Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Od svih tamburaša veliko hvala

Vatrogasni dom u Tavankutu na blagdan sv. Stjepana mučenika, 26. prosinca, bio je mjesto okupljanja tamburaša. Povod ovoga nesvakidašnjeg susreta bio je 80. rođendan i imendan najstarijeg tamburaša i osnivača Subotičkog tamburaškog orkestra Stipana Prćića Baće.

Svi oni koji bar malo poznaju Baću znaju da on nije ljubitelj ovakvih okupljanja, rođendana i isticanja samoga sebe. No, povod je bio ozbiljan, a kako bi Baća ipak došao, sva priprema je bila u tajnosti. Tko drugi, nego Stipan Jaramazović uvjerio je slavljenika da dođe, ali ne na rođendan, nego isprobati jednu kontru. Iako ne oduševljen, Baća je došao ispoštovati dugogodišnjeg prijatelja, već pomalo sumnjajući da tu nije kontra bitna nego da se nešto priprema.

Iako nerado, ipak je na kraju bio oduševljen i sretan jer se okupio dio tamburaša s kojima je godinama svirao, a svi do jednoga Baću pamte po sijedoj kosi i velikom srcu. Dobrota, smirenost i nesvakidašnje znanje vezano za glazbu samo je dio onoga što ga opisuje.

Baća nas je zadužio

U organizaciju ovoga skupa, osim Jaramazovića, uključio se i Marinko Piuković, koji je istaknuo kako je Baća čovjek koji je jedan od najzaslužnijih subotičkih tamburaša.

»Baća nas je sve zadužio. Učio nas je svirati, ali i kako sačuvati izvorni tamburaški izričaj, kojega mi nastojimo čuvati i danas«, kaže Piuković.

Na ovome rođendanskom iznenađenju okupili su se članovi koji su nekada svirali u Subotičkom tamburaškom orkestru, koji sada sviraju, a i oni mlađi koji su željeli upoznati čovjeka o kojemu su samo slušali.

»Naš Baća je, slobodno mogu reći, genijalac. Upoznao sam ga 1972. godine i što sam ga bolje poznavao sve sam više vidio njegovu svestranu ličnost«, kaže Stipan Jaramazović.

Baća ne samo da je bio osnivač Subotičkog tamburaškog orkestra, nego je u njemu svirao punih 25 godina, sve dok su mu to mogućnosti dozvoljavale. Redovito je dolazio na probe, dva-tri puta tjedno iz Gornjeg Tavankuta u večernjim satima, što, priznat ćete, i nije tako jednostavno. No, nije to ono zbog čega tamburaši s poštovanjem izgovaraju njegovo ime.

»Poseban je zbog toga što je znao (i sad zna) napisati aranžman za cijeli orkestar, i to ne bilo kakav aranžman«, kaže Jaramazović i pojašnjava: »Znao nam je pokazati kako što odsvirati i na koji način. Prenio je na nas stilske karakteristike ovoga kraja, što nije tako jednosatvno. Iako Baća već desetak godina ne dolazi na probe i nije aktivan, njegov trag je i danas prisutan u orkestru, a rado kod njega dolazim i po savjet. Kada kažem da je Baća genijalac to zaista i mislim, jer, složit ćete se, da jedan zemljoradnik koji nema previše škole, koji od muzičkog obrazovanja ima nekoliko sati kod Pere Tumbas Haje, a zna napisati aranžman za cijeli orkestar, ima nesvakidašnji talent«, ističe Jaramazović i priča kako je Baća u okestru svirao kontru, i to ne šablonski, nego je o svakom hvatu razmišljao.

»Ono što kontraši često zamenaruju, Baća je o tome vodio računa, a to je prstored. On je ustanovio neke obrtaje akorda, tako da se ne svira svaki akord uvijek na isti način, i na taj način olakšao sljedeću vezu akorda. U tom pogledu je on uveliko unaprijedio naše znanje i razmišljanje o kontri. Baća je 50-tih godina išao na satove kod Haje i početne korake je tamo stekao, sve ostalo je proisteklo iz njegovog iskustva. Puno je svirao po svatovima i to vrijeme je iskoristio za usavršavanje sebe, a to je rezultiralo time da je postao nezamjenjivi kontraš. Gdje god da smo se maknuli i u koji krug tamburaša ušli, svugdje je izuzetan respekt prema Baći. Izuzetno odgovorna i pouzdana osoba. Uvijek sam se mogao osloniti na njega. Sve nas je zadužio i velika mu hvala na tome«, kaže Jaramazović.

Sa svima lipo

I naš sugovornik se rado prisjetio zajedničkih početaka:

»Sidili smo isprid Mladosti u Perinom fići. Padala je kiša i tamo smo dogovarali da se osnuje orkestar. Bio sam pristalica tog, jel virovali jel ne, zdravo volim ozbiljnu muziku. Bilo je pitanje pod kojim kulturno-umetničkim društvom osnovat orkestar. Bio sam protiv tog, jel sam godinama sviro primu u HKPD-u Matija Gubec u Tavankutu i znao sam da KUD-ove interesuje samo folklor, da mi tamo ne bi dobro prošli. Prvo smo mislili da se orkestar zove Tumbas Pere Hajo, al dobro smo uradili, pametnije je bilo što se izabralo Subotički tamburaški orkestar«, prisjeća se Stipan Prćić Baća osnivanja orkestra.

Po njegovim riječima, prvo je tamburu učio svirati kod Laze Malagurskog, a zatim kod Haje. »Meni je puno pomogo Hajo, kazo mi je kako triba pisat aranžmane, kako počet i tog sam se uvik pridržavo. Za dosta sam pisama imo kompletan aranžman u glavi. Puno tog sam radio iz glave, to nije ko sad, metnu sve u kompjutor i onda čuješ jel vidiš di nije dobro. Kod mene je sve bilo, što bi kazali pišce, često nisam imo ni notni papir, već prvo izvučem linije, pa tek onda pišem note«, prisjeća se Baća i dodaje: »Moj otac je takođe sviro. Zapravo, svi u očevoj familiju su svirali. Kad bi išo u goste, nigdi nisam moro nosit tamburu, svi su imali tambure, čak je i jedna moja teta svirala kontru. A i moj otac je bio kontraš i od njega sam već kojišta naučio, a danas već nemam s kime svirat. Šta ću uzet kontru pa lupat?«, kaže Prćić.

Baća se prisjetio kako je sa svima s kojima je svirao ostao u dobrim odnosima:

»Nikad se ni s kim nisam zakačio. Ako se meni jel Stipanu nije sviđo aranžan koji sam napravio jel koji je on napravio, nikad nisam kazo prid svima, nego lipo kad bi završila proba, ja bi sam s njim prodivanio i kazali bi jedan drugom šta je tribalo«, kaže Baća i dodaje: »Uvik sam rado pokazo i pomogo. Bilo je slučajeva da me drugi pitaju kad štogod sviraju: 'Je l to, Baća, dobro ovako?'. A ja bi onda uvik kazo da jeste. Ko me bolje znao dodo je: 'A kad bi Vi to svirali?'. E, onda sam kazo, ako je tribalo da bi ja ipak malo drugačije to odradio, pa sam i pokazo kako.«

Stil i tehnika

O tome kako je Stipan Prćić Baća uvijek vodio računa da se svaka kompozicija stilski svira, govori i podatak koji nam je sam kazao:

»Jedno vrime sam vodio orkestar u Bunjevačkom kolu. Učili su rusinske igre i mi smo dobili note. Čedo armonikaš nije znao čitat note, al onda bi mu ja odsviro i on je tako naučio. Kako bi tačno stilski svirali zvali smo njevog (rusinskog) armonikaša da nam pokaže kako to triba zvučit. Dobar violonista iz Mađarske će odsvirat bunjevačko kolo i ima ko će kazat 'to je to'. Notno da, al ne i stilski«, pojašnjava Baća.

Upravo taj način razmišljanja stilsko muziciranje je Baća donio i u orkestar.

Ima Baća za sobom i nekoliko autorskih pjesama, a neke od njih su izvedene i na Festivalu bunjevački pisama.

»Ima jedna moja pisma Bunjevka sam, to mi je i dika koju kad čujem oma me štogot zaboli. Kogod je u toj pismi čačko aranžman, i to u prima volti, svirci će znat šta je to. Štogod su priopravljali i napravili katastrofu«, objašnjava Baća.

Ono o čemu je Baća uvijek vodio računa jest prstored i kako olakšati prijelaz na sljedeći akord. S tim je dobio na brzini i tehnici, ali, kako je rekao...:

»Pravilan prstored moraš postavit da bi dobio čist ton, a uvik sam kazo: nek tempo bude i laganiji, al ritmički tačno i zvučno čisto mora bit«.

Pitali smo Baću i što poručuje mladim tamburašima, a on je vrlo jednostavno rekao:

»Nemojte se sami dizat u nebesa, nego triba bit skroman. Nikom nemojte kazat da kogod ne svira dobro, jel ako to kažeš, onda moraš i znat šta nije dobro i pokazat kako triba. A svojim radom i muzikom se dokažite, ne ričima!«

Majstor za harmonije i prijelaze

Tijekom ovoga susreta s Baćom svi okupljani tamburaši prisjećali su se anegdota, zanimljivsti s turneja, s nastupa...

»Još kada sam počela svirati u orkestru, 1977. godine upoznala sam Baću. Svirala sam e-basprim i sjedila odmah do Baće u orkestru. Kad god mi je nešto zatrebalo, Baća je bio tu. Uvijek je bio staložen i miran, ali kada je zbijao šale, onda je bio originalan. Puno sam naučila od njega i svi smo ga uvijek gledati s poštivanjem«, kaže Mira Temunović.

S Baćom je sedamdesetih godina svirao i Antun Letić Nune.

»Vrlo rano sam počeo svirati, još 1969. godine i dolazio sam u Tavankut svirati za potrebe folklora, a Baća je u to vrijeme svirao i s pokojnim Timom iz Bajmaka. Poslije sam i sam svirao svatove i tezgario s Baćom. Uvijek je bio spreman pokazati svoje znanje i prenijeti ga na druge. Kada se osnovao STO, onda smo skupa svirali u orkestru, sve do 1984., kad sam ja prestao svirati u orkestru. Baća je bio majstor za harmonije i prijelaze. Čovjek je rođen za to i cijelog vijeka je o tome vodio računa. Mislim i sad kad bi uzeo tamburu (kontru) u ruke, da bi se mladi mogli sakriti. Baća je ritam držao kao sat, i to ne bilo kakav!«, kaže Letić.

Tamburaši su ovom prilikom Stipanu Prćiću Baći darovali sliku od slame, došli mu zahvaliti za sve što je uradio za tamburaše i poželjeti mu zdravlja, radosti i puno glazbe, ako je moguće u izvođenju tamburaša.

Ž. Vukov

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay