Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Kako smo (pre)živjeli godinu?

Savo Tadić, profesionalni pčelar iz Stanišića

Ne ponovila se

Za pčelare ova godina bila je jedna od lošijih. Mogu slobodno reći katastrofalna, jer je proizvodnja meda nekoliko puta manja od prosječnih godina. Problemi su počeli još na početku sezone, kod prve medonosne ispaše za pčele, a to je uljana repica. Proljeće je bilo odlično, pčelinja društva su se lijepo razvijala i taman su pčele počele izlaziti na uljanu repucu, kada je na koncu travnja počela kiša i pala temperatura tako da je propala paša uljane repice i bagrema. Zbog toga su se pčele pojačano rojile, a posljedica su loše spremljena društva za ispašu na suncokretu, tako da što se tiče proizvodnje meda ovo je jedna od gorih godina. Po košnici pčelari su ove godine imali pet do deset kilograma, a normalno bi bilo od 20 do 40 kilograma. Meda ima manje, ali to ne znači da mu je cijena veća. Med je burzanska roba i cijena se nije nešto mijenjala. Možda je povećana tek za 10 centi po kilogramu. Cijena nije povećana, ali ove godine nismo imali problema s prodajom, jer meda nema. Čak su med kupovali i pčelari koji ove godine nisu imali dovoljnu proizvodnju za potrebe njihovog tržišta, pa su one količine koje su im falile nadomjestili kupovinom od drugih pčelara. Lako se može desiti da meda na tržištu, onog domaćeg, kvalitetnog ne bude dovoljno. Oni koji obilaze tržnice već mogu primijetiti da nekih pčelara nema, jer nemaju što prodavati.

Profesionalni sam pčelar i to je mojoj obitelji osnovni izvor prihoda, i da nije bilo dodatnih poslova od proizvodnje meda ne bismo ove godine mogli preživjeti. Ti dodatni poslovi su proizvodnja rojeva, matica, polena. Zahvaljujući tome uspjet ćemo opstati.

A kakva nas čeka naredna godina? Pčele su oslabljene ušle u ovo zimsko razdoblje i pčelari već sada prijavljuju velike gubitke, što znači da će u sezonu nove ispaše pčelinja društva ući oslabljena. Pčelarima koji imaju manju proizvodnju meda baviti se pčelarstvom uopće više nije isplativo.

 

Ana Tudor, Sonta/Hvar, umirovljenica i slikarica

Ostvarenje životnog sna

»Ovu, 2019. godinu, pamtit ću po ostvarenju svojeg životnog sna. Kako čitatelji po vašim brojnim napisima znaju, umjetnost me opsjeda od djetinjih godina. Iako mi se nije ostvarila želja za upisom na umjetničku akademiju, od umjetnosti nikada nisam odustala. Iako samouka, postizala sam što sam naumila. Puno putovanja, puno izložbi, radionica i kolonija i najdraže, puno druženja s djecom oplemenjivali su mi život. Starost mi je donijela sve što je mladost propustila. Vratila sam se svojim korijenima, pa sam sa suprugom Tonkom dio godine u rodnoj Sonti, dio u Hvaru. Prije nekoliko godina uobličila mi se ideja, a ubrzo je uslijedio i mukotrpan rad, a konačno, ove godine i realizacija mog kapitalnog projekta. Ljetos sam završila i na za mene veličanstven način prezentirala javnosti najdulju sliku na svijetu, Kilometar Dunava. Na platnu dugom točno 1.000 metara predstavila sam tok ove moćne rijeke od izvorišta do ušća. Slika je predstavljena na seriji izložbi u najvećim podunavskim gradovima. Nažalost, zbog godina i ne tako sjajnog zdravstvenog stanja nisam nazočila svima, to bi mi bilo prenaporno. U najljepšem sjećanju ostat će mi premijerna izložba na samom izvorištu Dunava, u gradiću Donaueschingenu. Za mene je to bio veliki događaj, najveći u mojem životu. Nazočnost gradonačelnika, angažman pisanih i elektroničkih medija i veliki broj posjetitelja jako su me impresionirali. Sada mi je duša puna, jedino se nadam da će mi u narednoj godini biti realizirana i želja da ova slika bude upisana u The Guinness Book of Records. Pored svega, vesele me i male stvari. Tako sam i za Uskrs i sada za Božić na tržnici u mojoj Sonti imala prodajnu izložbu tematskih unikatnih uradaka. Puno ljudi ih je vidjelo, a skoro sve sam i rasprodala. To mi je i najkonkretnija podrška u ovom što radim. Svima bih poželjela neka uživaju u blagdanskim danima i neka im 2020. donese malo više radosti nego ova koju upravo ispraćamo. I svakako, svakom bih poželjela ostvarenje makar jednog od svojih snova.«

 

Marko Brdar, učenik iz Monoštora

Dinamična godina

Ova godina baš mi je bila puna dešavanja i bilo bi puno da sada pričam o svemu, pa ću izdvojiti pet, za mene najznačajnijih.

Prvo što bih rekao je glazbena škola, jer sam jesenas postao đak prvak u toj školi, a već u prosincu sam po ubrzanom položio prvi razred i upisao drugi. Pripremao sam se za glazbenu školu, pa sam prije upisa pohađao privatne satove harmonike i eto to se isplatilo. Drugo što bih rekao i što mi znači u ovoj godini jeste zlatno odličje koje sam sa svojom rukometnom ekipom Somborelektro osvojio na turniru u Adi. Da-da treniram i rukomet. Tri godine već. Ima i dalje. Osvojio sam prvo mjesto na natjecanju koje je raspisalo Društvo slijepih iz Sombora, a tema je bila »Jutro bez svitanja«. Pisao sam o susretu s dječakom koji je slijep i o tome kako sam nakon našeg susreta stalno razmišljao o njemu. Ova godina bila je za mene posebna i po još nekim nagradama i pohvalama koje sam dobio. Na pjevačkom natjecanju u somborskoj knjižnici Note prijateljstva osvojio sam drugo mjesto, a pjevao sam pjesmu Večeras je naša fešta. Na natjecanju recitatora na hrvatskom u Subotici dobio sam pohvalnicu. Uz to je išlo i nagradno putovanje u Osijek, ali ja nisam putovao. Ne zato što nisam htio već nisam mogao, jer je baš tada bilo općinsko natjecanje iz matematike. Upravo sam prije dan-dva saznao da sam imao dovoljno bodova za plasman na okružno. Prvo je trebalo 48 bodova za prolazak na okružno, a onda su spustili na 40, a kako sam ja imao 45 bodova i tu sam bio uspješan ove godine.

Kada bih morao izabrati što me je najviše obradovalo, onda je to položen prvi razred u glazbenoj i medalja na rukometnom turniru, jer oduvijek sam htio imati i jednu medalju.

Uz to, uspio sam u ovoj godini dolaziti na probe i nastupe dječje skupine KUD-a Hrvata Bodrog. Izgleda to puno, ali meni nije teško. Sve sam stigao, a imam i slobodnog vremen. Evo sada će i raspust pa ću se odmarati, ali moram se i pripremati za okružno iz matematike. Pomoći će mi učiteljica, malo mama i naravno da ću i ja raditi i truditi se uz njihovu pomoć.

 

Vlč. Josip Kujundžić, župnik župe Svetog Lovre Sonta

Kap dobrote

»Proteklu, 2019. godinu, pamtit ću po puno aktivnosti, kako na građevinskoj obnovi naše crkve tako i po brojnim aktivnostima na daljem izgrađivanju žive crkve. No, nikako ju ne mogu promatrati izdvojeno. Zahvaljujući prije svega ljudima dobroga srca nastavljeni su radovi započeti 2014. godine. Te godine smo angažirali poduzeće koje je odradilo hidroizolaciju crkve, a već naredne smo izradili i postavili nove kore. Velikih aktivnosti bilo je i 2016. i 2017. Potpuno je obnovljen krov. Trule grede su zamijenjene, opšivena je i učvršćena kompletna građa. Stari lim je očišćen od korozije, a potom premazan, prvo zaštitnom, pa u dva sloja bojom koju sada vidimo. Ni naredne, 2018. godine, nismo mirovali. Na krovu župnog stana i vjeronaučne dvorane stari i dotrajali crijep zamijenjen je novim, pa danas sva tri objekta tvore jednu skladnu cjelinu. Radove u tijeku, koji nisu na oku vjernicima poput već realiziranih, pamtit ću kao najveće postignuće u odlazećoj godini. Bio sam uvjeren da će crkva biti omalana i oslikana tijekom godine, no, ti radovi baš i ne idu zamišljenom brzinom. Rekao bih da ljudi angažirani za ovaj dio posla nisu obične zanatlije nego umjetnici. Posao je pri završetku, a već planiramo i što ćemo raditi u naredne dvije godine. Tijekom 2020. namjeravamo zamijeniti pločice u crkvi, jer su postojeće u vrlo lošem stanju, veliki dio je ispucan, a ispod njih izbija vlaga. I, konačno, kružnicu namjeravamo zatvoriti 2021. završnim uređenjem fasade. Jako sam zahvalan svojim vjernicima, jer bez njihove potpore, bez njihovih donacija, u svemu ovome ne bismo uspjeli. Svjestan sam kako se danas teško živi, pa ipak ovi ljudi su izdvojili i donirali crkvi svoja dragocjena sredstva, svatko spram svojih mogućnosti. Svaku donaciju, bez obzira na iznos, nazvao sam kap dobrote. Skupa sa mnom ti darovatelji se vesele svemu urađenom, ponose se novim izgledom naše crkve, samim tim I našega sela. Ovu godinu ću pamtiti i po pojačanom radu sa živom crkvom. Iz godine u godinu svjedočimo o brojnim iseljavanjima mlađeg dijela populacije. Odlaze mlade obitelji, s njima odlaze i djeca. I seoska škola se suočava s permanentnim smanjivanjem broja učenika, pa je isto tako i sve manje djece na vjeronauku. U selu je i zamjetan postotak starih i bolesnih, a kroz obilaske tih vjernika spoznao sam koliko teško žive, a ipak me nestrpljivo iščekuju. Kroz godinu smo organizirali i nekoliko književnih promocija, više tribina i predavanja, tako da ću, vezano za 2019., s velikim zadovoljstvom pamtiti i taj oblik rada. Samo duhovnom izgradnjom, samo očuvanjem svoje bogate baštine, uspjet ćemo očuvati svoj nacionalni i vjerski identitet. Na pragu 2020. godine svim ljudima dobre volje poželio bih puno radosti i Božjeg blagoslova.«


Marija Mandić, liječnica – Subotica

Ispunjenje očekivanja

Protekla 2019. godina bila je godina vraćanja svojoj profesiji u punom smislu te riječi, obogaćena znanjem i iskustom stečenim na specijalističkim studijama koje sam završila neposredno pred dolazak 2019. Nakon šest godina osnovnih, dvije godine postdiplomskih i pet godina specijalističkih studija isprekidanih trudničkim i porodiljnim bolovanjima mogu reći da je 2019. ostvarivanje mojih težnji na poslovnom, ali i privatnom planu.

Povratak u ambulantu, povratak pacijentima i njihova ozarena i ohrabrena lica te osmjesi kad izlaze iz moje ordinacije ostat će mi »lajtmotiv« godine koja se približava kraju. Bilo je puno slučajeva zbog kojih sam u sebi pomislila »zbog ovoga je vrijedilo završiti medicinu«.

A na privatnom planu? Bogu dragom hvala što smo u 2019. i dalje svi relativno zdravi, osobito moji roditelji od kojih sam naučila uživati u malim stvarima, činiti svijet ljepšim mjestom za život, te što smo obiteljski i dalje upućeni jedni na druge što mi neizmjerno puno znači. Bilo je puno manifestacija na kojima smo se međusobno podržavali i uživali u društvu dragih osoba. Najprije je to dječji hokej i neprekidan niz turnira u zemlji i inozemstu te nezaboravni odlazak u Sarajevo. Zatim početkom godine krenule su naše veslačke aktivnosti s ekipom Salašari somborski gdje sada postoji već čvrsta i jaka ekipa dragih ljudi koji na desetak manifestacija godišnje dišu jednim dahom. Vrhunac svog truda i zajedništva doživjela sam na Maratonu lađa na Neretvi gdje sam ove godine veslala kao četvrta desno u ženskoj ekipi Salašara somborskih kada smo u cilj stigle četvrte od 8 ekipa.

Kako dođe svibanj, krećemo i na ulične utrke, najprije Somborski polumaraton, pa utrka prijateljstva u Kuli, Subotički polumaraton, Dunavski polumaraton na kojima više ili manje uspješno otrčim svojih pet kilometara. Najveći sportski izazov ove 2019. godine za mene je svakako bio Ultramaraton Baja – Sombor koji sam trčala u Štafeti sa sestrom i suprugom. Svojih sedam kilometara sam 1. prosinca otrčala prema planu uz odluku da će naredna 2020., za mene biti obilježena povećanom fizičkom aktivnošću, trčanjem dužih relacija nego do sada i napokon osvajanjem medalje na Maratonu lađarica na Neretvi.

Kroz sve naše priče se već šest godina provlači naša knjiga Kuvarski dnevnik bebe Marte koji je ove godine doživio i svoje 10. izdanje uz koje smo tiskali još jednu manju knjigu, odnosno Svesku Kuvarski dnevnik moje bebe za zapisivanje uspomena vezanih za ishranu bebe. Knjiga se sada čita već u 38 zemalja svijeta i polako razmišljamo o prijevodu i na neki strani jezik.

U nadi da će nova godina biti bar ovoliko zanimljiva s još puno druženja i zajedništva, završila bih rječima jednog mog pacijenta od 83 godine. Kada sam ga pitala što je tajna tako dugog života, rekao je: »Biti tolerantan prema drugima i doživjeti da i drugi budu tolerantni prema tebi«. To će biti moj motiv za godinu koja je pred nama.

 

Marina Crnković, biokemičarka – Tavankut

Upis doktorata

Jedna od najljepših i najuspješnijih godina bila mi je upravo 2019. Doživjela sam mnogo lijepih trenutaka koje ću uvijek pamtiti. Prvu polovicu godine obilježili su posljednji ispiti na master studijama biokemije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu, selidba iz studentskog doma i povratak kući iz Novog Sada, nakon pet godina. Poslije kratkog odmora, ubrzo mi se ukazala prilika za dobar posao u struci, u Subotici. Na poslu sam se odlično snašla, u čemu su mi mnogo pomogle susretljive i divne kolege s kojima sam se odmah sprijateljila. U pitanju je rad u kontrolnom laboratoriju u tvrtci lijekova za životinje.

Kada sam u rujnu uspješno obranila svoj master rad, mislila sam da sam završila studije za sva vremena. No ipak sam, na poticaj svojih najbližih, razmislila o nastavku studiranja. Iako sam razmišljala skoro godinu dana o tome, nisam pronalazila dovoljno hrabrosti i snage za tako veliki korak. Kada sam konačno donijela odluku, bilo je prekasno za prvi rok. No, ja sam ipak odlučila kontaktirati svoju profesoricu i reći joj da želim biti njezin doktorant. Nakon toga uslijedilo je još jedno razočaranje za mene: profesorica, iako oduševljena mojom željom, morala me je odbiti jer nije uspjela pronaći odgovarajuća sredstva za moj rad. Tada sam još jednom pomislila da je kraj, ali da ću svakako pokušati i sljedeće godine. Međutim, sreća me je i dalje pratila, iako nisam bila ni svjesna. Potpuno nenadano, nekoliko dana prije drugog roka za prijavu, profesorica mi je javila da je pronašla mjesto za mene. Pozicija koju mi je nudila nije bila moj prvi izbor u željenom području istraživanja, a u pitanju je bio i drugi fakultet – Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu. Nisam dugo razmišljala i prihvatila sam ponudu. Upisala sam doktorske studije biokemije na PMF-u, s tim da ću disertaciju raditi na Poljoprivrednom fakultetu. Iako je mjesta na proračunu bilo samo tri, uspjela sam zauzeti jedno. Ubrzo sam se upoznala sa svojom mentoricom i dodatno informirala o tematici svog doktorata. Dogovorile smo se da ću u početku moći uporedo raditi i studirati, čime sam ja bila osobito zadovoljna.

Često se događa da mi je dan prekratak da izvršim sve obveze, ali tješim se mišlju da se trud uvijek isplati. Na kraju godine to mi je potvrdilo i Srpsko kemijsko društvo, koje je mene i druge moje najuspješnije kolege pozvalo na svečanu dodjelu specijalnog priznanja za izuzetan uspjeh tijekom studiranja. Nakon svega, kada se osvrnem na proteklu godinu, mogu reći da je bila prilično uspješna i nastojat ću se da sljedeća bude još uspješnija!

 

Mario Dulić, poljoprivrednik – Đurđin

Prosječna godina

Proizvodna 2019. godina započela u jesen sušne 2018. godine. Manjak padalina se najviše odrazio na nicanje i bokorenje pšenice (sijana je odmah po skidanju prethodnog usjeva – kukuruza). Kod uljane repice je bila nešto bolja situacija. Svatko tko je uspio sačuvati ljetnu vlagu nije imao problema s nicanjem i formirao se sasvim dovoljan broj biljaka za prosječne prinose.

U sjetvenom planu su bile zastupljene sljedeće kulture: pšenica, ječam, uljana repica i kukuruz.

Cijene su mogle biti i bolje s obzirom na to da su prinosi bili manji od očekivanih. Očekivao sam da će cijena to djelomično nadoknaditi, što se nije dogodilo.

Sve kada se zbroji, bila je ovo prosječna godina.

Svjedoci smo klimatskih promjena koje se odražavaju i na poljoprivredu. Padaline su neravnomjerno raspodijeljene, ili imamo izrazito sušna ili izrazito kišna razdoblja. Proizvodna 2019. godina je bila tipičan primjer za to. Relativno sušno razdoblje je trajalo od jeseni 2018. godine do proljeća (travnja) 2019. godine, da bi zatim od 1. travnja do 1. srpnja na području Đurđina palo preko 330 l/m2, što je polovica prosječnih godišnjih padalina.

Svaka godina je zasebna i nosi nova iskustva u proizvodnji. Na nama poljoprivrednim proizvođačima je da se prilagodimo, prihvatimo nova znanja i tehnologije proizvodnje. Naravno, u mjeri u kojoj financijska sredstva to dozvoljavaju.

 

Valentina Bačlija, studentica - Subotica

Prevladavaju lijepi trenuci

Pamtit ću zauvijek 2019. godinu. U toj godini sam maturirala kao učenik generacije u Politehničkoj školi u Subotici, smjer fotograf. Upisala sam Grafički fakultet u Zagrebu, tehničko-tehnološki smjer. Uspjela sam prije početka studija provesti šest tjedana u Antaliji, preko studentske udruge AIESEC, i tamo svojim volontiranjem pridonijeti promociji turskog turizma, gdje sam proširila vidike družeći se s mladima iz cijelog svijeta. Iz Antalije sam donijela ogromno stečeno iskustvo, puno dojmova, fotografije koje će mi koristiti i u daljem školovanju i usavršavanju. Sada sam i dio AIESEC-a u Zagrebu.

Brucošica sam, pa mi je sve novo i zanimljivo, ponekad nimalo lako, ali se nadam da se uvijek trud na koncu isplati. Oduvijek sam prijateljima govorila, dok smo dolazili s Politehničkom školom u posjete Zagrebu, da ću ovdje studirati jer se ljubav između ovog grada i mene vidjela odmah. Osobito sam se obradovala kada su mi u posjet u Zagreb stigle majka, sestra i njen muž. Bila sam taj dan njihov vodič kroz najljepši advent u Europi.

Nerijetko se sjetim mojih prijatelja iz Subotice i moje Kire čije mi šapice puno nedostaju. Ova godina je bila pravi »rolerkoster«, jer mi se dogodilo i mnogo tužnih momenata, ali život mi je odmah nakon tih momenata donio prelijepe uspomene po kojima ću pamtiti ovu godinu.

U Zagrebu sam upoznala mnogo ljudi koji su mi promijenili pogled na svijet i veoma brzo sam se uklopila u društvo. Također, zabave i druženja u studentskom domu Stjepan Radić su nezaboravni momenti koji me usrećuju svaki put kada ih se sjetim.

 

Osvrt na proteklu godinu dalo je i nekoliko građana i građanki iz Srijema.

»Pokušat ću sjećanja zadržati u onom ljepšem dijelu. Godinu na izmaku ispraćam relativno zadovoljna na osobnom planu. S obzirom na moju dob, zdravlje me je poslužilo dovoljno da se mogu posvetiti mojim bližnjima kao i aktivnostima koje me ispunjavaju. Jedna od njih je i angažman na očuvanju tradicije i kulture u okviru naše Udruge šokačkih Hrvata Gibarac. Posebno me raduje što smo tijekom godine uspjeli očuvati i razviti našu facebook stranicu koja je višestruko značajna. Osim što budi naše uspomene i sjećanja, uključuje se i sve više naših mladih. To nas svakako raduje, ali i obavezuje. Cilj nam je da u sadašnjosti, a zahvaljujući tehnologiji, imamo virtualni Gibarac, bez obzira na to gdje trenutno živimo. Jednako važno jeste da budućim generacijama i povijesti ostane dovoljno tragova naše prošlosti i života na ovim prostorima. Čestit Božić i sretni nastupajući praznici svim čitateljima«, kaže Zlatica Kopić Nikačević iz Gibarca.

»Odlazeću godinu bih ocijenila kao veoma dobru«, ističe Nikoleta Prekpaljaj iz Šida, dodajući:

»Mogu reći da su se ispunila sva moja očekivanja, jer sve što sam zamislila mi se ispunilo. Dešavale su mi se samo lijepe stvari, a ono što je najvažnije, zdravlje nas je dobro poslužilo. Kao najljepši događaj bih izdvojila prinovu u obitelji, postala sam teta i to mi je najveća radost. Cijela godina nam je bila u znaku putovanja. Preko ljeta smo bili kod djece u Puli, tamo smo im pomagali u njihovom obrtu, čuvali smo unuke i to razdoblje mi je bilo najljepše. Početkom jeseni smo se vratili u Šid i ovo vrijeme kada su hladni dani, suprug i ja posvećujemo sebi i našim dragim prijateljima s kojima se svakodnevno družimo. Nadam se da će nam i dolazeća godina biti poput ove i da će nam se dešavati samo lijepe stvari i da ćemo biti zdravi, što mi je najvažnije«, kaže ona.

Za Dušicu Žeravicu iz Šida odlazeću godinu obilježile su većinom lijepi događaji, ali je bilo, kako kaže, i tužnih momenata.

»Na profesionalnom planu u obiteljskom obrtu mogu sa zadovoljstvom reći da smo bili uspješni. Zdravlje nas je poslužilo, djeca su mi bila dobra i uspješna, što mi je najvažnije. Međutim, bilo je i tužnih momenata. Bliži članovi naše obitelji su nam se preselili u Irsku što nam je svima teško palo. Teško smo se pomirili s njihovim odlaskom, s obzirom na to da smo bliski i to razdoblje kada su oni otišli mi je bilo najtužnije. Tek kad smo otišli kod njih u posjet i kad smo se uvjerili da im je tamo dobro i da su se lijepo snašli, bilo nam je lakše. Ali nam još uvijek nedostaju. Sada brojimo mjesece i dane kada će nam doći u posjet i ti susreti s njima nas čine sretnim. Iskreno se nadam da će nam iduća godina biti ispunjena srećom i lijepim dešavanjima, te da će nas sve u obitelji zdravlje dobro poslužiti, što od srca svima želim.«

Smilja Darabašić iz Šida kaže da su joj u odlazećoj godini najviše nedostajali najbliži koji su zbog svojih poslovnih obaveza morali otići daleko od nje.

»Kada je kuća puna, onda sam najsretnija. Djed i ja smo ostali sami. Djeca su otišla svatko svojim putem, sinovi i snahe zbog posla, a unuci zbog školovanja. Nekada sam jako tužna zbog toga, jer ih nema mjesecima, ali sam sretna što je djed pored mene koji mi pomaže i često me tješi i uvijek jedno drugome možemo pomoći. Drago mi je što su se oni snašli i što rade, što su unuci zadovoljni i što su upisali fakultete koje su željelji, ali s druge strane bih voljela da smo svi zajedno, da je kuća češće ispunjena smijehom. Zato se radujem vikendima, predstojećim praznicima kada ćemo se opet svi okupiti i uživati jedni u drugima. Sretna sam što smo u odlazećoj godini svi bili zdravi, što nismo imali velikih problema u obitelji i nadam se da će tako biti i u nastupajućoj godini. A s odlaskom mojih najbližih se moram pomiriti i moliti za njih, za njihovo zdravlje i poslovni uspjeh.«

H. R.

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay