Tema Tema

Na korak do punoljetstva

Prije 17 godina, 31. siječnja 2003. godine, izišao je prvi broj obnovljenog informativno-političkog tjednika Hrvatska riječ. Tada su se Hrvati u Srbiji pridružili drugim manjinskim zajednicama koje imaju tjednike na svome materinjem jeziku. S današnjim, izašlo je 876 brojeva Hrvatske riječi.

Novinsko-izdavačka ustanova Hrvatska riječ prva je profesionalna institucija Hrvata u Srbiji, a osnivač ustanove je bila Skupština AP Vojvodine 2002. godine, koja je svoja osnivačka prava 2004. godine prenijela na Hrvatsko nacionalno vijeće, dok je financiranje tjednika ostalo iz pokrajinskog proračuna.

Podsjetili smo se tih davnih dana u razgovoru s profesorom historije Kalmanom Kuntićem koji kaže kako mu se čini kao da je još jučer držao prvi broj obnovljene Hrvatske riječi.

Kuntić: »Razlog za radost«

»Tome su naravno prethodila nastojanja dijela intelektualaca hrvatske nacionalnosti za ponovnim pokretanjem lista, koji je bio jedna od žrtava jezične unifikacije, odnosno kulturne asimilacije Hrvata u socijalističkoj Srbiji. Isti su se procesi događali diljem onovremene Federativne Narodne Republike Jugoslavije, koja je priznavala manjinska prava takozvanim narodnostima, ali ne i konstitutivnim narodima unutar svake od republika, kada su oni bili u manjinskom položaju. Dakle, najveći dio posla na pokretanju lista obavili su kulturni djelatnici Lazar Merković, Milovan Miković, Tomislav Žigmanov i drugi, a ja sam kao tadašnji pokrajinski zastupnik Hrvatskog narodnog saveza izabran na prijedlog Demokratske opozicije Srbije za Vojvodinu, dobio zadaću pokrenuti inicijativu za obnovu lista, što je nakon nekih godinu i pol urodilo plodom«, kaže Kalman Kuntić, jedan od najzaslužnijih za realizaciju ideje osnutka Hrvatske riječi, dodajući kako ovaj tjednik svakog petka osim informacija donosi i komadiće radosti.

»Uvijek ima onih koji misle kako bi bolje radili i uređivali novine, pa bi moguće i Kalman Kuntić pozivajući se na vlastito, doduše kratko novinarsko iskustvo, ponešto dodao ili oduzeo, ali objektivno govoreći, mislim da je Hrvatska riječ ozbiljan tjednik, koji ispunjava vlastitu prvenstvenu ulogu, pravovremenog, objektivnog i točnog informiranja javnosti, ali i nacionalno-kulturnu i kulturno-prosvjetnu misiju, posebno kada listu pridodamo mjesečne dodatke Hrcko i Kužiš?! Treba li bolji razlog za radost? Hrvatska riječ je manjinski medij koji sukladno vlastitoj periodici, objektivno informira javnost o najznačajnijim događajima ili procesima u zajednici kojoj se obraća, koji pri tome ima lektorski sređene tekstove, dobru grafiku, te spektar informativnih sadržaja namijenjen mladima i onima manje mladim, pri tome je namijenjen zainteresiranima za politiku, kulturu, gospodarske prilike, i svašta četvrto; ispunjava misiju zbog koje postoji i zbog čega se izdvajaju novci iz pokrajinskog proračuna. Što se tiče grafike, mislim da imate najbolji dizajn među sličnim tjednicima.«

U razgovoru o medijima s Kuntićem, jedno od pitanja je bilo i sljedeće: je li danas najznačajnija valuta – informacija?

»Informacija, bilo kao vijest ili skup urednički uređenih vijesti, odnosno masmedij, jest jedno od skupljih dobara. Je li proizvodnja vijesti proporcionalno vrednovana ili ne, ponajbolje znaju uposlenici u medijskim kućama. Danas je, nažalost, novinarska profesija podcijenjena, o čemu zorno svjedoči činjenica kako svršeni studenti žurnalistike traže posao kao PR stručnjaci u tijelima javne vlasti, uprave ili privrednim društvima, a posao u medijima doživljavaju kao privremen. Pridodamo li tome činjenicu kako se većina, poglavito mainstream medija, transformirala iz, kako Vi kažete, najznačajnije monete u monetu za potkusurivanje, za obračun s drukčije mislećima ili za obično prenošenje priopćenja centara moći, mislim kako deviza iz Vašeg pitanja ne stoji, pod uvjetom da nam je na pameti istinita informacija, a ne oktroj, ultimativni zahtjev, spin informacija, haranga ili paskvila.«

Kuntić naglašava kako niti jedan manjinski list u Srbiji, pa tako niti Hrvatska riječ, ne može opstati ili imati zavidnu kvalitetu, što podrazumijeva dovoljan broj uposlenika i riješene tekuće troškove, bez podrške iz proračuna.

»Tisak je u krizi na globalnoj razini, a na iznimno malim tržištima kao što je ono u Srbiji i drugim zemljama u okruženju nemoguće je biti nakladnik ako nemate izravnu ili neizravnu državnu pomoć ili neki drugi priljev sredstava izvan vlastitih komercijalnih prihoda. Priče o racionalizaciji troškova ili povećanju naklade ne piju vodu ni na nacionalnoj razini, a pogotovo ne ako govorimo o desetak tisuća potencijalnih čitatelja.«

Žigmanov: »Postignuće nije malo«

S prvim predsjednikom Privremenog upravnog odbora NIU Hrvatska riječ Tomislavom Žigmanovim razgovarali smo o njegovoj ulozi kada se osnivala ova prva profesionalna institucija Hrvata u Vojvodini 2002. godine.

»Bila je relativno značajna i sadržajima dosta bogata! Bio sam među pokretačima inicijative za osnutak Novinsko-izdavačke ustanove Hrvatska riječ, suautorom sam sadržaja inicijativnoga dokumenta kojim je pokrenuta inicijativa, koordinirao sam glavne aktivnosti glede poduzimanja potrebnih radnji i izrade dokumenata za osnutak iste s mjerodavnim odborom Skupštine AP Vojvodine za informiranje na čelu s pokojnim Đorđem Subotićem te s tadašnjim našim zastupnikom Kalmanom Kuntićem, bio sam izabran za predsjednika Privremenog upravnog odbora NIU Hrvatska riječ, koji je imao zadaću realizirati sve radnje koje su bile nužne kako bi se pojavio tjednik – riječ je o poslovima konstitucionalizacije ustanove, institucionalne izgradnje, osiguranja financijskih sredstava, kadrovskog ekipiranja… Sve je to učinjeno za devet mjeseci predanog i posvećenog rada većine članova PUO-a.«

Žigmanov naglašava da se u povodu rođendana tjednika trebamo veseliti, te da tjednik donosi svakog petka osim informacija i komadiće radosti.

»Trebamo se veseliti zbog rođendana tjednika. Višekratno zbog višestrukih razloga! Jer, postignuće nije malo: očitujemo se kao zajednica sposobna za realizaciju tako složene zadaće, osvojili smo prostor za kroničarenje vlastitosti i samotematiziranje onoga što pripada hrvatskoj zajednici užlijebljenoj u danu vojvođansku, to jest srbijansku društvenu zbilju, ostvarujemo kontinuirano 17 godina pravo na informiranje na materinskom jeziku, iskazujemo putem nje svoje nade i zebnje, vode se razgovori o prijeporima u sadašnjosti i planovima za budućnost… Stoga i radosti ne bi trebalo manjkati, napose u vremenima kada tjednik odgovara na zadaće svoje misije – uz pravodobno i objektivno informiranje, zalagati se i braniti javni interes Hrvata u Vojvodini.«

Odgovrajući na pitanje: je li danas najznačajnija valuta – informacija, Žigmanov kaže kako jest, ali samo ako je pravodobna, istinita i cjelovita!

»Ako je takva, onda je valutna! Jer, sjetimo se temeljne misije medija – oni moraju biti zrcala zbilje! Kao takvi, oni omogućuju posjedovanje objektivne slike svijeta u kojem čovjek živi, što čovjeku građaninu onda omogućuje racionalnost u prosudbama i donošenjima odluka. Ako su, pak, informacije suprotnih značajki od gore spomenutih, onda je na djelu ne samo i ne toliko izostanak ostvarenja misije medija, već prostor u javnosti koji je 'zamagljen', gdje onda oni koji raspolažu moćima mogu lako a mnogovrsno loviti u mutnome zarad ostvarivanja svojih sebičnih osobnih interesa koji su suprotni općem dobru… Na žalost, i ovakva iskustva smo bili u prilici registrirati.«

Jedno od pitanja u razgovoru je bilo ispunjava li ovaj tjednik misiju koju neovisni manjinski medij treba imati i je li prepoznatljiva koncepcija tjednika Hrvatska riječ?

»Na žalost, nije uvijek! Bilo je razdoblja u proteklih 17 godina kada je naš tjednik Hrvatska riječ bio daleko od ideala zrcala zbilje, već je služio za jednostrano i tendenciozno informiranje koje je pogodovalo određenim krugovima u hrvatskoj zajednici te pomalo sličio na topuz s kojim se udaralo po 'neprijateljima'. Sjećamo se i vremena kada se u Hrvatskoj riječi tek hladno i bez većeg interesa kroničarilo ono što se u hrvatskoj zajednici na manifestativnom planu događalo, uz prevagu informacija s pojedinih dijelova teritorija, te kada je bila ekskluzivnim prostorom za očitovanje privilegiranih osobnosti, s 'feljtonima' koji su trajali godinama. No, pamtimo i razdoblja kada je tjednik Hrvatska riječ bila ono što bi i trebala biti – medij koji pravodobno, cjelovito i objektivno informira građane na hrvatskome jeziku o svemu što je važno za Hrvate u Vojvodini, s posebnim senzibilitetom za one događaje koji se njih neposrednije i značajnije tiču, što gdjekad uključuje i angažiranost novinara glede zalaganja za ostvarenje ili za obranu javnog interesa ovdašnjih Hrvata. Radujem se što se tomu tako sada stremi.«

O dizajnu tjednika Žigmanov kaže kako je suvremen, prijemčiv a tako onda i dopadljiv!

»Ali, kao i svugdje, ima prostora za napredovanje, napose u dijelu vizualnih sadržaja koji prate tekst te njihovu uklopljenost u organizaciju kompozicijske strukture stranice.«

O misiji koju neovisni manjinski medij trebaju imati, politolog Duško Radosavljević kaže da u Srbiji nema nezavisnih medija, pa tako ni u sferi manjinskih medija.

»Kopirajući loša iskustva iz okruženja koje je država uspostavila, i manjinske samouprave su kreirale takve novine – svega pomalo, začinjeno manjinskom politikom, folklorom i s previše crkvenih sadržaja, gdje se ponekad probijaju dobri profesionalni sadržaji, ali to je malo da bi ti mediji bili praćeni, široko uvažavani, te pokrenuli zbiljsku raspravu o potrebama nacionalne zajednice, kao i o potrebama uspostave novih, kvalitetno drugačijih društvenih odnosa u cijeloj državi. Umjesto toga imamo pisanja sa zadrškom, jer treba udovoljiti volji 'dvaju' gospodara: države i nacionalnog vijeća. Svaki hrabri iskorak treba pozdraviti, ali oni su zbilja rijetki.«

Na korak smo do punoljetsva, a na čitateljima je da prosude u kojoj mjeri ispunjavamo sve ono što spada u zadatke jednog manjinskog medija.

Zvonko Sarić

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay