Sport i zabava Sport i zabava

Subotičke nogometašice u dvije generacije

Ženski nogomet današnjice je apsolutno priznat u gotovo cijelom svijetu, a susrete najboljih nogometašica svijeta sa zanimanjem prati milijunski auditorij. Godina je 2020. i nema više nikakvih šovinističkih predrasuda, dapače u izboru najboljeg sportskog kluba za proteklu 2019. godinu u Subotici naslov najboljeg je pripao ŽNK Spartak. Ali prije nekih pedesetak, pa i tridesetak godina, nije bilo baš tako. Ovo je nogometna priča Jele Miković, jedne od pionirki ženskog nogometa u najvećem gradu na sjeveru Bačke i njezine kćeri Marije Bolvari Zrinji, koja je nastavila materinim sportskim stopama.

»Za nogomet sam se zainteresirala kao mlada udova, jer sam od jednog kolege s posla dobila informaciju kako se na stadionu NK Bačke okupljaju žene i treniraju nogomet. S obzirom na to da sam se od najranije mladosti zanimala za sport, odlučila sam se okušati u tom, tada još uvijek muškom sportu«, pojasnila nam je gospođa Jela svoju nogometnu inicijaciju i nastavila s, danas već polustoljetnim, sportskim sjećanjima.

ŽNK Željezničar

Djevojke i žene koje su radile u nekoliko subotičkih tvrtki (Željezničar, Solid i dr.) zainteresirale su se za aktivno igranje nogometa, okupile su se u ŽNK Željezničar i počele s redovitim treninzima na igralištu nastarijeg nogometnog kluba u državi.

»Nogometnu karijeru sam počela i završila na poziciji desnog beka, bila sam vrlo brza i malo oštrija u obrambenim zadacima, ali uvijek korektna prema svojim suparnicama. Mogu kazati kako nikada nisam imala problema s kartonima, jer sam uvijek težila za sportskim fair playom. U ono vrijeme stare Jugoslavije postupno se ženski nogomet razvijao i u drugim sredinama, pa smo počeli igrati susrete protiv ženskih klubova iz Niša, Zemuna, Kule. Vodio nas je Ivan Pokornić, koji je nastojao prenijeti svoje nogometno znanje na nas, a mi smo se trudile marljivo trenirati i uvijek pružiti maksimum na prvenstvenim i prijateljskim susretima kojih je vremenom bilo sve više«, istaknula je umirovljena nogometašica Jela Miković.

Dobar rad na treninzima se ubrzo isplatio, jer su subotičke žene uskoro ponijele naslov državnih prvakinja.

»Posebno mjesto u mom nogometnom sjećanju ima utakmica koju smo 1975. godine odigrali u Zagrebu i nakon koje smo osvojili prvo mjesto u Jugoslaviji. Rado se sjećam i nekih internacionalnih susreta koje smo u zimskom razdoblju, kada su nastupali kao malonogometna ekipa, odigrali u susjednoj Mađarskoj. Ženski nogomet se u Subotici sve više razvijao, neke od mojih kolegica iz tima su postale i državne reprezentativke, a ja sam se u međuvremenu ponovno udala, dobila još djece i postupno se počela opraštati od aktivnog igranja. Ali je s Marijinim aktivnim početkom igranja naša obitelj dobila dostojnu zamjenu na nogometnom terenu, a ja sam svoju ljubav prema nogometu nastavila aktivno ga gledajući na televiziji.«

ŽNK Spartak

Marija Bolvari Zrinji je nastavila maminu nogometnu priču, zaigravši aktivno u sastavu novoformiranog ženskog nogometnog kluba Spartak, koji je nastao fuzijom nekadašnjeg Željezničara u sportsku obitelji klubova koji nose ime (nadimak) proslavljenog subotičkog heroja i sportaša Jovana Mikića.

»Od malih nogu, kako se to kaže, sam imala simpatiju prema nogometu i igrala ga sa svojim vršnjacima pred kućom. Potom sam gledala svoju mamu kako igra, a uskoro sam se i sama uključila u aktivno treniranje i igranje«, priznala nam je Marija svoju nogometnu inicijaciju'.

Za razliku od mama Jele, koja je igrala na bekovskoj poziciji, kći Marija je sebe pronašla na krilnoj poziciji, jer je, kako sama kaže, uvijek više voljela igrati u napadu.

»Uvijek sam stremila prema protivničkom golu, ali nisam bila strijelac nego sam najviše sudjelovala u pripremi golova koje su moje suigračice potom postizale. Moram istaknuti kako sam u školi uvijek imala puno razumijevanje nastavnika za moje bavljenje nogometom, jer sam zbog utakmica koje smo igrali u udaljenijim krajevima tadašnje Jugoslavije, primjerice u Makedoniji, bila prisiljena ponekada i izostajati s redovite nastave. Trenirala sam tri puta tjedno, plus utakmica nedjeljom, i zbilja mi nikada nije bilo teško otići na trening ili putovati da bih igrala nogomet. U moje vrijeme je ženski nogomet počinjao biti sve više prihvaćen od do tada isključivo muške publike i bilo je mnogo manje predrasuda. Naše glavne rivalke su bile iz Niša (Mašinac), Čačka (Sloboda), Zemuna, Bitole, ali su za razliku od naše Subotice te sredine pružale mnogo više svojim nogometašicama. Bilo je više sponzora, osiguravana su radna mjesta, dok smo mi igrale 'iz čiste ljubavi'. Moja aktivna karijera je trajala svega nekoliko godina (1981. – 1986.), tijekom koje sam nosila dres Spartaka, a naš trener je bio Antal Tapiška. Isprva smo još trenirale na stadionu NK Bačke, a potom nas je NK Spartak primio pod svoje i preselile smo se na Gradski stadion u Subotici.«

Na koncu ovog zanimljivog razgovora Marija je spomenula i nekoliko svojih suigračica s kojima je dijelila godine provedene na nogometnom terenu.

»Skupa sa mnom su igrale Zora Platup, Suzana Bašić Palković, Suzana Savevski, Erika Salma, Renata Gilice, Katika Sakal, Olja Ćupić i još mnogo drugih. Sve smo mi voljele nogomet i igrale ga iz velike ljubavi prema najljepšem od svih sportova. Zato ga mama i ja, i danas, rado skupa gledamo, jer nogomet je u velikoj mjeri obilježio našu mladost i život«, nasmijala se na koncu Marija Bolvari Zrinji i pogledala svoju mamu. Gospođa Jela je samo potvrdno kimnula glavom i onda je uslijedila ova njihova zajednička fotografija.

D. P.


Antrfile

Kopačke i štikle

Nije bilo nikakvih problema da nakon skidanja kopački ponovno obujemo cipele s visokom potpeticom. Bilo je leda i kompresivnih zavoja koji su brzo neutralizirali potencijalne otoke i nogometne ozljede...

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay