Širom Vojvodine
Doseljenici iz Žepča i Novog Šehera
Kada se kaže Hrvati u Lemešu, prva asocijacija jesu Hrvati Bunjevci. Na to upućuje i hrvatska udruga u Lemešu koja nosi naziv Hrvatsko-bunjevačko kulturno umjetničko društvo Lemeš. Ali, Bunjevci nisu jedini Hrvati u Lemešu. Uz njih tu je i skupina Hrvata doseljena s prostora Bosne. Ove prostore naselili su uglavnom 60-tih godina prošlog stoljeća. Došli su u potrazi za poslom i boljim životom. Stopili su se sa sredinom u kojoj žive, ali u svojim kućama, obiteljima još čuvaju sjećanja na stari kraj. A taj stari kraj su Žepče i Novi Šeher (općina Modriča). Odatle su se trbuhom za kruhom doselile brojne obitelji u Lemeš. Prvo kao sezonski radnici na berbi kukuruza, zatim su kupovali ili u najam uzimali salaše, a kasnije i gradili svoje kuće, pa se jedan dio Lemeša (prema Somboru) i danas zove Mala Bosna. Brkić, Jurišić, Tomas, Tomić, Vilić, Ezgeta, Pravdić, Jurić… prezimena su hrvatskih obitelji u Lemešu bosanskog podrijetla.
Bačka obećana zemlja
Kada sam tražila obitelj koja bi bila voljna podijeliti s nama svoju priču o dolasku u Lemeš, preporuka je bila obitelj Brkić. Ili točnije Kata Džiloski, rođena Brkić. Rođena je u Bosni 1944. godine, a već kao četrnaestogodišnja djevojčica stigla je u berbu kukuruza u Lemeš. Sama, bez roditelja.
»Počeli su naši ljudi dolaziti krajem 50-tih, a intenzivnije početkom 60-tih godina. Dolazilo se u berbu kukuruza, a prvo što nas je dojmilo u ravnici bio je bijeli kruh, koga je ovdje na stolu bilo svaki dan. Nije posao bio lak, ali izdržali smo. Bralo se za ‘ris’, odnosno za kukuruz koji se tovario u vagone i vozio za Bosnu. Dolazili smo oko Male Gospojine i radili dok ima posla«, prisjeća se Kata Džiloski prvih godina svojeg dolaska u Lemeš.
Kada su došli i roditelji i kada se obitelj odlučila trajno nastaniti u Lemešu, ili točnije na salašu kraj Lemeša, sve je bilo lakše, jer su bili skupa, a uz Katu i roditelje bilo je još sedmero braće i sestara. »Falila je Bosna, kako da nije. Falila su prela, pjesma, šargija. Poslije smo se ovdje okupljali. Nedjelja nikada nije prošla, a da mi nismo imali punu kuću gostiju. Živjeli smo na salašu, od sela udaljeni 11 kilometara. Tu je prve godine provela i većina bosanskih obitelji. Radili su na drugim imanjima, obrađivali svoju zemlju koju su kupovali, a kako su bili vrijedni ljudi već 70-tih godina napuštali su salaše i počeli graditi kuće u Lemešu, tako da se dio koji obuhvaća nekoliko ulica gdje su naši ljudi napravili kuće zove Mala Bosna«, kaže sugovornica.
Godine zajedničkog života učinile su svoje, pa su se novi stanovnici Lemeša vrlo brzo saživjeli s novom sredinom u koju su došli, tako da danas nije rijetkost u bunjevačkoj nošnji, na nastupima, vidjeti i potomke nekadašnji doseljenika iz Bosne. Katin brat Drago Brkić nije rođen u Bosni, već na salašu kraj Lemeša, i to samo nekoliko mjeseci nakon što su njegovi roditelji napustili Bosnu, trajno. Usprkos tome, sačuvao je dio tradicije starog kraja svoje obitelji. A jedna od tih sačuvanih tradicija jest i prehrana, pa svaku prigodu Drago koristi da spremi pečenicu. To je na ražnju pečen tovljenik, ali ne previše ugojen, kaže naš sugovornik – 50 do 60 kilograma.
»Nije to bile vrijeme škrinja za duboko zamrzavanje već se ono što je ostalo od pečenice čuvalo zatopljeno u mast u podrumima. A što se spremalo za nas, uvijek je bilo i za druge«, kaže Drago Brkić.
Na priče se nadovezuje Kata koja se sjeća da su njihove pite i pogače voljeli i drugi, pa su često njihovi drugari u zamjenu za komad pite ili pogače davali batak ili komad kobasice.
Tirite i keške za božićnu trpezu
Kako se približavamo Božiću, u ovoj priči o tradicijskoj kuhinji doseljenika iz Bosne nametnulo se i pitanja hrane koja se spremala za Božić. Od Kate doznajemo da se na Badnju večer spremao grah, bundeva, oni je zovu »kaja«, a pripremala se kuhajući se kratko u vodi i šećeru. Uz to gibanica, koju zovu »tirite«, što je u stvari tijesto pečeno na plotni štednjaka, s orasima, šećerom i medom koje se služi kao neka vrsta slatkog kolača.
»Za Badnju večer na stolu moraju biti tri jela i pale se tri svijeće. Ja sam se udala za Mađara, sverkva je Bunjevka, tako da su kod nas u kući običaji sada izmiješani«, kaže Tamara Brkić-Kanyó.
»Za prvi dan Božića spremao se ‘keške’. To je jelo od žita i mesa peradi. Prvo se žito očisti, zatim se s malo vode lupa u avanu da bi se oljuštilo. Tako oljušteno suši se rašireno, zatim provjetri i kuha u nekoliko voda. Sve to radi se dan prije Badnjeg dana, a na sam Badnji dan kuha se ‘keške’, i to tako što se s tim žitom kuha pijetao ili koka, cijela ili prerezana na pol. Na tihoj vatri kuha se cijeli dan. Na koncu se samo malo posoli. Kada je gotovo, dobro se izmiješa, ohladi i već poslije povratka s polnoćke možemo ga jesti. Podgrijavamo ga na masti koja je ostala od pečenice«, detaljno pripravu ovog tradicijskog jela pojašnjava Drago i dodaje da se »keške« kuha jedino u okolici Maglaja i Novog Šehera.
I u još po kojoj kući u Lemešu. Dragu je ova priča o tradicijskim bosanskim delicijama podsjetila i na dimljeni sir koji je spremala njegova majka i od čije je proizvodnje obitelj živjela tijekom 90-tih godina.
»Mlijeko se kiselilo, ali bez sirišta, samo na toplom. S ukišeljenog mlijeka skidalo se vrhnje i onda se na štednjaku mijeko miješalo rukom dok se ne smlači i zgrudva. Cijedilo se zatim u krpi, solilo, oblikovalo i ostavilo da stoji jedan dan. Poslije toga se kratko dimilo i to je bio sir koga nikada nije bilo teško prodati«, kaže Drago i dodaje da je sir prodavao za tri do pet maraka, i to u vrijeme kada mu je plaća bila između pet i sedam maraka.
Mogao bi se sir prodati i danas, ali, kaže, više nema miljeka kvalitete kakva je nekada bila.
Naši sugovornici kažu da se rado sjećaju svog starog kraja, čuvaju koliko mogu ono što su tradicijski običaji, ali da su veze s Bosnom gotovo prekinute. Prekinuo ih je prvo rat, a kasnije je i vrijeme učinilo svoje. No, u svojem ormaru Tamara Brkić-Kanyó čuva bosansku nošnju koju za prigodne programe u Lemešu i obuče.
Z. V.
