osobno, bilo to svjesno ili nesvjesno, a budući da se u javnosti uopće ne govori objektivno o ovoj tematici potrebne su nam udruge koje će se zalagati i djelovati na različitim razinama od one praktične gdje se pomaže ženama i obiteljima u poteškoćama do organiziranja tribina i drugih javnih djelatnosti. Neprofitne udruge su bitni dio suvremenog demokratskog uređenja u kojem građani mogu i trebaju pridonijeti razvoju društva i kulturnog života svoje sredine. Mi smo, nažalost, još uvijek naviknuti na pasivno sudjelovanje u društvu, međutim mogućnost ovakvog oblika sudjelovanja svakako ne bismo smjeli zapostaviti. Jesu li Pro-life udruge dovoljne – svakako da nisu, jer je potrebno da se svatko od nas više pozabavi ovom tematikom koja nas se tiče osobno, jer je svatko od nas bio nerođeno dijete. Na svakodnevnoj razini možemo se više educirati i u mnoštvu životnih okolnosti posavjetovati druge, pomoći im i pokazati da smo uz njih. To je ono što možemo svi, dok su velike promjene potrebne na razini zakonodavstva te pristupa poslodavaca koji često diskriminiraju mlade žene i majke.

Kakvi su zakoni u Srbiji i Hrvatskoj kada je u pitanju nerođeni život?

Zakoni koji se odnose direktno na nerođenu djecu su oni koji određuju pitanje pobačaja i umjetne oplodnje. Zakoni o pobačaju koji su na snazi u Srbiji i u Hrvatskoj temelje se na zakonu iz perioda socijalističkog uređenja Jugoslavije i dopuštaju prekid trudnoće dok zakoni o medicinski potpomognutoj oplodnji također zapravo ne štite ljudske embrije. Ukratko, zakonodavstvo niti u jednoj od dvije zemlje ne štiti niti ono najosnovnije pravo na život nerođenog djeteta.

Svaki trenutak u razvoju djeteta je važan, no prvih tisuća dana (od začeća do druge godine) smatra se temeljem za cijeli život, i u fizičkom i u psihičkom smislu. Što je ono o čemu posebno treba voditi računa?

To je vrlo opsežna tematika koja zahtijeva više vremena i prostora, ali ono što bih prvo naglasila jest stav otvorenosti roditelja prema životu. Veliki broj djece dođe u trenutku koji možda nije očekivan ili se ne čini najboljim za roditelje, ali otvoriti svoje srce i tada i s ljubavlju prihvatiti taj začeti život je prvi bitni stav i veliki plus za optimalni psiho-fizički razvoj začetog djeteta. Publikacije iz prenatalne psihologije nam ukazuju na to da je bitno kakav stav roditelji imaju prema djetetu dok je još u utrobi kao i nakon rođenja: prihvaćaju li to dijete ili su ljuti na njega, jer je možda pokvarilo planove itd. Dakle, oraspoložiti svoje srce za dijete koje je dar, u svijesti da možda i mi sami nismo rođeni u savršenom trenutku ali smo bili prihvaćeni. Ovaj aspekt je često zanemaren i zaboravljen u mnoštvu životnih okolnosti i promjena koje dolaze s novim djetetom i stoga mislim da ga je bitno posvijestiti – ne kao osudu nego kao poziv i jednu veliku mogućnost za bolje prihvaćanje svakog novog života iz zahvalnosti, jer smo i mi primili svoj život kao dar za koji se netko morao žrtvovati. Ono što je još bitno je dakako zaštiti dijete od pretjerane izloženosti stresu, psiho-fizičkom nasilju itd., dok s fizičkog aspekta je jako važna zdrava ishrana tijekom cijelog ovog razdoblja. Manjak nutritivnih elemenata u ovom periodu ima velike posljedice na normalan fizički razvoj, napose na razvoj nervnog sustava i kognitivnih sposobnosti. Stoga je bitno omogućiti dobru prehranu trudnicama, majkama dojiljama i djeci. UNICEF već nekoliko godina vodi kampanje po cijelom svijetu, naglašavajući važnost ishrane tijekom prvih tisuću dana života, naglašavajući da se radi o jedinstvenom razdoblju u kojem se postavljaju temelji za optimalno zdravlje, rast i neurološki razvoj tijekom života. (UNICEF »čvrsto vjeruje da ulaganje u prvih 1.000 dana djetetovog života određuje budućnost naroda«.)

Obično se u tome periodu dok je dijete malo najveći naglasak stavlja na majku. Koja je i koliko je važna uloga oca u odrastanju djece?

Odnos djeteta s majkom je naš prvi međuljudski odnos koji imamo. Od prvih dana nakon začeća započinje jedan biološko-kemijski razgovor između embrija i majke koji vremenom prerasta u snažnu psihološku i emocionalnu povezanost između novorođenčeta i majke. Očevima u početku možda treba više vremena da se upuste u taj odnos, jer nemaju izravan doživljaj djeteta koje se razvija u majčinoj utrobi, ali kako sam već rekla, stav prihvaćanja ili neprihvaćanja od oca ima utjecaja na samo dijete. Uloga oca je od neizmjerne važnosti bilo u onom indirektnom smislu da bude potpora majci, pogotovo u najranijem periodu tijekom trudnoće, ali još i više u direktnom smislu odnosa sa samim djetetom – jer dijete ima potrebu imati obje roditeljske figure tijekom svog razvoja i roditelji mu upravo u svojoj različitosti omogućuju da se razvije kao cjelovita osoba.

Da li bi se u obrazovno-odgojnim ustanovama, pa i u samoj Crkvi kroz razne tribine, seminare, duhovne obnove za mlade i mlade obitelji trebalo više govoriti o tim temama, o spolnosti i prirodnom planiranju obitelji, pa i važnosti prvih 1.000 dana?

U potpunosti se slažem da su to teme o kojima se treba puno više govoriti i educirati, napose o pitanju ranog razvoja ljudske osobe i bitnim fizičkim i psihološkim aspektima. Pitanje određenog »spolnog odgoja« u državnim obrazovno-odgojnih ustanovama je kompleksnije, jer postoje različiti pogledi na to na koji način bi se trebalo govoriti o tim pitanjima. Međutim, u okviru Crkve bi se trebalo dati više prostora tim temama, napose u programima za mlade i u tečajevima priprave za brak. Što se tiče tematike spolnosti, katolički nauk o spolnosti izriče duboke istine o čovjeku, njegovom tjelesnom i duhovnom integritetu i pozivu na potpuno darivanje drugoj osobi u ljubavi. Približiti taj izvorni nauk svim vjernicima, i ne samo mladima, donio bi puno ploda i vjerujem iznenadio mnoge te doveo do boljeg razumijevanja ne samo nauka i normi Crkve nego i vlastite spolnosti. A onda nakon toga se jasnije može razumjeti govor o prirodnom planiranju obitelji i mnogim drugim pitanjima.

Danas smo svjedoci vršnjačkog nasilja, nezadovoljne djece i omladine. Jesu li možda u tim problemima krivo postavljeni, odnosno nepostavljeni temelji u najranijoj životnoj dobi?

S psihološkog aspekta ne možemo govoriti o jednom uzroku određenog problema. Uvijek se radi o više čimbenika koji su isprepleteni i koji dovode do određenog ponašanja ili problema. Teško je generalno odgovoriti na ovo pitanje i trebamo paziti da ne idemo iz jedne krajnosti u drugu tražeći uzroke samo u određenom periodu života. Međutim, mislim da bismo učinili velike promjene za našu djecu i društvo općenito kada bismo više zaštitili djecu tijekom prvih mjeseci i godina njihovog života i kada bismo imali mogućnosti provesti više vremena s njima, pružiti im više pozornosti i ljubavi i dakako osigurati im ono najbitnije za dobar fizički razvoj.

Kako ste se odlučili na ove teme i što Vas je potaklo na ovo istraživanje?

Veliku motivaciju istražiti bolje ovo razdoblje života dobila sam za vrijeme boravka u Hrvatskoj, zahvaljujući iskustvu i angažiranosti u programu Injigo koji se bavi davanjem duhovnih vježbi sv. Ignacija u svakodnevnom životu gdje sam imala priliku uz dobro pripremljene voditelje vidjeti kakav utjecaj ima ovo rano razdoblje života na cijeli kasniji život na svim razinama, pa i onoj duhovnoj. Dakle, na praktičnoj razini sam vidjela koliki utjecaj imaju prvi mjeseci i godine života, (i kao teolog isto tako da i ono loše doživljeno tijekom tog perioda se može predati Bogu i moliti iscjeljenje), te sam odlučila skupa sa svojim profesorom bioetike i liječnikom M. P. Faggionijem pozabaviti se ovim razdobljem s jednog empirijsko-znanstvenog i etičko-antropološkog aspekta.

Intervju vodila: Željka Vukov / Foto: Kristijan Sebenji

 

 

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay