Intervju Intervju

Ubrzati aktiviranje spomen-doma bana Jelačića

Dr. Darko Polić, arhitekt, rođen je 1975. godine u Novom Sadu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, dok je visokoškolske stupnjeve u području arhitekture, zaključno s doktoratom iz tehničkih znanosti (2016.), stekao na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Nakon završenih osnovnih studija, 2003. godine, radio je u projektnom birou, a od 2004. godine do danas, u JP-u Urbanizam u Novom Sadu na poslovima izrade urbanističkih dokumenata, analiza i studija. Stručno usavršavanje stječe na studijskim putovanjima u okviru projekta u organizaciji Svjetske banke. Od 2014. do 2016. bio je član koordinacijskog tima Projekta Novi Sad 2021 – Europska prijestolnica kulture (Grad Novi Sad), na funkciji planera za pisanje aplikacije za kandidaturu. Od 2017. je na mjestu predsjednika Radne skupine za koordinaciju. Bio je dio Stručnog tima na funkciji arhitekta i suradnika na pisanju koncepta za nastup Srbije na Svjetskoj izložbi – Expo Milano 2015. Sudjelovao je u izradi stručnih studija i master planova u Srbiji. Sudjelovao je na arhitektonskim natječajima, a bio i član i izvjestitelj povjerenstava arhitektonskih natječaja. Povremeni je predavač na stručnim i visokoškolskim institucijama u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je u pripremi stručnih priručnika i časopisa. Dobitnik je nagrada i priznanja na međunarodnim salonima urbanizma. Član je više domaćih stručnih udruga iz područja urbanizma i arhitekture. Član je Odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća za kulturu i više nego dobar sugovornik o djelima ruku čovječjih u području arhitekture, kao i aspektu ovoga polja stvaralaštva koji je značajan za hrvatsku zajednicu u Vojvodini.

Što je donijela a što spriječila demokratizacija odlučivanja o sadržini urbanističkih i prostornih planova? Koriste li građani Novog Sada dovoljno mogućnosti sudjelovanja u odlukama koje se tiču izgleda njihovog životnog prostora?

Urbanističko planiranje je jedna od osnovnih djelatnosti općinskih i gradskih uprava. Demokratizacija političkih, ekonomskih i društvenih odnosa i međuodnosa od 1990-ih na ovamo ustrojila je zakonski uređenu proceduru demokratskog sudjelovanja u procesu urbanističkog planiranja u Srbiji. Osnovna ideja zakonodavca je da svi građani imaju pravo sudjelovati u stvaranju boljih prostornih uvjeta za život i razvitak i time osobni i napredak zajednice. Ipak, razina demokracije u jednom društvu mjeri se i opsegom uspjeha njezinog provođenja. Ako se ona ne prakticira u dostatnoj mjeri, ili ne daje rezultate, potrebno ju je potaknuti, a vremenom i usavršiti. Demokratizacija procesa planiranja donijela je praksu često neuspješnog balansiranja između nejednake moći i utjecaja zainteresiranih strana u procesu. Privatni sektor predvodi promjene, često agresivnim inzistiranjem na što većem broju čertvornih metara. Argumentaciju, zasnovanu na promoviranju balansiranijeg, umjerenijeg i u konačnici humanijeg prostornog razvitka urbanog okoliša kao da predvode svi ostali akteri. Najteža je uloga arbitra i javnog sektora, koji bi trebali tražiti ravnotežu društvenih i gospodarskih potreba. Zadaća sviju nas je osigurati obranu strateških ciljeva održivog i ravnomjernog razvitka, tako jasno definiranih u gradskim, pokrajinskim i republičkim strateškim prostornim planovima. Prostor je resurs koji se (lako) jednokratno potroši, a posljedice loših odluka štete generacijama.

Sakralno naslijeđe, najvećim dijelom nastalo nakon oslobođenja srednje Europe od Otomanskog carstva, traži stalna ulaganja u obnovu. Kako su se u tome snalazile generacije prije naše i imamo li mi hrabrosti da sakralnu arhitekturu našeg prostora odlučno očuvamo?

Novi Sad je izgubio veliki dio svog naslijeđa nakon Drugog svjetskog rata, što je nepopravljiv propust prethodnih generacija. Glede sakralne arhitekture, većina crkava u Novom Sadu je zaštićena, uz određene iznimke, što bi se moralo ispraviti. Imali smo nesreću izgubiti jedinstvenu armensku katoličku crkvu, i pored stanovitog stupnja formalne zaštite. Vjerski spomenici su veliko kulturno bogatstvo Novog Sada, jer se u njima ogleda nekadašnja konfesionalna raznovrsnost grada, čega bismo morali biti više svjesni. Na teritoriju Novog Sada se nalazi i jedno od nalazišta srednjovjekovnog perioda – ostaci gotičke crkvice kod Ledinaca, koje do sada nije istraženo. Unaprijed se radujem skorašnjem početku arheoloških istraživanja koja će nam rasvijetliti predtursko naslijeđe sjevernih padina Fruške gore na kojoj je bilo više katoličkih crkava. Mislim da zaštita i ulaganje u obnovu crkava nije pitanje samo crkvenih vlasti, naprotiv. Smatram da svi gradski hramovi pripadaju svim građanima Novog Sada i da se zbog toga njihova vrijednost mora promovirati. Veće poznavanje drugog pomaže većem poštivanju drugih, jer u konačnici, svi novosadski hramovi pripadaju svima nama, na određeni način. Također, time bismo odagnali svako zrno buduće netrpeljivosti na vjerskoj osnovi.

Kakva bi trebala biti uloga crkvenih, a kakva svjetovnih vlasti u očuvanju sakralnih građevina koje su spomenici kulture?

Mislim da je prošlo vrijeme (samo)izoliranja. Svi redoviti i nedovoljno redoviti vjernici su građani pod pashom svjetovnih vlasti. Očita je dobra suradnja crkvenih i svjetovnih vlasti, ali, kao i uvijek, ona bi mogla biti i učinkovitija. Kao i kod obnove svjetovnih spomenika kulture, procedure su veoma dugačke, a financiranje projektne dokumentacije i realizacija obnove nailaze na probleme natječajnih postupaka, nedostatka stručnih poduzeća za obnovu, što sve skupa vodi u veoma duge procese obnove. Nikako ne bismo smjeli dopustiti da sakralni objekti budu trajno izgubljeni, kao što je to bilo u XX. stoljeću. Ne smjemo, također, zaboraviti da bismo opću vidljivost sakralnih građevina danas mogli unaprijediti jedino dobro osmišljenom i permanentnom promocijom kroz suvremene kanale komuniciranja i informiranja, prije svega elektorničkim putem.

Po rezultatima jedne ankete, desetci tisuća Novosađana prolaze ispod tornja crkve Imena Marijina, a nikada nisu vidjeli što se u njoj nalazi. S druge strane, ta je građevina ušla u kolektivnu svijest Novosađana kao urbani marker. Kako graditeljsku baštinu učiniti vlasništvom i ponosom sviju i kako povećati znanje o njoj?

»Katedrala« je simbol centra Novog Sada, iako mislim da je veliki broj Novosađana nikad nije posjetio i da o njoj ne zna gotovo ništa, Ipak značajan je svakodnevni fokus svih koji prolaze Trgom slobode, pa svi lako primijetimo kada sat na tornju stane i na kratko izgubimo orijentir u vremenu. Iako sam uvjeren da »katedrala« mentalno i emotivno pripada svima nama, ona je simbol Novosađana katoličke vjere. Otvorenost i dobra informiranost je preduvjet za upoznavanje s vrijednostima katoličke zajednice Novog Sada koja je gradu podarila svoje izvrsne predstavnike, kako u prošlosti tako i danas. U tom smislu, mislim da bi obnova stupa Svetog Trojstva, srušenog neposredno nakon Drugog svjetskog rata, bio vrijedan dug prema povjesti i da bi ga podržao veliki broj Novosađana. »Katedrali« je potrebna stalna briga. Već desetljećima, primjerice, stručnjaci ne mogu naći pravo rješenje za zaštitu (neo)gotičkih pinakala – ukrasa, pa se oni obrušavaju na prolaznike, a crkva djeluje oštećeno. Kada se malo bolje pogleda, i krovu je potrebna obnova, a prije svega zamjena većeg broja nedostajućih zsolnay crijepova. Posljednje procjene ukazuju na to da je toranj crkve Imena Marijina nedovoljno povezan s brodom crkve i da se mora biti vrlo pažljiv u planiranju, ali i korištenju prostora. Također, nismo baš nježni prema samom srcu Novog Sada. Primjerice, u više navrata je bilo pokušaja da se planira podzemna garaža na Trgu slobode, što bi bez sumnje bio izazov za narušenu stabilnost »katedrale«. Za sada nismo uspjeli pronaći mjeru intenzivnog korištenja trga za razne promocije i prezentacije, ali i za agresivnu jačinu glazbe koja ne samo da smeta bogoslužnom rasporedu, nego je neprimjereno ukupnom arhitektonskom naslijeđu i vrijednom, prostorno ograničenom glavnom gradskom trgu.

Kako sačuvati društvenu neformalnost u gradovima sa strogim urbanističkim uzusima, planovima i namjenama prostora? Čini se da je to bila nit koja obilježava Vaše nastojanje oko osmišljavanja nove uloge novosadske Kineske četvrti.

Plan Kineske četvrti mi je možda najdraži. Imao sam punu slobodu odrediti razvojne prioritete prostora, namjene objekata, odnosno vizije razvoja, što se veoma rijetko događa. Kineska četvrt, kao dio industrijskog naslijeđa Novog Sada, je tema mnogih mojih ranijih istraživanja, ali i doktorata. Plan nije idealan, ali je postigao cilj – jasne i zaokružene alternative drugih, isključivo visokokomercijalnih vizija ove atraktivne lokacije. Percepcija javnosti da je planer odgovoran za realizaciju prostora koji planira je pogrešna, možda čak i malo naivna. Za razliku od drugih svojih planova, imao sam priliku sudjelovati u početku realizacije ovog plana, u okviru tima za implementiranje aplikacijske knjige projekta »Novi Sad 2021 – Europska prijestolnica kulture«. Tada smo se trudili osigurati kontinuitet prisutnosti i rada autentične simbioze umjetnika i obrtnika, kulturnih djelatnika i omladinskih aktivista, ali s nezadovoljavajućim uspjehom. Realizaciju projekta su, sukladno zakonskom okviru i odgovornostima, preuzele druge institucije. Kako je ovo dugačak proces, plašim se da je, iako mali, plamen stare Kineske četvrti skoro nestao. Time je još i veća odgovornost da se čim prije otvori poziv svima koji bi radili u novom novosadskom »kreativnom distriktu«, onima koji bi željeli izgraditi zajedničku kulturnu i umjetničku viziju kvarta, što podrazumijeva i dogovorni izbor najpodesnijeg upravljačkog modela. Važni su i objekti, ali prava građa ovakvog prostora su ljudi.

Novi Sad se brzo mijenja i socio-kulturno i urbanistički. Vrijedi li očuvati njegove polururalne periferne dijelove, ili oni moraju svojim nestankom platiti danak oslobađanju mjesta za život narastajućem gradu. Konačno, hoće li Novi Sad nastaviti uvećavati svoju veličinu imajući u vidu trendove u područjima koja su baza za useljavanje u grad?

Smatram da je vizija razvoja Novog Sada, bazirana samo na nadgradnji postojeće matrice, suštinski pogrešna. Ambicije investitora nadmašuju procijene o gradu od ne više od 350.000 stanovnika tijekom prve polovice XXI. stoljeća, jer su nam svi dosadašnji kontingenti (rezerve) stanovnika ispražnjeni. Svi ovi trendovi i od planera traže dobar odgovor i jasniju viziju. Izgradnja novog gradskog centra duž Bulevara Europe, s jasnim smjernicama i bez ograničenja visine objekata, je možda jedini pravi (ako ne i posljednji) odgovor na nezasitost za novim četvornim metrima. Mislim da bismo na ovaj način sačuvali supstancu šireg centra, koja je pod velikim i neodrživim pritiskom. Osim periferije, kako kažete, mnogo je pogubniji efekt prevelikih kapaciteta na pojedinačnim parcelama u izgrađenom urbanom okruženju. Ovakva razina prostorne agresivnosti je suvremeni trend, a premašuje prostorne i infrastrukturne kapacitete, unosi nemir i nespokoj postojećim stanovnicima i trajno oštećuje prepoznatljivu prostornu sredinu. Ova vrsta prostornih transformacija je neodrživa, a razmjere posljedica na čitav urbani sustav će snositi naši nasljednici veoma brzo.

Što nas privlači u »staroj« arhitekturi, građevinama čiji kontekst nastanka ni funkciju ne razumijemo uvijek, a njima se dičimo i ponosimo? Zašto su stari kvartovi ili gradska jezgra toliko popularni?

»Staru arhitekturu« doživljavamo kao važnu prije svega iz sentimentalnih razloga. Kao nešto poznato, lijepo, ali i kao stabilnu prostornu odrednicu sigurnosti prošlosti. Centar grada i zone stare arhitekture su simbolički važne stanovnicima i posjetiteljima. Stanovnici ih doživljavaju kao nešto opće zajedničko, što pripada svima, i dio je i njihovog individualnog identiteta ali i pripadnosti zajednici. Grad Novi Sad, prema vani, prepoznatljiv je po slikama Gradske kuće, »katedrale«, Vladičanskog dvora, Dunavske i Zmaj Jovine ulice. Teško ćemo, kao zajednica, biti prepoznatljivi po ulicama Nove Detelinare ili brojnih drugih dijelova grada, suvremene, ali neinventivne i skromne arhitekture. Za razliku od ovih dijelova, gdje nerijetko uopće i nema javnih prostora (skverova, parkova) centar grada je uzbudljiva scena vibrantne i raznovrsne energije u kojoj se istinski uživa. Uvijek se osjeća nelagoda kada se stari objekti ruše, ne samo što tada ostajemo bez poznatog fizičkog okruženja, nego iz straha od novoga, od neizvjesnosti, opravdane sumnje prema kvaliteti arhitekture koja će stari objekt zamijeniti. Nisam siguran koliko imamo dobrih novih zamjena starih objekata, ali sam veoma siguran da je svaki novi veličinom neprimjeren prostornom kontekstu a oblikovno sumnjive kvalitete, što svima proizvodi nelagodu i nemir, a struci veliko razočaranje.

Kakve su šanse da sakralno i svjetovno graditeljsko naslijeđe Petrovaradina i Srijemskih Karlovaca, tijesno povezano s hrvatskom zajednicom, izgradi čvršću prepoznatljivost i nađe svoje stabilnije mjesto na novosadskom turističkom tržištu?

Naslijeđe povezano s hrvatskom zajednicom nije dovoljno vidljivo. Djelomice je tome kriv manji interes stručne javnosti, ali i zamor od velike ponude i ponavljanja općepoznatih podataka o prošlosti. Za podizanje svijesti svih potrebno nam je i malo više truda u istraživanjima, reartikulaciji, pa onda i prezentaciji i ovog dijela našeg, novosadskog naslijeđa. Veća vidljivost privući će pažnju i turističkog sektora, koje danas nema dovoljno, kako ste primijetili. Čini se da smo, ipak, u razdoblju kada se na cjelokupni korpus naslijeđa danas gleda s više objektivnosti.

Kako bi, po Vašem mišljenju, izgledala idealna funkcija spomen-kuće bana Jalačića u organizacijskom, funkcionalnom i u smislu uklopljenosti u ambijent Podgrađa Tvrđave?

S aktiviranjem rodne kuće bana Jelačića se mora požuriti kako bi, u formi spomen-doma, zauzela svoju važnu kulturnu ulogu u reaktiviranju podgrađa Petrovaradinske tvrđave. Osim odličnih novih sadržaja i ponuda, upravo bi spomen-dom cijelom prostoru dao istinsku povijesno-kulturnu pozadinu. To je dio povijesti koji je nepoznat našim sugrađanima u Novom Sadu, a bio je nositeljem razvoja stoljećima prije. Spomen-dom bana Jelačića bi morao biti jakim stožerom Petrovaradinaca i Novosađana jer u ovom dijelu Vojvodine i Srbije postoje veliki ljudski, kulturni, obrazovni i umjetnički potencijal zajednice, ne samo u formi publike nego i u kontingentu stvaratelja, umjetnika, kulturnih djelatnika u najširem smislu. Vjerujem, također, da je neophodan jak i kreativan rukovoditeljski tim, s neophodnim stupnjem autonomije, koji bi mogao i morao ustrojiti kvalitetnu dinamiku događanja i osigurati njen kontinuitet, jer se u budućoj prijestolnici Europe to i očekuje. Za mene nema sumnje da je budući spomen dom još jedan novosadski most između Srbije i Hrvatske, gdje se može vidjeti i najbolje iz Srbije i iz Hrvatske, i u kojem srpska manjina iz Hrvatske i hrvatska manjina iz Srbije imaju svoj dom.

Ima li mjesta za izričaj osobenosti kulture ovdašnje hrvatske zajednice u uživanju plodova i prezentaciji Novog Sada kao skore europske prijestolnice kulture?

U jednom trenutku izrade aplikacijske knjige (takozvanog bid booka) započet je rad s fokus-skupinama nacionalnih zajednica Novog Sada koju sam vodio. Iako je vremenom ovaj poseban fokus nestao, potreban je malo veći napor da se lokalno kulturno i umjetničko stvaralaštvo bolje promovira i jasnije prezentira, jer se ovakva dobra prilika neće brzo ponoviti. Potrebni su i takvi umjetnički koncepti Europske prijestolnice koji će biti fokusirani na lokalne kapacitete i dati im snagu europske dimenzije kako bi bila vidljiva europskoj i svjetskoj publici koja će imati ogroman fokus usmjeren na Novi Sad 2021. godine. Ako, pak, pribjegnemo proizvodima jednodnevnih predstava generičkog ukusa lakog za konzumaciju, bez istinski lokalnog i autentičnog, prihvatit ćemo opciju odricanja lokalne kulturne posebnosti, i najboljeg što imamo, i ljudi i zajednica.

Razgovor vodio: Marko Tucakov / Foto: Uroš Dožić

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay