Intervju Intervju

Volontiranje i velika aktivnost – glavne odlike katolika Zapada

Goran Jovičić svećenik je Subotičke biskupije, rođen je od oca Milenka i majke Gizelle rođ. Losonc u Subotici 1979. godine. Nakon završenog Paulinuma upisao je studij filozofije, a zatim i teologije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, nakon čega je zaređen za svećenika 2004 godine. Iduće četiri godine bio je kapelan i vjeroučitelj u Novom Sadu, Senti i Subotici. Ipak, želja za akademskim bogoslovskim usavršavanjem odvela ga je u Beč, gdje je na Katoličko-teološkom fakultetu bečkog Sveučilišta doktorirao 2013. godine. Tijekom boravka u Beču bio je kapelan u župi sv. Otmara u Moedlingu, od 2009. do 2011. tutor velebne bečke katedrale, a iduće dvije godine tutor katedrale u Bečkom Novom Mjestu. Na poziv mađarske i podunavsko-njemačke zajednice u Los Angelesu, i uz dozvolu biskupa, naredne četiri godine proveo je u Nadbiskupiji Los Angeles kao kapelan i župnik, služeći hrvatskoj, mađarskoj, njemačkoj, talijanskoj i američko-katoličkoj zajednici, te u pastoralu zatvorenika i beskućnika. Od 2014. do 2016. studirao je crkveno pravo u Washingtonu i dobio stupanj licencijata. Od 2016. do 2017. studirao je crkveno pravo na Katoličkom fakultetu Pázmány Péter u Budimpešti i postigao stupanj licencijata, a od 2017. je na doktorskim studijama crkvenoga prava na istom fakultetu. Crkveno pravo je predavao u Erfurtu i Wuerzburgu u Njemačkoj, a kao crkveni pravnik djelovao je u crkvenom sudovima u Los Angelesu i Erfurtu. Trenutačno je profesor dogmatske teologije na Sveučilištu Svetoga Patrika u Menlo Parku u Kaliforniji. Polja znanstvenoga rada i teme koje obrađuje u znanstvenim radnjama su: crkveno pravo, dogmatska teologija (sakramentalna teologija i ekleziologija), diplomacija Svete Stolice te odnosi Crkve i države. Bogata profesorska karijera i različita pastoralna djelovanja s obje strane Atlantika čine don Gorana dragocjenim sugovornikom našega lista. S njim smo ragovarali uoči Božića, želeći saznati kako iz akademske i pastoralne perspektive gleda na dinamiku Crkve i društva u državama i zajednicama u kojima je bio i u kojima je sada na službi.

Do sada su Vas pastoralne potrebe i nastojanja za produbljivanjem teološke naobrazbe odvele prvo u Austriju, blisku srednjeeuropsku zemlju, u kojoj je kršćanstvo ukorijenjeno još od II. stoljeća i koja se smatra tradicionalno katoličkom. Ipak, od skoro 90% stanovništva Austrije koji su se izjašnjavali katolicima prije 70 godina, danas je taj udio 57%. Što su uzroci tome?

Kao i u većini zapadnoeuropskih država, tako i u Austriji, šezdesetih i sedamdesetih godina XX. stoljeća došlo je do velikih promjena u prakticiranju vjere. Vrlo je čudno da promjene koje su se dogodile u Crkvi za vrijeme II. vatikanskog sabora nisu doprinijele brojčanom rastu katolika na Zapadu, kako u Europi tako i u SAD-u, nego su, na žalost, katoličke zajednice postale brojčano osiromašene, a prilično veliki broj svećenika, redovnika i redovnica napustio je svoje zvanje i službu. Čini mi se da su glavni uzroci s jedne strane sekularizacija u doba seksualne revolucije, koja je zahvatila Ameriku i cijelu zapadnu Europu i, s druge, socijalistički i liberalni politički sustavi, koji su se htjeli riješiti Boga u društvu. Taj duh je zahvatio i Austriju, posebno velike gradove kao što je Beč. Kao daljnji uzrok u pomanjkanju katolika u Austriji naveo bih i trend relativno kasnog odlučivanja za planiranje obitelji kod mladih u posljednjih nekoliko desetljeća. Obitelji često imaju samo jedno dijete, ili se, pak mladi boje dugoročne veze. Dodatni čimbenici su veliki broj gostujućih radnika, među kojima su brojni ljudi islamske vjeroispovijesti, pa i pravoslavne vjere.

Svi koji smo boravili u Austriji primijetili smo da je raspelo prisutno na doslovno svakom javnom mjestu. Slično je i sa zavjetnim kipovima svetaca, ili pak njihovim likovnim prikazima. Pojasnite nam tu privrženost Austrijanaca javnom isticanju raspela: ima li ona više od tradicijskoga značenja i što nama, koji se također smatramo baštincima Kristove vjere, može poručiti?

Raspelo i slike svetaca su znakovi katoličke i pravoslavne vjere, te naše kulture. Vjerujem kako privrženost Austrijanaca kršćanskim simbolima odaje tajnu kršćanske vjere koja se živi, kako ste i Vi rekli, u kontinuitetu od II. stoljeća na tim prostorima. Bez obzira na to što su za neke Austrijance to samo simboli njihove tradicije i kulture, vjerujem čvrsto kako će zapadna i istočna Europa, nakon stoljeća duhovne krize, bilo poradi sekularizacije ili komunizma, ponovno otkriti svoje kršćanske korijene i dobiti novi zalet žive vjere koji jedino mogu preobraziti nase društvo u civilizaciju vjere i ljubavi.

Jeste li pastoralno djelovali u zajednicama u kojima žive i naši sunarodnjaci u Austriji? Kako je uopće institucionalno organizirana pastoralna skrb za Hrvate katolike u biskupijama u Austriji, te ima li u tim skupinama i Hrvata podrijetlom iz Vojvodine s kojima ste se susretali?

Pored doktorskog studija teologije, službovao sam i u austrijskim župama, te u katedrali sv. Stjepana u Beču. U to vrijeme nisam se bavio isključivo hrvatskom inozemnom pastvom, koju vode naši franjevci zagrebačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Beču am Hof, nego sam indirektno služio našim sunarodnjacima u austrijskim župama i katedrali, bilo služeći svete mise, ispovijedajući ili posjećujući obitelji i bolesne.

Austrijski porezni sustav omogućava svakoj vjerskoj zajednici da prikuplja sredstva od svojih članova u visini od 1,1% njihove zarade. Time se, u slučaju katolika, financiraju potrebe Crkve, i to ne samo u Austriji nego i širom svijeta. Je li moguće postići stabilno financiranje vremenitih potreba Katoličke crkve na taj način i u našim krajevima?

Uzdržavanje crkvenih zgrada i svećenika, te pomoć potrebitih je dio naše kršćanske obveze; tako je bilo i u prvim kršćanskim zajednicama. U današnje vrijeme postoje različiti sustavi, primjerice u Austriji, Njemačkoj, Italiji ili Americi, gdje država podržava taj projekt. U većini drugih država, kao i kod nas, vjernici dobrovoljno pomažu potrebe Crkve. Prednost prvog sustava je da teret uzdržavanja Crkve ne pada samo na one darežljive vjernike nego se raspoređuje na sve vjernike, već prema njihovim primanjima. Mislim da bi ovaj sustav mogao dobro funkcionirati u našoj zemlji, no to pitanje ovisi o odnosu države i crkvi u njoj.

Koje su glavne razlike u društvenom angažiranju katolika u Srbiji, Austriji i SAD-u? Koje su lekcije koje mi, katolici u Vojvodini, trebamo učiti od naše braće u ove dvije zemlje kada je u pitanju društveni angažman?

Volontiranje i veća aktivnost vjernika je poznata u Austriji i SAD-u. Čini mi se da velika većina naših vjernika u Vojvodini pasivno sudjeluje u životu Crkve, dok relativno mali dio to čini aktivno. Postoji toliko područja u Crkvi u kojima vjernici mogu pomoći u evangelizaciji i karitativnom služenju potrebitih. Ratne posljedice i korupcija su, naime, doveli našu zemlju do prosjačkog stapa. Toliko ljudi nema ni najpotrebnija sredstva za dostojni život, a zdravstvena njega je također vrlo ograničena. Katolička i Pravoslavna crkva bi, uz pomoć države, mogle odigrati važnu ulogu u duhovnom rastu i materijalnom napretku naše zemlje.

Opišite nam shvaćanje zajednice vjernika – Crkve kod prosječnoga katolika u dijelovima SAD-a u kojima ste boravili. Ima li etničko podrijetlo Amerikanaca utjecaja na vjersku praksu i da li nazivi kao »afroamerički katolici« ili »azijsko-pacifički katolici« znači da je za ove skupine planiran i organiziran poseban pastoral u američkim biskupijama?

Etničke zajednice još postoje u Sjevernoj Americi – one su podijeljene prema jeziku, ne prema rasi. To je slučaj i s hrvatskom i mađarskom inozemnom pastvom. Međutim, mnoge nekad vrlo aktivne župe u inozemnoj pastvi, nakon što je više generacija prošlo od prvih doseljenika, smanjile su se jer su vjernici otišli u potrazi za izobrazbom ili poslom u druge gradove ili čak druge dijelove Amerike. Bez obzira na sve to, važno je za naše ljude da imaju duhovnu skrb na njihovom jeziku, gdje također mogu njegovati svoju kulturu i običaje. Mnogi naši vjernici sudjeluju u životu i svojih američkih župa, jer u njihovoj blizini nemaju »nacionalnu« župu.

Duboki trag u američkom društvu ostavljaju katoličke škole i sveučilišta. U čemu se ogleda razlika između katoličkog i svjetovnog sustava školstva? Jesu li kurikulumi isti, odnosno jesu li se katolička učilišta uspjela izboriti za dominantno katolička moralna načela u obrazovanju o temama kod kojih građanska etika i katolički moral nemaju ista polazišta, primjerice genderizam, abortus i pitanja rastavljenih i nanovo civilno vjenčanih parova?

Vrlo dobro i složeno pitanje. Katoličke škole, sveučilišta i bolnice ostavljaju duboki trag u američkom društvu još od vremena kada su se katolici počeli doseljavati u Ameriku. Doista, ne znam što bi se dogodilo kad bi Crkva zatvorila sve svoje škole, sveučilista i bolnice. Mislim da bi se američko društvo našlo u velikoj krizi. Primjera radi, mnoge župe (ne samo biskupije) imaju osnovne i/ili srednje skole, kao što je slučaj u nadbiskupijama San Francisco i Los Angeles, gdje sam bio na službi. Općenito rečeno, kurikulumi nisu isti. Kršćanske vrijednosti i kvaliteta školstva su vrlo cijenjeni u Americi, ne samo od katolika nego i od protestanata i pripadnika drugih religija. Što se tiče genderizma i drugih ideologija koje nisu komplementarne s učenjem Crkve, postoje, na žalost, razlike i u samim školama koje su pod okriljem Crkve ili redovničkih zajednica i župa. Jedan dobar dio katoličkih škola i sveučilišta nastoji prenijeti očuvanu poruku Svetog pisma i Crkve u svakidašnji život učenika i studenata. Na žalost, s druge strane, postoje škole i sveučilišta u koje su se se uvukle suvremene liberalne ideologije koje radi kompromisa sa suvremenim svijetom nisu u mogućnosti prenijeti prave katoličke vrijednosti. Biskupi su u tom slučaju pozvani usmjeriti ih na pravi put.

Koje su glavne sličnosti, a koje razlike, između prosječnoga katolika u Subotici, Novom Sadu, Beču i Los Angelesu kada je u pitanju pogled na pokret ekumenizma i sudjelovanje u njemu?

Mislim da mi u Vojvodini možemo biti ponosni na pokret ekumenizma, jer mi ovdje živimo jedni pored drugih stoljećima u miru i poštovanju; mnogo je miješanih brakova, i ja sam jedan od plodova takvog braka. Taj mir i poštovanje nam je, na žalost, bio uzet u vremenima Domovinskog i II. svjetskog rata od političkih vođa i ideologija koji su ostavili rane i tragove na mnogim ljudima. Nijedan politički vođa ili sustav ne smije prodrijeti u sveti hram Božji. Kršćanske crkve su pozvane biti poslušne u prvom redu Kristu, Glavi i Pastiru Crkve. Toliko toga spaja Katoličku i Pravoslavnu Crkvu: Sveto pismo, Sveta tradicija i apostolski oci, sveti sakramenti, osobito Presveta euharistija i sakrament svećeništva te apostolska sukcesija. Krajnje je vrijeme da ozbiljno shvatimo poruku našeg Spasitelja Isusa Krista da budemo jedno! Neka nas On vodi putem jedinstva i poštovanja!

Imate iskustva i u pastoralu zatvorenika i beskućnika. Kako prenijeti sigurnost vjere u Božju ljubav dvjema ovako drastično rubnim skupinama ljudi? Približite nam stvarni život beskućnika u Americi.

Rad sa zatvorenicima u federalnom zatvoru u Los Angelesu, gdje sam djelovao kao svećenik-volonter, ostavio je duboki trag u mojoj službi. Rekao bih da je to bilo najbogatije iskustvo u mom svećeničkom životu, u prvom redu radi toga što sam bio svjedokom Božje milosti koja je potaknula neke zatvorenike na potpuno obraćenje. Nikad neću zaboraviti njihove suze i transformaciju kad im se Krist, u Božjoj riječi i Presvetoj euharistiji, preko svećenika, približio na vrlo stvaran način te ih potaknuo na sakrament pomirenja. Pastoral beskućnika nije ni malo jednostavan, jer je u mnogim slučajevima mentalna bolest uzrok beskućništvu. Los Angeles je »omiljena destinacija« beskućnika SAD zbog blage klime. Mnogi beskućnici s Istočne obale dođu za vrijeme zime u Kaliforniju. Među beskućnicima dobar dio su američki ratni veterani, koji su upravo zbog posljedica psihijatrijskih bolesti ostali na ulici, jer je broj institucija za liječenje mentalnih bolesti prije dvadesetak godina drastično smanjen. Ljudi s kriminalnom prošlošću se često nađu na ulici, jer teško nalaze posao. Nije neuobijačajeno da se ljudi koji su ostali bez posla, ili zbog kredita koji ne mogu vratiti, nađu na ulici. Kao svećeniku, moja nakana nije bila ulaziti u sve te razloge, a još manje nekoga pozivati na red. Moja nakana je bila približiti zatvorenicima i beskućnicima Krista, jer su mu zatvorenici i beskućnici posebno na srcu. I On je, naime, bio osuđen kao jedan od razbojnika, i za Njega nije bilo mjesta u svratištu, nego u štali.

Je li zemlja u kojoj sada djelujete zaista »glavni osumnjičeni« za posljedice komercijalizacije slavlja Isusova Rođenja, ili smo »glavni krivci« mi koji mislimo da je taj nusproizvod potrošačkog društva neizbježan?

Komercijalizacija Božića je tužna stvarnost u Americi, koja se širi i na druge dijelove svijeta. Ipak, kršćani, osobito katolici, više ili manje nastoje se oduprijeti sekularnom shvaćanju Božića, koji je za mnoge biznise vrlo unosan posao. Čini se kao da je komercijalizacija Božića dapače poželjna, dok religiji nema mjesta u društvu, kao što nema mjesta za Krista. Glavni uzrok tome je politička korektnost. U adventskim propovijedima nastojao sam potaknuti vjernike da, unatoč sekularnom okruženju, ne zaborave glavni uzrok naše radosti i našeg slavlja, a to je Rođenje Kristovo i Njegovo Utjelovljenje radi našeg spasenja. Božić je oduzet kršćanima, kao što je Djed Božićnjak oduzet svetom Nikoli. Kršćani su pozvani preobražavati zajednicu i kulturu u kojoj žive, a ne obratno. Zato mi vjernici slavimo Krista i Njegov dolazak na sam Božić i u Božićnoj osmini, kad ga se komercijala više ni ne sjeća.

Koji razlozi opredjeljuju Amerikance da studiraju teologiju? Što Vas najviše motivira u Vašem profesorskom radu?

Duhovni poziv, evangelizacija, crkvena služba i akademski interes. Međutim, u Bogosloviji Svetoga Patrika, gdje predajem, imamo samo nutarnje studente, koji žele postati svećenici. Akademski rad, formacija i duhovni život su tri nerazdvojiva temelja svećeničke formacije. Velika mi je čast i zadovoljstvo biti uključen u formaciju bogoslova. Moja najveća radost i ispunjenost je ako im, osim prenošenja znanja, pomognem da se oduševe za Krista i Njegovu Crkvu.

Jeste li, i u kojim prilikama, u mjestima gdje ste živjeli i radili, susretali vojvođanske Hrvate? Kako »diše« ovdašnja emigracija u Austriji, odnosno u SAD-u?

U Austriji i Kaliforniji nisam imao prigodu susresti mnogo naših vojvođanskih Hrvata, ali mi je bilo drago kad su se takvi susreti dogodili. Inozemna pastva je vrlo značajan vid pastorala, jer pomaže našim ljudima da se lakše snađu u tuđini, te da dobiju duhovnu brigu na svom jeziku i sačuvaju svoj nacionalni i kulturni identitet. Za vrijeme službe u Los Angelesu služio sam u njemačko-mađarskoj župi sv. Stjepana Kralja, u kojoj se nalazi prilično velika zajednica podunavskih Nijemaca koji su bili protjerani s naših prostora koncem II. svjetskog rata. I među njima sam se osjećao kao doma. Vrlo sam sretan što sam bio u mogućnosti dati duhovni doprinos toj zajednici i ljudima, koji su teška srca morali napustiti naše krajeve. Bio sam svjedok njihove boli. Pitanje podunavskih Nijemaca i njihova tragedija bi se morale riješiti, kako na vojvođanskoj tako i državnoj razini. Samo ako pogledamo istini i pravdi u oči, možemo se nadati boljoj budućnosti i napretku naše zemlje, a to se odnosi i na sva druga neriješena pitanja i tragedije XX. stoljeća u Vojvodini.

Jeste li u Americi »na privremenom radu«? Koliko se često vraćate u Suboticu?

U Suboticu se vraćam barem jedanput godišnje posjetiti moju obitelj i iskazati poštovanje mom ordinariju, subotičkom biskupu dr. Ivanu Pénzesu, koji je sve ove godine bio uz mene kao pravi otac. Čvrsto vjerujem da Bog vodi moj život i da me je Božja providnost vodila svih ovih godina kroz različita pastoralna iskustva i akademsko usavršavanje u Europi i Americi, jer da sam i htio ne bih sve to mogao isplanirati. Milošću Božjom ostajem i dalje otvoren Božjoj volji i potrebama Crkve i naše biskupije.

Intervju vodio: Marko Tucakov

 


 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay