Intervju Intervju

Rane su počele zacjeljivati

»Hrvati moraju napokon postati politička zajednica čiji članovi će se, unatoč svim mogućim razlikama, okupiti oko temeljnih ciljeva – potpuna integracija u srbijansko društvo, ostvarenje pune ravnopravnosti i cjelovito konzumiranje manjinskih prava radi očuvanja i razvoja vlastitog nacionalnog identiteta«, tvrdi predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov. U godini pred izbore na više razina u Srbiji DSHV je ušao u suradnju s Ligom socijaldemokrata Vojvodine i još osam regionalnih i nacionalno-manjinskih stranaka. O tome što ova suradnja znači za budućnost stranke, kako vidi aktualnu poziciju Hrvata u Srbiji i kako se nosi s brojnim dužnostima koje obnaša razgovarali smo sa Žigmanovim.

Ove godine Demokratski savez Hrvata u Vojvodini obilježava 30 godina od svog osnutka. Kako Vi, kao treći predsjednik, ocjenjujete kakva je danas pozicija stranke na političkoj sceni u Srbiji; je li ona kao organizacija danas jača ili slabija, i kakve su joj perspektive za budućnost?

Teško je iznijeti objektivnu ocjenu, no sigurno je da se na srbijanskoj političkoj sceni DSHV prepoznaje kao autentični, dosljedni i pravima i statusu hrvatske zajednice posvećeni politički subjekt, koji, kada je u pitanju poboljšanje društvenog položaja Hrvata u Srbiji, nije spreman na kompromise koji bi se činili na štetu hrvatskog naroda u Srbiji. Što se tiče naše snage, zacijelo smo slabiji u odnosu na početno vrijeme, kada je DSHV vjerojatno bio najjači, no ubrzo se, zbog izvezenog rata u Hrvatskoj, to promijenilo. Zamah bilježimo i nakon 2000., kada DSHV biva, i to zaslužno, dio vladajućih struktura, što je onda pridonijelo da i stranka ojača. No, nakon 2012., zbog promjene vlasti na republičkoj razini, počinjemo opet bilježiti stagnaciju, koja je zaustavljena na izborima 2016. Budućnost DSHV-a, pak, neće ovisiti samo o našem pozicioniranju na političkoj sceni, što će biti posljedica izbora na svim razinama u prvoj polovici ove godine, nego i o spremnosti članstva i vodstva, pa rekao bih i Hrvata u Srbiji, da se angažiraju za dobro naše zajednice, a ne da se prepoznajemo, kao što je do sada gdjekad znao biti slučaj, kao stranka sinekuralno zainteresiranih članova, koji onda, ukoliko isto ne ostvare ili njihova pozicija bude dovedena u pitanje, »igraju kako drugi hoće«. Drugim riječima, moramo poraditi i na osnaživanju vlastite autentičnosti i dosljednosti!

Neki smatraju kako u demokratskim društvima nema potrebe za nacionalno-manjinskim strankama. Kakve su perspektive manjinskih stranaka u Srbiji u postojećem zakonskom okviru?

O ovome pitanju daju za pravo sebi govoriti brojni takmaci koji manjinsku tematiku poznaju površno u domenama veoma suženog teorijskoga sagledavanja i bez ozbiljnijih uvida u praktične aspekte manjinskoga života i procesa unutar samih zajednica. No, o tome postoje i ozbiljne velike teorijske rasprave, a odgovori na Vaše pitanje ovise izravno o naravi nastanka nacije – politički model nacije bi tako što, recimo, isključivao, a etnički model izgradnje nacije bi priželjkivao. Ovo posljednje napose vrijedi za države s nekonsolidiranom demokracijom, kao što su zemlje Srednje i Istočne Europe. I, ukoliko njih promatramo, vidjet ćemo da su nacionalno-manjinske stranke ne iznimka već pravilo te da se nastoji formalno-pravnim rješenjima i njih uključiti u politički život. Stoga mislim da one još uvijek imaju perspektivu i u Srbiji, no moraju se spriječiti određene zlouporabe kada je riječ o njihovu postojanju i djelovanju. Recimo, zar Vam se ne čini čudnim da nešto manje od 15 % stanovnika u Srbiji, koliko je broj pripadnika nacionalnih manjina, ima registrirano gotovo dvije trećine političkih stranaka? Očito, netko je dopustio da se u ovom prostoru događaju zlouporabe, koje imaju štetne posljedice po pripadnike nacionalnih manjina. U društvu nekonsolidirane demokracije i skučenih institucionalnih kapaciteta nacionalnim manjinama ne ostaje drugi model kako bi mogle sudjelovati u procesima donošenja odluka.

U Hrvatskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj riješeno je pitanje političkog predstavljanja manjina. Koji su razlozi, po Vašim saznanjima, da se u Srbiji nikako ne žele prihvatiti garantirani mandati za predstavnike nacionalnih manjina, iako je ta obveza preuzeta i potpisivanjem bilateralnog sporazuma Hrvatske i Srbije o zaštiti manjina?

To je pitanje za one koji to već petnaest godina uspješno odbijaju provesti, a o razlozima neprimjene se uporno ne žele očitovati! Po meni, odgovor se može situirati u činjenicu da tako što ne dopušta snažni i kontinuirani etnocentrizam u Srbiji, napose u dijelu desno konzervativnih političkih i akademskih krugova, koji su i vladajući.

Ove godine bit će održani izbori na više razina u Srbiji. Potpisali ste s LSV i Vojvođanskom partijom Memorandum o budućnosti Vojvodine i formirali Vojvođanski front a zatim u Beogradu potpisali Memorandum s još osam organizacija. Predsjednik LSV je tom prilikom rekao kako je vrijeme da se, osim desne, napravi i neka druga opcija u Srbiji, to jest lijeva, kako sebe i pozicionira Liga. Kako DSHV sebe pozicionira u političkom spektru: na ljevici, centru, desnici?

Gospodin Čanak je govorio i o potrebi da se napravi jedan snažan europski blok onih političkih stranaka koje neće put Srbije u Europsku uniju simulativno odrađivati već će biti maksimalno posvećeni primjeni europskih vrijednosti u srbijanski društveni i politički sustav! U tom smislu, budući da je i DSHV bio i ostao stranka snažne europske orijentacije, naravno da nam suradnički odnos s takvim političkim partnerima daleko više odgovora od nekih drugih. Kada je, pak, riječ o vlastitom razumijevanju DSHV-a, onda se može reći da je to politička stranka centra, demokršćanske provenijencije, koja je osjetljiva na socijalne aspekte pravednosti, a poseban fokus u svojemu djelovanju ima na pitanja društvenog položaja Hrvata u Vojvodini, to jest Srbiji.

Rekli ste kako je DSHV-u stalo »da budemo građani države koja će biti postavljena na moderan način, to znači decentralizirana, gdje će i autonomija Vojvodine biti u punom kapacitetu, koja će raditi na europskim integracijama«. Budući da koncept autonomije ne shvaćaju svi podjednako i on još uvijek u Srbiji izaziva sporenja, pojasnite nam što za Vas znači »autonomija u punom kapacitetu«?

Kada sam rekao »pun kapacitet autonomije«, mislio sam na sljedeći dio iz Memoranduma o budućnosti Vojvodine: »Prioritet našeg djelovanja jest organiziranje Republike Srbije kao regionalizirane i decentralizirane sekularne države i borba za autonomna prava i status Vojvodine sve dok se ne realizira ideja o zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti za Autonomnu Pokrajinu Vojvodinu, uz vraćanje imovine i prava na izvorne prihode«. Dakle, autonomija za sve tri grane vlasti, te za raspolaganje prava na imovinu i izvorne prihode! Posve jasno – autonomija nije određena kao nekakav simulakrum niti se ona razumijeva kao simulativni resurs centralizirane države.

Rekli ste kako ste se prepoznali u svih deset točaka Memoranduma o budućnosti Vojvodine – borba za punu autonomiju Vojvodine, jednakopravnost svih građana i naroda, privrženost europskim integracijama i vrijednosti antifašizma, demokraciji i vladavini prava, prava na posebnosti i slobode medija, sprječavanje otuđenja glavnih prirodnih resursa Vojvodine: zemlje i vode, inzistiranje na politikama suočavanja s prošlošću uključujući lustraciju i stvaranje pretpostavki za zaustavljanje iseljavanja iz Vojvodine. Sve je to dio i političke agende DSHV-a, rekli ste. Razumiju li jednako ove točke svi potpisnici Memoranduma? Drugim riječima slažete li se s tumačenjem rata u bivšoj SFRJ i suočavanja s prošlošću kako to tumači predsjednik Lige Čanak?

Da, to su političke vrijednosti kojima je DSHV od osnutka privržen! No, ono na što Vi pitanjem smjerate jest raščlamba istih u brojne detalje od strane pojedinih potpisnika koje su oni očitovali u svojim nebrojenim javnim nastupim ili u djelovanju u posljednjih 30 godina, te moja stajališta o istima. To, međutim, smatram posve suvišnim, jer na tako čemu ne počivaju politički savezi! Sitnozorničko traganje za nečijim eventualno pogrešnim stavovima u politici nije gotovo nikada i ni za što korisno. A što se tiče pozicija Nenada Čanka dovoljno je reći sljedeće: 1990-ih je najjasnije govorio ono što je bilo na djelu u Srbiji i tomu se, uz veliku hrabrost, najdosljednije suprotstavljao posebice kada su u pitanju naši sunarodnjaci u Srijemu, a svjedoka itekako ima. Demokracija i podrazmijeva da čak i oni koji imaju brojne zajedničke ideološke imenitelje u pojedinim stajalištima mogu se razilaziti ili debatirati, što nikako ne znači nemogućnost suradnje po pitanjima koja su krucijalna.

Drugim riječima jesu li ideološke pozicije vaše stranke (narodnjačke) kompatibilne s recimo ideološkim pozicijama Lige?

Naravno da mogu biti, napose kada je riječ o temeljnim aktualnim pitanjima koji se u danom trenutku na društvenoj sceni nametnu. Vi hoćete reći da suradnja stranaka različitih »ideoloških pozicija« nije moguća? Kako onda tumačiti »veliku koaliciju« demokršćanskih stranaka i Socijaldemokratske partije u Njemačkoj od 2013. pod vodstvom kancelarke Angele Merkel, koja se pokazala i više nego uspješnom kada su u pitanju rezultati koje su postigli?

DSHV je uvijek do sada bio posvećen eurointegracijama, što i Vi ističete. Rekli ste kako želite punu integraciju Hrvata u društvo u Srbiji temeljeno na europskim vrijednostima. Ako Srbija odustane od tog puta, ili se taj proces oduži, što do tada s položajem manjina, manjinskim pravima?

S jedne strane, moramo se najprije stalno zalagati, skupa s drugim političkim strankama, civilnim društvom i javnošću, da europske integracije budu dominantne ne samo kao vanjskopolitički nego i unutarnjopolitički cilj. Ukoliko se isto ne uspije, onda se i nadalje mora inzistirati na primjeru europskih vrijednosti kada je riječ o manjinskim pravima. Ne treba smetnuti s uma da je Srbija ratificirala oba ključna dokumenta o manjinskim pravima – i Okvirne konvencije i Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, tako da će prostora za političko djelovanje i u takvoj, istina daleko nepovoljnijoj, situaciji biti. U svakom slučaju, ciljevi naše političke borbe jasno su i nedvosmisleno istaknuti, a bili bismo sretniji ukoliko bi se isto ostvarivalo na način da Srbija ne odustane od politike koja ima strateški cilj priključenje Europskoj uniji.

Jedno od glavnih političkih pitanja je i eventualni bojkot izbora koji zagovaraju neke oporbene stranke. Rekli ste kako Hrvati ne bi trebali, s obzirom na svoj položaj, iskazivati deficit u lojalnosti već bi trebali sudjelovati u političkim procesima i nesudjelovati u bojkotu koji su neke oporbene stranke najavile. S druge strane, DSHV je parlamentarna stranka zahvaljujući koaliciji s Demokratskom strankom. Kakvi su odnosi DSHV-a i Demokratske stranke danas?

Nova pozicioniranja na političkoj sceni u Srbiji traju od proljeća ove godine. Taj proces, kao što znate, ima različitu dinamiku i djeluje gdjekad i kaotično, a mi ga stalno analitički pratimo. Od početka smo imali rezervu spram one, istina posve heterogene, političke grupacije koja je godinu dana prije održavanja izbora najavila njegov bojkot. Naime, naše je uvjerenje bilo i ostalo, ponovit ću opet, da Hrvati u Srbiji, ne samo s obzirom na svoj specifični društveni položaj, ne bi trebali očitovati tu vrstu deficita u lojalnosti već da moraju, bez obzira na sve izazove i prijepore s kojima se suočavaju u Srbiji i s kojima se Srbija suočava, izabrati sudjelovanje u političkim procesima, naravno s partnerima s kojima dijelimo sličnu ideološku matricu te imamo dosadašnje kompatibilne političke prakse. S druge strane, DSHV je odgovoran i principijelni politički subjekt koji samostalno djeluje, što za posljedicu ima i različita stajališta o određenim političkim pitanjima! Jer, biti u koaliciji s nekim, pa i Demokratskom strankom, ne znači da spram istoga izazova morate jednako djelovati, napose u situacijama koje su po složenosti veće a po posljedicama teže, a još više ako ste predstavnik hrvatske zajednice, zajednice koja je ranjena i koja ima cijeli niz specifičnosti vlastitog društvenog položaja, koji onda sa sobom nosi i drugačiju vrstu odgovornosti. Recimo, kada je riječ o pitanju bojkota rada Skupštine ili o bojkotu predstojećih izbora legitimno je bilo zauzeti i drugačije stajalište, no to ne znači da su odnosi prekinuti ili narušeni.

Često govorite da je hrvatska zajednica ranjena, možete li nam pojasniti što pod tim mislite. I kada će se hrvatska zajednica izliječiti od rana?

Da! S tom metaforom najjednostavnije kazujem sljedeće: Hrvati u Vojvodini su jedina nacionalna zajednica, čiji su članovi bili 1990-ih ubijani i pod etnički motiviranim nasiljem protjerivani, a što se sve do danas snažno niječe; zajednica je to građana koji imaju status najomraženijeg naroda u Srbiji, što za posljedicu ima raširen strah i nesigurnost – zato, na primjer, manje od 10% djece pohađa nastavu na hrvatskom; zajednica smo koja se tek nedavno počela unutar sebe konsolidirati, jer smo bili objekti izvana nametnutih nastojanja da se iznutra određeni procesi zaustave – uzmite slučaj deložacije tzv. hrvatskih udruga iz rodne kuće bana Josipa Jelačića; zajednica je to čiji su predstavnici brutalno isključeni iz procesa donošenja odluka – više od 200 imenovanih i izabranih osoba u Gradu Subotici, a tek ih je trojica predstavnika hrvatske zajednice; postoje raširene politike prešućivanja i zaprečavanja ostvarivanja naših legalnih i legitimnih interesa – uzmite samo sramotni slučaj administrativnog onemogućavanja osnutka hrvatskog školskog centra u Subotici; stalne su napetosti u odnosima Srbije i Hrvatske, pri čemu su dominantni veoma negativni, a netočni narativi od strane predstavnika najviših razina srbijanskih vlasti; od 2013. do 2017. politički predstavnici hrvatske zajednice nisu imali bilateralni susret s predsjednikom Hrvatske i predsjednikom Vlade, što znači da je postojala sve do skora visoka nezainteresiranost vlasti u Hrvatskoj za naš položaj. A kada ćemo se izliječiti od takvih rana? Kada budemo isto počeli mijenjati našim hrabrim i zauzetim držanjem! To činimo u posljednje vrijeme u sinergijskom djelovanju s novim vodstvom Hrvatskog nacionalnog vijeća, na čelu s predsjednicom Jasnom Vojnić i drugim subjektima unutar hrvatske zajednice i rezultati su i više nego vidljivi. Metaforično, rane su počele zacjeljivati, napose u područjima koja ovise o nama samima i u odnosima spram svih razina vlasti u Hrvatskoj – tamo su u nekim segmentima pomaci takvi da su trajno ozdravljujući.

Što želite poručiti aktualnom parolom »Zbijmo redove, vrijeme je«?

Hrvati moraju napokon postati politička zajednica čiji članovi će se, unatoč svim mogućim razlikama, okupiti oko temeljnih ciljeva – potpuna integracija u srbijansko društvo, ostvarenje pune ravnopravnosti i cjelovito konzumiranje manjinskih prava radi očuvanja i razvoja vlastitog nacionalnog identiteta! Nakon godina stagniranja, otuđenosti jedni od drugih, nejedinstvenog djelovanja…, počeli smo sinergijskim djelovanjem bolje se poslagivati, pa smo dužni odgovoriti na to još jačim djelovanjem, vlastitim prinosom, većom posvećenošću! A za tako što je krajnje vrijeme, budući da samo tako što može biti snažnija brana asimilaciji i jedini okvir koji može generirati društveni boljitak Hrvata u Vojvodini. Stoga »Zbijmo redove, vrijeme je!«, zar ne?

U nedjelju je drugi krug izbora za predsjednika/predsjednicu Hrvatske. Pozvali ste svoje pristalice, općenito Hrvate u Srbiji, da glasaju za kandidatkinju stranke koja je učinila najviše za Hrvate u Srbiji, a to je HDZ. Zašto je važno da izađu glasači, Hrvati iz Srbije koji su i državljani Hrvatske, na izbore i glasuju za Kolindu Grabar-Kitarović?

Tako svjedočimo svoju političku odgovornost, u smislu da kao svjesni građani ostvarujemo svoje zakonom garantirano pravo! S druge strane, kao politički racionalni prosuditelji onoga što smo postigli, savjest nam je nalagala da u pozivu sugeriramo hrvatskim državljanima koji imaju prebivalište u Srbiji da svoje povjerenje daju onoj osobi koja je svojim djelovanjem i podrškom uvelike pridonijela poboljšanju našeg društvenog položaja. Riječju, ne možemo samo tražiti od Hrvatske, moramo kad smo pozvani i dati, to jest ako hoćemo biti dio strateških planova Hrvatske, moramo to i pokazati, a u tom smislu valja osvijestiti kako naša budućnost ovisi i o Hrvatskoj.

Jeste li zadovoljni odzivom na prvi krug predsjedničkih izbora?

Zadovoljan, jer registriramo značajne pomake: u Subotici izašlo 529 glasača, što je tri puta više birača nego u prvom krugu predsjedničkih izbora 2014. Isto tako, na ove je izbore izišla velika većina Hrvata koji su na vodećim dužnostima u hrvatskim institucijama i organizacijama, što onda kazuje da postupno uistinu postajemo organizirana zajednica, koja može disciplinirano odgovarati na izazove, pa makar to podrazumijevalo prelazak i više od 100 kilometara da bi se došlo do biračkog mjesta. Na koncu, ali ne i najmanje važno, valja reći da je zadovoljstvu pridonijela i činjenica da je najveći broj glasova dobila Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja koju je podržao DSHV. No, vjerujem da može i bolje – očitujmo to i 5. siječnja izlaskom u još većem broju.

Predsjednik ste DSHV-a, zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije, vijećnik u Skupštini grada Subotice, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i imate još niz važnih dužnosti uredničkih i sl., a imate i obitelj. Kako se nosite sa svim tim ulogama, dužnostima i obvezama koje proističu iz njih?

Dobra organizacija vremena, spremnost na angažman koji je daleko dulji od osmosatnog radnog vremena, oslonjenost na brojne suradnike te podrška i razumijevanje članova obitelji može biti formula za relativno uspješno ostvarivanje svih obveza koje navedene dužnosti podrazumijevaju. No, uskoro će ih biti zacijelo manje, jer sustav kontinuirano raste…

Ima li hrvatska zajednica dovoljno kadrova za različite političke, znanstvene, stručne dužnosti i što se radi u stranci i općenito u zajednici u planiranje i razvoju kadrova?

To je jedno od bolnijih pitanja kojim se do skora gotovo nitko nije redovito bavio! Učinili smo nekoliko koraka na tome planu: nastojimo, naime, u svakom segmentu društvenog djelovanja otvarati prostor za nove osobe i za socijalizaciju mladih – od politike i projektnog planiranja, do književnosti i znanosti. I, naravno, imamo i određenih rezultata u svakom od navedenih segmenata: pogledajte plejadu mladih i kvalitetnih pjesnika koji su se afirmirali oko Nove riječi, imamo nekoliko novih imena posebice u društvenoj znanosti, koji su se prvi puta pojavili u Godišnjaku za znanstvena istraživanja gdje smo se i povezali s najeminentnijim znanstvenim institucijama u Hrvatskoj i potaknuli ih na suradnju uz kontinuiranu mogućnost napredovanja, dobili smo novo vodstvo Mladeži DSHV-a, koji su unijeli novu energiju, u HNV-u su na nekoliko ključnih mjesta došle nove osobe, koje su s većim žarom i posvećenošću pridonijele pomicanju mnogih stvari s mrtve točke… No, na tomu planu još uvijek treba više i sustavnije raditi, što se planira i o čemu se vode razgovori.

Intervju vodila: Jasminka Dulić

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay