Kolumne

Odlazak subotičkog lera

Velika je istina da svaki grad ima svoga lera. Imao ga je svaki grad, i to ne samo uz naše more, i prije no što ga je Đelo Jusić skladao, a Dubrovački trubaduri 1968. otpjevali na Festivalu zabavne muzike u Splitu.

Prave subotički lere – samo što se ovdje tako ne zovu, a i nema baš nekog odgovarajućeg naziva za njih – bili su, recimo, Lazo Čvarak, a kasnije i bać Ivan Lešo. Prvi je između dva rata bio poznat po svom bećarenju, a drugi nakon konfiskacije kao buntovnik i nacionalist; prvi je svoju bitku dobrovoljno izgubio u džepovima sviraca, konobara i..., a drugi je bijes zbog oduzete imovine, uglavnom verbalno, iskaljivao na komunistima i Mađarima. Bliski susreti s predstavnicima vlasti i boravak u zatvoru zbog svog neobičnog »djelovanja« nisu bili strani ni jednom ni drugom. Posebno drugom, za kog i neki iz njegove bliže rodbine kažu da je imao svoju ćeliju u subotičkom zatvoru.

Lazo Dulić i Ivan Skenderović, o kojima je u uvodu bila riječ, svoje su zemaljske račune vjerojatno već odavno riješili na Nebu, a od prije desetak dana pridružila im se i osoba slična im samo po tome što je i za nju znao cijeli grad. Umro je, i to dva dana prije no što dobar dio Subotičana slavi rođenje Isusovo, Stipan Jaramazović.

O nadimcima ne bih, jer ih ni za života takve nije zaslužio, a posebno ne u tekstu ovakve vrste. Stipan je, čak i u svoje pozne dane, a umro je u 77. godini 23. prosinca 2019., sačuvao nešto što malo kome za života uspijeva: tjelesni izgled u skladu sa svojim duhom. Dušom, bolje rečeno.

Nema starijeg ili sredovječnog sugrađanina koji ga nije znao i volio ga, baš kao što se i on svakome obraćao kao starom prijatelju ili poznaniku. Najčešća slika u sjećanju naših sugrađana je ona kako »na bicigli« nosi dva vijenca na groblje ili pak žurno pješači, govoreći si nešto u bradu sve dok mu pozornost ne skrene neki prolaznik kom se odmah obrati, preskačući formalnosti poput pozdrava ili pak protokolarnog raspitivanja o zdravstvenom i općem stanju. »Umro je niki komunist, ni križ mu neće metnit«, znao je sedamdesetih i osamdesetih godina naglas reći ono o čemu su ostali govorili samo u užem krugu obitelji ili prijatelja. »I tebi ću tako nosit vince«, sasuo bi u lice bilo kome ono što se i danas i ranije podvodi(lo) pod pojam nepriličnoga govora. Ali, nije Stipan zbog izgovorenih riječi imao problema ni s komunistima niti s onima kojima je predvidio posljednje trenutke boravka na zemlji prije spuštanja u nju. Nije, jer su ga svi voljeli zbog toga što je iz njega progovarala duša djeteta, iskrena i čista. Znali su Subotičani, a vidjeli su to i po njegovim također nepatvorenim reakcijama, da ih Stipan ne laže kad kaže; da mu mogu vjerovati više čak nego li nekom svom bliskom; smiješili mu se i rado prihvaćali dijalog s njim, uvijek očekujući od njega neki neočekivani odgovor. Malo je starijih trgovaca koji mu nisu udijelili nešto od onoga što prodaju: čokoladicu, kemijsku, ponekad i nešto novca. Radovao se Stipan tome, pokazivao kao dijete svakome što je dobio, izazivajući nepodijeljene simpatije onoga kome se obraća.

Valjda zbog tih svojih osobina (plus blagost i dobrota) Stipan je još za mladosti postao dio onoga što se obično naziva urbanom legendom jednog grada. O njemu su se širile istinite, poluistinite i izmišljene priče, anegdote i legende od kojih je svakako najpoznatija ona da je jednom zaspao u mrtvačnici i, nakon što je grobar usred noći čuo lupanje i pozvao predstavnike narodne vlasti, Stipan smrtno blijedom milicioneru s vrata priopćio: »Tebe sam čeko«.

Uz izraze iskrene sućuti obitelji i neskrivenu žal zbog smrti Stipana lokalni portali ovih su dana puni evociranja uspomena o tome što je kome ili kada rekao ili pak učinio. Ne manjka, naravno, niti prijedloga što nakon Stipanove smrti: imenovati neku ulicu po njemu ili mu pak podići spomenik (uz obaveznu »biciglu i vince«). Bez i malo želje za sarkazmom, o drugom prijedlogu lokalna samouprava bi zaista trebala ozbiljno razmisliti, jer se lero poput Stipana, osim u Subotičkim senkama Boška Krstića, na gradskim ulicama već odavno ne nazire.

Z. R.