Intervju Intervju

Božić je iznimno dramatičan događaj

Advent ili došašće vrijeme je iščekivanja Božića, a u to vrijeme slave se narodni običaji Materice i Oci. Sa svećenikom Draganom Muharemom, župnikom župe Presvetoga trojstva u Maloj Bosni, naselju nadomak Subotice, dušebrižnikom u subotičkoj Općoj bolnici i profesorom na Teološko-katehetskom institutu u Subotici razgovarali smo o važnosti tradicionalnih običaja, čega trebamo biti svjesni o Božiću i u čemu nam Božić pomaže i što je s vječnim zapovijedima mira i ljubavi kada prođe vrijeme blagdana.

Kakav značaj u kulturi življenja imaju narodni običaji Materice i Oci? Zbog čega se slave i što se njima iskazuje?

Kao mladom i tek prokljuvelom teologu malo mi je smetalo što su Materice i Oci zauzeli povlašteno mjesto u liturgiji Treće i Četvrte nedjelje došašća i pritom donekle zasjenili svetopisamske poruke ta dva dana. No, vremenom sam uvidio da je mudrost kršćanskoga puka ipak daleko starija i veća i da je vjerovati razložnosti smještanja ovih običaja unutar liturgije adventa. Centralna figura Božića je Sveta Obitelj. U adventskom hodu i naše se obitelji približavaju, naslanjaju na svetu nazaretsku Obitelj, njome se posvećuju. U današnjim vremenima kada vrijednost obiteljskog zajedništva i međusobnog podupiranja, iz različitih razloga, gubi na snazi, dobro je brižno njegovati baštinu predaka. Ovi običaji pokazuju vrlo lijepu povezanost liturgijskog i narodnog života, kada se narod nadahnjivao ljepotom Božje riječi i snagom euharistijskoga stola, a crkveni život i liturgija pak svoje nadahnuće crpili i iz vjere naroda.

Gradi li se budućnost i na pamćenju o prošlosti i jesu li nam i zbog toga važni tradicionalni običaji i kultura?

Riječ običaj krije u sebi praslavenski korijen glagola učiti. Mudar čovjek gradi svoj identitet učeći iz iskustva koje su namrle prethodne generacije. Svojevrsna kulturološka i identitetska bezbojnost i bauljanje počinje upravo od svjesne ili nesvjesne amnezije prošlosti, a krajnji rezultat tog procesa je iskorijenjeni čovjek, pogodan manipulaciji. No, valja paziti se i toga da se ne pretvorimo u kustose muzeja koji nostalgično čuvaju eksponate tek radi evociranja davno prošlih uspomena.

Kakva je danas uloga žena unutar Katoličke Crkve? Postoji niz kanonskih zabrana prema kojima ženi nije mjesto u oltaru. Pitam iz ugla laika, zbog čega žene kroz povijest nisu mogle biti ređene za svećenice?

Povremeno znam naglasiti da su u Katoličkoj Crkvi i žene svećenice. To nije neka moja teologija nego službeni nauk Crkve. Svaki krštenik obdaren je kraljevskim, proročkim i svećeničkim dostojanstvom. Kršćani su svećenički narod. Ono što Vas zanima je ovaj posebni vid služenja u Katoličkoj Crkvi, kroz Sveti red. Smisao Svetoga reda je služenje svećeničkom Božjem narodu. Moja uloga kao zaređenog službenika je služiti. Zato mi je malo čudnovato da u eri ženske emancipacije i feminizma netko sebi želi baš to – biti služavkom nekome! A povici za ređenjem žena stižu najviše iz tog tabora. Zaista čudnovat paradoks! Uzrok ovome vidim u suštinskom nepoznavanju teologije, gdje se Sveti red ne vidi kao služenje nego se svodi na pitanje moći, vlasti. Doduše, i mi sami smo toj slici pridonijeli, ali deformacija se ne može uzeti kao pravilo. No, želja mi je ovdje uočiti nešto puno važnije. Novi zavjet, novi savez Boga i cjelokupnoga ljudskoga roda ne počinje ni s moćnim papama, niti teolozima, učenjacima, čak ni s muškarcem, nego jednom ženom! Povijest našega spasenja počinje s Marijom. Bez žene nema utjelovljenja Boga, bez žene nema Spasitelja i spasenja... Da se vratim na ređenje žena: ako je itko bio dostojan primiti Sveti red, bila je to samo jedna osoba u čitavoj ljudskoj civilizaciji – Marija, jedina bezgrešna među ljudima! A njezin Sin je ipak nije primio među apostole. Nego onog Judu koji ga izda, onog sirotog Petra koji ga zatajio, nevjernog Tomu... Netko će reći – zbog patrijarhalne kulture. Niti malo ne stoji. U ono vrijeme okolni narodi su imali i svećenice u hramovima. Dakle, ovdje se radi o ekleziološkim a ne antropološkim razlozima. Crkva, ekleziološki razlog, je uvijek predstavljana likom žene, zaručnice, o kojoj se brine zaručnik. Bilo bi neprikladno da Crkva-žena ima zaručnicu-ženu. Jasno mi je da je to danas cool i fensi, ali za teologiju je to neprihvatljivo. Slika zaručnika, muškarca i zaručnice žene, temeljna je za Sveto pismo. U pitanju je i slika plodnosti. A znamo da dva zaručnika istog spola nisu baš neka slika plodnosti. Kod biskupskog posvećenja biskupu se stavlja prsten ovim riječima: »Primi prsten, pečat vjernosti, da bi Božju svetu zaručnicu Crkvu, ukrašenu nepromjenjivom vjernošću nepovrijeđenu štitio«. I zato zbog same naravi Krist je utjelovljenjem muškarac koji čuva i brine o svojoj zaručnici – Crkvi. Svećenik djeluje »in persona Christi«, u osobi Krista, muškarca i služi, njeguje svoju zaručnicu – Crkvu. Ispravno shvaćena teologija nikoga ne ugrožava niti diskriminira. Naravno, svi trebamo još više učiniti po pitanju poštovanja ženskog dostojanstva i ženskog genija u Crkvi i društvu.

Tiče li se Božić sudbonosno, kao osobni događaj za nas? Čega trabamo biti svjesni o Božiću?

Božić je, rekao bih, iznimno dramatičan događaj. U njemu je ponajmanje čarolije, bajkovitosti ili nekakve idile. Ispod takve romantizirane predodžbe, svedene na limunadu, vrijedno je otkriti svu brutalnost rizika Božje intervencije u našu povijest i civilizaciju. Bog nije tek neka metafizička ideja, apstrakcija onkraj iskustvenoga, filozofski postulat. Bog je u pelenama! Da! Gotovo sablažnjivo istinito! Miris pelena koje treba promijeniti ne daje nekog poticaja filozofiranju. Događajem utjelovljenja i rođenja ništa ljudsko mu više nije bilo strano. Svemoćni Bog? Koji mora sisati? Stvoritelj svemira koji je mušičav, jer mu izbijaju mliječni zubi? Bog koji nezgrapno sriče prve riječi? Bog koji ima pubertetskih tegoba? Tek rođen u statusu je izbjeglice zbog snobizma aktualne političke vlasti onoga vremena. Sveta Obitelj prinuđena je iz vlastite države otići na rad u inozemstvo, ostaviti sve da bi si skrpili koliko-toliko pristojan život. Lista bi bila podulja kada bih nastavio nabrajati svu neatraktivnost i običnost Božića. Ali, dohvaćate bit? Sudbonosno za nas u svemu tome je upravo taj demistificirani, demitologizirani događaj Božjeg očovječenja. Bog želi obuti naše cipele, iznutra dosegnuti sve dimenzije ljudskosti. Time je jalova svaka moja pritužba da me ne razumije, da ne zna kako mi je, da je daleko. No, da ne bismo Božić sveli tek na Božji izlet ili ekskurziju među ljude, sv. Ivan nam u svome evanđelju otkriva suštinu svega – »Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama« (Iv 1,14). Zgodno je uočiti da se za Riječ koristi grčki Logos koji se jednako prevodi i sa Smisao. Tako bismo božićno evanđelje mogli čitati i ovako: »U početku bijaše Smisao, i Smisao bijaše u Boga i Bog bijaše Smisao... I Smisao tijelom postade i nastani se među nama...«. U ovaj svijet bolnih apsurda, besmisla, prodire svježina smislenosti. Ima li većega dara od toga? Ne, ni bogatstva, ni lišenja patnji, ni ne znam čega... Smisla smo žedni! Društvo današnjice, koje će po procjenama Svjetske zdravstvene organizacije za koju godinu najviše bolovati od bolesti depresije, besmisla, urgentno potrebuje »reiščitavanje« božićnoga otajstva; da i kad raskitimo lampice, ne ostane zjapeća provalija praznine. Od »džidžavog« Božića doći do onog suštinski presudnog za moju egzistenciju. Ako se Bog usudio na tako radikalne poteze, »upelenjenje«, križ, onda smatram to izazovom za prevrednovanje vlastitog življenja u svjetlu božićnog otajstva.

U čemu nam Božić pomaže? Što je s vječnim zapovijedima mira i ljubavi kada prođe vrijeme blagdana?

Božić nam pomaže, rekao bih to najjednostavnije moguće, naučiti se biti čovjekom. Paradoks ovoga blagdana je baš u tome – Bog je morao postati čovjekom da bi nas naučio biti ljudima. Nije isto kada netko s visine docira ili pak kad se spusti i djeluje iznutra. Zapovijedi mira i ljubavi, koje spominjete u Vašem pitanju, a koje su u temeljima ovoga blagdana, ne mogu biti tek naređene odozgora. Božja pedagogija je vrlo konkretna – ono što od drugog zahtijevaš, prvo sam izvrši. Zato je Isus mogao s punim pravom reći – Ja sam Put. Govor o miru, solidarnosti i ljubavi među ljudima ostala bi tek floskula da barem jedan čovjek nije tako živio i pokazao što to konkretno znači. Štoviše, Isus je izbjegavao prečesto koristiti spomenute termine da se ne bi stvorio »papagaj efekt«, tj. devalvacija i inflacija istih. U ovom slučaju, mir nije tek odsutnost rata, ili »kez« s figom u džepu, nego prodor neba na zemlju, novi poredak stvarnosti u kojem »vuk prebiva s janjetom, ris leži s jaretom...«, kako o tome govori prorok Izaija u Došašću, ako baš hoćete malo modernije: vlast s oporbom, katolik s pravoslavnim, Srbin s Hrvatom, Bunjevac sa Samobunjevcem... Može vam se ovo učiniti utopijom, nekom hippievskom teologijom hvatanja za ručice i blesastog cupkanja »ringeringeraja«. Međutim, koncepcija takvog istinskog mira, ljubavi i suživota, bez ukidanja različitosti, postala je realna u trenutku čerečenja betlehemskog Djetešceta po drvetu križa, njegovim predanjem za čovjeka do smrti i konačno uskrsnućem kao dokinućem sizifoskog apsurda svekolike egzistencije. Tek to je okvir za govor o istinskoj ljubavi i miru. I da, takva nastojanja nemaju kalendarska ograničenja; Božić nije tek kalendarski događaj čija »čarolija« prestaje vađenjem posljednje sarme iz lonca; ono je trajno zbivanje, trajno nastojanje humanizacije čovjeka po uzoru i po mjeri Isusa Krista. Dokle god su poruke Božića na razini kratkotrajnog prazničnog popusta, vrijede dok traje fešta, onda smo »promašili ceo fudbal«.

Je li učenje Katoličke Crkve danas u postmodernoj epohi i civilizaciji tek jedna od »ponuda« ili je učenje koje bi nužno trebalo slijediti?

Politička korektnost nalaže da po ovom pitanju ne talasamo previše i ne zahtijevamo veću tezgu na sajmu postmoderniteta. No, srećom po mene, Hrvatska riječ nije toliko opasan medij, pa ću si dopustiti malo političke nekorektnosti. Zašto sam kršćanin, katolik, a ne pripadnik neke druge religije ili pak ništa od navedenog? Nije to zato što sam se rodio među katolicima, ili jer kulturološki tu pripadam, ili zato jer su me bez pitanja namakali u vodi krštenja. Prihvatio sam ponudu kršćanstva baš zbog svega ovoga što sam prethodno govorio – zbog otajstva Božjeg utjelovljenja. Mogu svoje povjerenje dati samo onome tko zna kako je biti u mojoj koži, kako je hodati u mojim cipelama, nekomu tko je spreman dati život za mene – otajstvo križa. Drugi religijski i filozofski sustavi se gotovo grste (zgražavaju) na pomisao da bi Bog htio ući u materiju, okaljati se njome, ukakiti se u pelene ili biti dokrajčen. Baš zbog te sablazni kršćanstvo mi je vjerodostojno. Istovremeno i toliko ljudsko i toliko božansko. Opetovana mantra da su sve religije u suštini iste i da je svejedno što si, dolazi upravo iz kuhinje političke korektnosti i intelektualne površnosti.

Koliko je prema Vašem mišljenju danas prisutna komercijalizacija Božića?

Možda će zvučati čudno, ali komercijalizacija je u samoj naravi božićnog otajstva. Tu je njezino istinsko mjesto i ona je izvor spasenja. Najstarija teologija o razlozima Božjeg utjelovljenja naziva se »admirabile commercium« – uzvišena razmjena. Što se u tom »komercu« događa? Bog uzima naše čovještvo da bi nas obdario svojim božanstvom. Postaje čovjekom da bi nas pobožanstvenio. To je jedina istinska komercijalizacija Božića. Ono na što Vi aludirate ima donekle veze s prethodno rečenim. Jer se Bog nama u potpunosti darovao, i mi imamo potrebu darivati se drugima. Stoga je više nego prikladno darivati svoje bližnje. Zato me uopće ne tangira onaj materijalistički vid komercijalizacije sve dok znam razlikovati bitno od manje bitnog, važno od sporednog. Oni koji to ne umiju, malo će skuplje proći za Božić.

Što ćete Vi pokloniti bližnjima kao dar za Božić?

Nevolja je kada se nađemo u nedoumici što nekomu pokloniti. Istini za volju, većina nas ima sve što je potrebno i pokatkad darivanje postaje gomilanje ili rutina koja se obavlja iz kurtoazije. Što to ja kod sebe već imam, a da je drugom potrebno? Ono što čovjek današnjice možda najviše potrebuje jest moj poklon! Baš to! Poklon. Sama riječ sve kaže: poklon/naklon/klanjanje. Dati nekomu sebe, svoje vrijeme, srce, blizinu, osmijeh... Pokloniti se! Takav poklon je i najskuplji. Nema ga na policama shopping centra. Čak ni kod Kineza. Takvo darivanje je istinski produženo i konkretizirano otajstvo Božića, pravi »admirabile commercium« o kojem sam govorio u prethodnom odgovoru. Otac nebeski nije udaljeni otac koji plaća alimentaciju, nego sebe daruje u Sinu.

Što za Vas znači proslaviti svete dane u pravom kršćanskom smislu?

Smatram da je tu u igri razlikovanje bitnog od sporednog. Ove dane je moguće slaviti na različite načine. Sporedni načini – bogat stol, druženje, odmor... imaju svoje mjesto ako sam dotaknuo bit – liturgijska proslava. Ako o Božiću slavimo rođendan Isusa Krista, složit ćete se da je pomalo tupasto slaviti rođendan bez prisutnosti glavnog slavljenika. Ako sporedno postane bitno, onda će to biti tek atak na novčanik i kolesterol u krvi. Proslaviti ove dane znači susresti Krista, poput betlehemskih pastira duboko se pokloniti neshvatljivoj Božjoj ljubavi, poput Tri kralja darovati ono najbolje od sebe, poput magarca i vola grijati toplinom svoga srca djetešce u jaslicama, poput anđela darovati svoju pjesmu. Kako li je samo onda Božić predivan!

Je li nam u našem aktualnom vremenu potrebno samo kruha i igara ili možda da se igramo i radimo?

Panem et circenses – nekoć samo metafora za rimski narod koji se odrekao političke slobode te izabrao ubogu hranu i bljutavu zabavu, danas sve više naziv za politiku koja neprestano traži kratkoročna rješenja da stiša javno nezadovoljstvo. Isus se našao u vrlo sličnoj situaciji kada je narod skužio da ima moć od par kruhova nahraniti tisuće. Htjeli su ga za kralja! Gdje ćeš bolje – niš' ne radiš, a Vječni Pekar povazdan žonglira pred krčećim, nezasitnim trbusinama! Nisu shvatili ono – ne živi čovjek samo o kruhu... A on je došao donijeti kruh »nasušni«. Ovaj prijevod Očenaša, kako se izgovara u pravoslavlju, puno je slikovitiji i dublji. U korijenu riječi je – suština, smisao, bit! Vraćamo se na ono što sam govorio – Bog je darivatelj smisla. Pojedinac, zajednica, narod koji je izgubio smisao, izgubio poveznice sa suštinom bivstvovanja, sveden je tek na niske porive koje utažuje u besmislu »kruha i igara«. Kako nam tek sad sjedaju riječi koje čujemo na misi ponoćki: »Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku...«. Iz 9,6. Nadati nam se je da ćemo i mi u ovoj tami ugledati svjetlost veliku.

Jesmo li pozvani na praštanje i pomoć drugima?

To je trajni općeljudski poziv. Posebice u kršćanstvu. Praslavenski korijen riječi oprostiti krije u sebi značenje – »onaj koji stoji«. Stajanje, stav uspravnosti, karakterističan je samo ljudskoj vrsti. Po tome se razlikujemo od životinja i ostalog živog svijeta. Po tome smo najsličniji Bogu. Sad zaključite do čega nas dovodi nepraštanje. Isto tako, univerzalno etičko načelo je i pomoći bližnjemu u nevolji. I za jedno i za drugo potrebno je čisto oko – uočiti i čisto srce – djelovati.

Kako tumačite pojam izabranog naroda u Starom zavjetu?

Izabranje jednog konkretnog naroda, židovskog, gigantski je Božji projekt, koji za cilj ima jedno – iznjedriti Spasitelja. Bog nije želio da Mesija bude padobranac koji će pasti s neba, vanzemaljac bez korijena, nego pripadnik jednog određenog naroda, dionik jedne povijesti, kulture, jezika, vjere. Tako je danas svaki onaj koji prihvati Krista dionik Izabranog naroda, bez obzira na naciju, boju kože, jezik.

Što bi se dogodilo kada bi se Isus Krist ponovno pojavio u ovome svijetu?

Magarci i volovi bi opet najbolje prošli. Od Staroga pa preko Novoga zavjeta oni su uvijek prepoznavali svoga Spasitelja. U proroka Izaije postoji rečenica: »Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije«. Zato su vol i magarac neizostavno društvo Isusu u štalici. Moja procjena je da ni danas, na izmaku 2019. godine, uz sve znanje i napredak, nismo dorasli, da 'prostite, volu i magarcu. Isus možda ne bi danas završio na križu, ali osmislili smo i unaprijedili sofisticiranije metode razapinjanja, npr. medijski linč, kućni pritvor za uzbunjivače, etiketiranje, botovanje itd. Na koncu vremena, kada ponovno dođe u slavi, ne bi mi smetalo da me prepozna kao svoga magarca.

Intervju vodio: Zvonko Sarić

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay