Tema Tema

Pragmatična jača od nacionalne svijesti

Iako već razmjerno dugo vremena mogu i formalno ostvariti pravo glasanja u Hrvatskoj, hrvatski državljani u Srbiji ga kontinuirano i u najvećem broju ne koriste. Tvrdnju iz prethodne rečenice možda najbolje potkrepljuju riječi predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Tomislava Žigmanova, koji je u emisiji Pravi ugao Radio-televizije Vojvodine 23. prosinca 2019. izjavio da je na prvi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj tri dana ranije u Srbiji izašlo tri i pol puta više građana koji imaju hrvatsko državljanstvo u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora (28. prosinca) 2014. A izašlo ih je, prema podacima Državnog izbornog povjerenstva (DIP), 719 od ukupno registriranih 29.592, odnosno tek 2,4%! Međutim, zanimljivo je tu spomeniti i riječi Žigmanova koji je, pozivajući se također na podatke DIP-a, rekao kako Hrvati čine tek trećinu osoba s hrvatskim državljanstvom u Srbiji (ostale dvije trećine su, valjda, Srbi), što onda postotak izlaznosti na posljednje izbore podiže na i dalje skromnih 7,2%. Ocjenjujući uspjehom čak i ovako malu izlaznost (»uspjeli smo motivirati veći broj ljudi«), on se ipak složio kako je riječ o malom postotku i za to naveo nekoliko razloga: samo dva izborna mjesta, ona u diplomatskim predstavništvima u Beogradu i Subotici (za razliku od Bosne i Hercegovine gdje ih je, kako je naveo, bilo 47); još uvijek prisutan strah građana hrvatske nacionalnosti u Srbiji, te nepostojanje navike na izlazak na parlamentarne ili predsjedničke izbore u Hrvatskoj. Pri tome ne treba zanemariti niti činjenicu da veliki broj Srba iz Hrvatske, a koji žive u Srbiji, ima hrvatsko državljanstvo, ali koji, kako je naveo, na izbore u Hrvatskoj uglavnom ne izlaze ako na njima ne nastupaju kandidati Samostalne srpske demokratske stranke (SDSS).

Nacionalno-identifikacijska »shizofrenija«

Bivši ravnatelj Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu dr. sc. Zlatko Šram vidi u korijenu mnogo dublje razloge za poslovično slabu izlaznost hrvatskih državljana u Srbiji na izbore u Hrvatskoj:

»Uzrok uobičajene slabe izlaznosti građana s hrvatskim državljanstvom u Srbiji na izbore u Hrvatskoj, neovisno o tome radi li se o predsjedničkim ili parlamentarnim izborima, primarno treba tražiti u različitim motivacijskim sklopovima traženja hrvatskog državljanstva. Naime, traženje i dobivanje hrvatskog državljanstva je malo, ako i ikako povezano s osjećajem hrvatskog nacionalnog identiteta. Radi se o tome da hrvatsko državljanstvo imaju oni kod kojih je prisutan visoki stupanj bunjevačkog etničkog samoodređenja, odnosno da hrvatsko državljanstvo imaju oni kod kojih je prisutan nizak stupanj hrvatske nacionalne samosvijesti.«

Kao dugogodišnji stanovnik Subotice dr. sc. Zlatko Šram objavio je desetak radova koji se kreću od komparacija hrvatske manjine u Srbiji i srpske u Hrvatskoj, preko religioznosti i ličnosti, odnosno antizapadne orijentacije kao komponente šire ideologijske matrice, pa do religioznosti i društvene svijesti. Među nenavedenim, nalaze se i istraživanja koja se tiču nacionalne svijesti i ideološkog sindroma »protektivnog socijalizma«, socijalne alijenacije, te kulturnog i političkog konzervativizma bunjevačkih Hrvata u Vojvodini.

»U jednom sam istraživanju, provedenom na punoljetnom uzorku bunjevačkih Hrvata u Vojvodini, utvrdio da je kod ispitanika koji imaju hrvatsko državljanstvo u 25,3% slučajeva prisutan visoki stupanj bunjevačkog etničkog samoodređenja. Isto se tako moglo vidjeti da je kod ispitanika koji žele imati hrvatsko državljanstvo u 27,7% slučajeva prisutan visoki stupanj bunjevačkog etničkog samoodređenja. Očito je da imanje hrvatskog državljanstva i želja da se ono dobije ne korespondira s prisutnošću hrvatske nacionalne samosvijesti, odnosno identiteta ili pak s odsutnošću 'bunjevačkog sindroma' u onoj mjeri kako bi se to zdravorazumski moglo očekivati. U motivacijskoj pozadini za dobivanje hrvatskog državljanstva ne nalazi se toliko subjektivan osjećaj hrvatskog nacionalnog identiteta koliko različiti drugi, 'pragmatični' razlozi«, kaže Šram.

S tim u vezi, on navodi da se, na temelju istraživanja, čak jedna četvrtina punoljetnih bunjevačkih Hrvata nalazi u jednoj izrazitoj nacionalno-identifikacijski »shizofrenoj situaciji«, koja se očituje u formalno-pravnom iskazivanju hrvatskog nacionalnog identiteta, s jedne strane, ali i njegovom istodobnom subjektivnom negiranju, s druge. Osim navedenog, on ističe i da su, zajedno s dr. sc. Jasminkom Dulić, u nedavnom istraživanju utvrdili da je tek kod oko 50% ispitanika koji se nacionalno izjašnjavaju kao Hrvati prisutan unutarnje koherentan nacionalni identitet, odnosno da postoji slaba povezanost između deklarativne nacionalne identifikacije i internalizirane hrvatske nacionalne svijesti. Sve to, kako navodi, rezultira sljedećim zaključkom ovog dijela teksta:

»Naravno da ovakav nacionalno-identifikacijski obrazac ne predstavlja onaj političko-mobilizacijski energetski potencijal koji će dovesti do nekog iole većeg izlaska srpskih građana s hrvatskim državljanstvom na bilo kakve izbore ili referendume u Hrvatskoj. Drugim riječima, hrvatska nacionalna svijest kod građana Srbije s hrvatskim državljanstvom nije takve strukture i intenziteta da bi se iole snažnije identificirala s bilo kakvim političkim procesima u Hrvatskoj.«

Šram kaže i kako na slabu izlaznost hrvatske manjine u Srbiji, poglavito kada je riječ o bunjevačkim Hrvatima, utječe i »socijalna i politička otuđenost«, a čiji sadržaj određuje »anomija«, odnosno nepovjerenje u društvene institucije, te isto tako i u politiku općenito, pa se onda »u sklopu jedne takve otuđene političke kulture« ne može niti očekivati značajnija politička participacija. Za razliku od Žigmanova, Šram faktorima poput straha, malog broja biračkih mjesta, pa čak i političkoj promidžbi ne pridaje nekakav veći značaj:

»Ne bih pridavao faktoru straha nikakav značaj u pogledu izlaska građana s hrvatskim državljanstvom na izbore u Hrvatskoj, kako se to ponekad želi interpretirati. Ovi građani jednostavno nisu zainteresirani za izbore u Hrvatskoj, jer u nacionalnoj svijesti građana s hrvatskim državljanstvom ne postoje oni političko-vrijednosti obrasci koji bi izražavali kako njihovu nacionalno-afektivnu vezanost tako isto i određeni politički interes. Isto tako, činjenica da je izlazak na izbore omogućen samo u Subotici i Beogradu zasigurno nema značajnog utjecaja na samu izlaznost građana s hrvatskim državljanstvom. A niti bi ikakva 'specijalna' politička promidžba pridonijela većem izlasku na izbore u Hrvatskoj.«

Kada je, pak, riječ o izlasku Srba iz Hrvatske koji žive u Srbiji na izbore u Hrvatskoj, Šram kaže da to nije za usporedbu s ovdašnjim Hrvatima, jer je riječ o »različitom političkom kontekstu, povijesnom naslijeđu i političko-psihološkom nacionalnom karakteru«.

Hoću-neću, i zašto

Prijeđemo li, međutim, na polje svakodnevnog govora zamijetit ćemo kroz iskaze naša tri sugovornika poklapanja i sa stavovima i Žigmanova i Šrama. Tako, recimo, Zvonimir Lukač iz Sombora kaže da je ranije redovito izlazio na izbore u Hrvatskoj, ali ne i 20. prosinca, jer su mu za božićne blagdane iz Njemačke došli članovi obitelji, a nitko ni od njegovih prijatelja nije išao na glasanje, pa za to, jednostavno, »nije bilo vremena«. Ipak, kako veli, »vremena« bi se možda čak i u tim okolnostima našlo da su ispunjeni neki drugi uvjeti:

»Smatram da nije u redu da se glasa samo u Beogradu i Subotici. Sjećam se da smo ranije i u Somboru mogli glasati, ali toga već odavno nema. Mnogi ljudi koji bi željeli glasati za to su uskraćeni samo zbog udaljenosti, posebno oni stariji ili bolesni. Stoga smatram da bi, ako već ne možemo glasati u Somboru, trebalo organizirati prijevoz do Subotice, jer čovjek toga dana izgubi veliki dio vremena.«

Kao ni njegov prethodnik, ni Goran Žeravica iz Šida ovoga puta nije izašao na izbore u Hrvatskoj. U stvari, kako kaže, do sada nikada nije ni izlazio. Evo i zašto:

»Da bismo glasali, trebamo ići u Beograd, a kako to kod nas nitko ne organizira, nisam se ni zanimao za odlazak na biračko mjesto. Da budem jasan: išao bih da ima organiziranog prijevoza ili da je bar biračko mjesto bliže. Ovako, sve se svelo na to da smo u krugu prijatelja komentirali rezultate predsjedničkih izbora, ali na njih nismo izašli. Inače, i sam pojam prava dijaspore da glasa podvodim pod individualno pravo, odnosno pravo svakoga čovjeka hoće li ga iskoristiti ili ne.«

Iako mu je zajedničko da također nije izašao na predsjedničke izbore u Hrvatskoj, Ivan Vidaković iz Žednika bitno se po stavu razlikuje od svoja dva prethodnika:

»U Hrvatsku i tako ne odlazim više od tri-četiri puta godišnje i zašto bih ja onda utjecao na to tko će voditi državu? Imamo mi tu sasvim dovoljno naših problema i bolje bi bilo da ih tu rješavamo, a ne tamo gdje ne živimo. Hrvatska ima svoje građane i neka oni odlučuju o tome. Inače, vjerujem da udaljenost od biračkih mjesta utječe na izlaznost, jer sam siguran da ima onih koji bi glasali samo da im je bliže. Ali, isto tako znam i da Subotičani s hrvatskim državljanstvom slabo izlaze na izbore u Hrvatskoj, čak i pored slanja sms-ova i telefonskih poziva dužnosnika DSHV-a da se na izbore izađe. Očito je to, ipak, uzalud.«

Ono što se i bez pozornije analize na temelju navedenih izjava lako da uočiti je da je mnogo istine u riječima Zlatka Šrama, a što najzornije potvrđuje i Ivan Vidaković, da je odnos vojvođanskih Hrvata spram izbora u Hrvatskoj, najblaže kazano, indiferentan i da tu ne bi mnogo pomogao niti veći broj izbornih mjesta, niti organizirani prijevoz, niti veća politička promidžba. Jednostavno, svijest o tome da izbori u Hrvatskoj »nisu njihova stvar« (nego stvar građana koji žive u Hrvatskoj) je u ogromnoj većini dominantna. Bar u tolikoj mjeri u kolikoj je prevladavala svijest o apstinenciji skoro polovine punoljetnih građana Hrvatske koji na posljednje izbore nisu izašli, odnosno upravo suprotno svijesti bosanskohercegovačkih Hrvata ili vojvođanskih Mađara koji na izbore u matičnim im domovinama izlaze poput vojske: disciplinirano, i bez mnogo razmišljanja.

Zlatko Romić

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay