Kolumne

Umjesto uvodnika

U redakciju Hrvatske riječi stigla je u vrijeme završetka aktualnog broja obavijest iz Grada Subotice. Za objavu u našim novinama. Na srpskom jeziku i ćirilici. Usprkos tome što se Hrvatska riječ tiska na hrvatskom jeziku i što je hrvatski jezik u službenoj uporabi na teritoriju Grada Subotice. I nije to bila slučajna omaška onih koji su slali obavijest već praksa, jer osobe u Gradskoj upravi koja bi mogla prevesti tekst na hrvatski jezik jednostavno nema. A to jednostavno nema, u praksi znači da Hrvati u Subotici, iako imaju zakonom garantirano pravo na službenu uporabu jezika, zapravo to pravo, barem pred tijelima lokalne vlasti, i nemaju. I to je samo jedan od slučajeva gdje se dosljedno ne provode prava na koja imaju pripadnici hrvatske zajednice. Jer, moglo bi se ovdje naći još primjera na kojima praksa, ili bolje reći, život demantira sve ono što negdje, u nekim papirima piše.

Sjetio me ovaj slučaj i na Lemeš i veliku priču o uvođenju hrvatskog jezika u službenu uporabu u tom mjestu. Od velike priče za sada je ostala samo prazna priča, jer se od pravnog uvođenja hrvatskog u službenu uporabu nije otišlo niti jedan korak dalje. Ni poslije godinu dana. Podsjetit ću ovdje i na problem oko osiguranja prostora za rad hrvatske uduge u Beogradu. Usprkos tome što je u Beogradu skoro 8.000 Hrvata. I moglo bi se takvih primjera naći još. Svaka sredina ima neke svoje slučajeve raskoraka stvarnog života i deklarativnog zalaganja za prava nacionalnih manjina.

Zato je naša zadaća ukazivati na to, ohrabrivati ljude da progovore o svojim problemima, izvještavati o tome, tražiti odgovore na pitanja zašto nije i kada će. I radit ćemo to na stranicama Hrvatske riječi. I ako netko sada kaže zašto samo o onome što nije urađeno, što je loše... moj odgovor je da sve ono što je urađeno nije odraz nečije dobre volje već samo poštovanje onoga što se mora uraditi. Ali, bit će mjesta i za one vedrije stvari i teme, jer život jedne zajednice ne čine samo problemi, već i ona ljepša strana, u koju svakako sapadaju napori i trud pojedinaca da svojim osobnim zalaganjem naprave pomake, čak i onda kada se to čini nemogućim. Ali da bi sve to imalo smisla Hrvatska riječ mora stići do svojih čitatelja. Vas kojima se radni tjedan završava s Hrvatskom riječju u rukama, ali i onih koji tek trebaju steći naviku kupnje i čitanja Hrvatske riječi. Kako? To bi već trebala biti naša zadaća.

Z. V.