Intervju Intervju

Bez priznavanja istine nema dobrosusjedskih odnosa!

Među ženama koje imaju veliko značenje i ulogu u novijoj hrvatskoj povijesti ističe se liječnica, specijalistica pedijatrije i ravnateljica Opće bolnice Vukovar Vesna Bosanac. Žena je ona koja je vodila ovu bolnicu u Domovinskom ratu, neposredno prije i za vrijeme bitke za Vukovar 1991. godine zbog čega je nerijetko nazivaju vukovarskom heroinom i simbolom junaštva, građanske hrabrosti, humanosti i etičnosti.

Ova sedamdesetogodišnjakinja rođena je u Subotici, a u ranom djetinjstvu se s roditeljima preselila u Hrvatsku. Najprije je živjela u Borovom Naselju, potom je boravila kod bake i djeda ponovno u Vojvodini, ali ovoga puta u selu kraj Srijemske Mitrovice, Srednju školu završila je u Vukovaru, a fakultet u Zagrebu. V. d. ravnateljicom Medicinskog centra Vukovar imenovana je 24. srpnja 1991. godine, koji dan prije okupacije Vukovara. Organizirala je rad bolnice u vrlo teškim ratnim uvjetima i u njoj je ostala sve do samog pada Vukovara 18. studenoga iste godine. Nakon toga je zatočena u Srbiji i kasnije puštena na slobodu.

Protiv nje je u Srbiji podnesena kaznena prijava 1992. godine, zbog navodnih ratnih zločina, koja je odbačena kao neutemeljena.

Primila je Povelju Republike Hrvatske u ime Opće županijske bolnice Vukovar od hrvatskog predsjednika Ive Josipovića 15. studenoga 2011., a Udruga branitelja Podravke u suradnji s drugim udrugama proizašlim iz Domovinskog rata dodijelila je dr. Vesni Bosanac i Općoj bolnici Vukovar Veliku zlatnu plaketu 16. siječnja 2012., za sve što su učinili za dobrobit Hrvatske.

Iako u mirovini, Bosanac je ponovno na čelu Opće bolnice Vukovar.

Tijekom razgovora koji smo vodili s njom, pozdravila je sve čitatelje Hrvatske riječi i poručila im da pokušaju živjeti onako kako im nalaže vjera i obiteljska tradicija. Također je sve pozvala da dođu posjetiti Vukovar i u sklopu bolnice muzej Mjesto sjećanja na vukovarsku bolnicu 1991.

Imate li neka sjećanja na rano djetinjstvo i Suboticu?

Slaba sjećanja me vežu za Suboticu. Ondje sam rođena, a kada sam imala šest mjeseci moji roditelji su se preselili u Borovo Naselje, jer je mama ondje dobila posao. Otišla sam iz Subotice kao beba i vraćala sam se na sprovode i neka obiteljska okupljanja. Potječem iz subotičke obitelji Mikuška koja je bila poznata još prije Drugog svjetskog rata. Baka je bila Bunjevka Hrvatica, a djed Mađar koji nije ni govorio hrvatski. Iako smo se preselili u Borovo Naselje, djetinjstvo sam provela u Vojvodini, selu Laćarak kraj Srijemske Mitrovice gdje su mi živjeli drugi baka i djed. Osnovnu školu sam završila u Borovom Naselju, a srednju u Vukovaru, gdje sam pustila i korijene. Iako nemam gotovo nikakva sjećanja na Suboticu, uvijek rado gledam na televiziji priloge o Hrvatima odatle.

Protiv Vas je podnesena kaznena prijava u Srbiji, koja je kasnije i odbačena kao neutemeljena. No, jeste li poslije toga dolazili u Suboticu?

Nisam uopće poslije rata dolazila niti u Suboticu niti bilo gdje u Vojvodinu. Nemam volje prelaziti granicu, jer su još uvijek u meni vrlo jake emocije. Nakon rata su mi dolazili ljudi u posjet iz Vojvodine, tj. Laćarka, sela u kom sam odrasla, ali ja ondje nisam išla. Nakon rata sam se toliko okupirala poslom da nemam ni vremena ni volje bilo kuda ići.

U Hrvatskoj ste prepoznati kao simbol herojstva, građanske hrabrosti i humanosti. Kako se nosite s tim i sa sjećanjima na Vukovar za vrijeme rata?

Naučila sam živjeti s tim svim sjećanjima i mukama kroz koje sam prošla. I dalje radim i pomažem ljudima koliko god mogu, jer je pomoć potrebna na svakom koraku. Skoncentrirana sam na to da još uvijek bolnicu završavamo, obnavljamo... Raduje me što će uskoro ova naša bolnica postati Nacionalnom memorijalnom bolnicom, to mi je uvijek i bio cilj da sve što se dogodilo u njoj ostane zapisano.

Jeste li se zbog proglašenja vukovarske bolnice Nacionalnom memorijalnom bolnicom vratili iz mirovine i prihvatili se ponovno dužnosti ravnateljice ove ustanove?

Tako je. Vratila sam se iz mirovine kako bih završila sve te projekte koje sam zacrtala. Nadam se da sam sad već pri kraju radnog vijeka. Počela sam raditi kao mladi liječnik u Zagrebu 1972. godine, a sad je već 2019. Ne mogu ni vjerovati kad su prošle sve te godine...

Hoće li ovim preimenovanjem Vukovar i njegova bolnica dobiti još jedno priznanje?

Da, to će biti priznanje za sve nas. Osim zdravstvene djelatnosti koju obavljamo i pružamo, zaista na jednom visokom nivou provodimo i edukacijsku djelatnost – dolaze nam učenici i studenti medicine. Imamo u sklopu bolnice i muzej koji se zove Mjesto sjećanja na vukovarsku bolnicu 1991. koja je izvorno onako prikazana kakva je bila '91. Za ovaj muzej interesiranje je iznimno veliko – godišnje ga posjeti 60.000 ljudi.

S obzirom na to da ste postali ravnateljica bolnice '91. u srpnju, a da je opsada Vukovara započela nedugo nakon toga, jeste li uopće mogli naslutiti što Vas čeka?

Kad sam došla na mjesto ravnateljice, rat je već bio u tijeku. Tada je agresija bila u Borovom Naselju, da bi na Vukovar počela početkom kolovoza. Prihvatila sam dužnost da budem ravnateljica, iako sam znala da neće biti lako. Međutim, nisam se nadala onome što sam doživjela. Nisam mislila da će agresija biti toliko jaka, da će nas ubijati, razarati... Svaki dan je bio novi izazov i novo šokantno stanje. Bilo je sve gore i gore do samoga kraja, do okupacije kad nisu poštivali ni međunarodno potpisani sporazum za evakuaciju bolnice. Nakon zatvora, kad sam došla iz Srbije u Zagreb, sam tek čula kako je to izgledalo, taj posljednji dan u bolnici i u cijelom gradu. Tada smo probali svjedočenjima posložiti tijek svih tih događanja. Odmah smo vidjeli da nedostaju ranjenici i osoblje bolnice, a sve do '92. nismo znali da su tako mučenički skončali na Ovčari.

Jesu li se ovi događaji mogli spriječiti ili barem ublažiti?

Moglo se spriječiti da je međunarodna zajednica bila više angažirana i da su oni zaista onako kako su potpisali u sporazumu došli u Vukovar 17. i počeli evakuaciju bolnice 18. u nazočnosti europskih promatrača i međunarodnog crvenog križa. Međutim, u to vrijeme oni nisu mogli doći do nas, jer im major JNA Veselin Šljivančanin nije dopustio prolazak, a nisu se mogli suprotstaviti budući da je Međunarodni Crveni križ neutralna organizacija. Oni koji su se mogli suprotstaviti, ali nisu, je NATO. Da su reagirali, mogli su spriječiti ili ublažiti ovu nezapamćenu agresiju na Vukovar, kao i agresiju na BiH i Srebrenicu. Nažalost, to je sada sve prošlost i ne možemo vratiti niti promijeniti ono što se dogodilo.

Obično se kaže kako vrijeme ne možemo vratiti, ali možemo oprostiti. Je li to uopće moguće?

Od prvog dana, kad su počela razaranja na Vukovar nikad nisam mislila da su svi Srbi krivi. Bilo je puno i Srba koji su ostali u Vukovaru i koji su ginuli i bili i ranjavani od praktički vlastitog naroda.

Problem je u tome što se oprostiti može ako netko tko ti je učinio nažao zamoli za oprost – tad ga pokušaš shvatiti i oprostiti. Ali kad netko tko je toliko toga lošeg učinio to uopće ne prihvaća, kao što je situacija sada u Srbiji, onda je teško o oprostu uopće i razgovarati. U ovakvim situacijama mogu oprostiti samo oni koji su duboko u vjeri – »oprosti im Bože, jer ne znaju što čine«. Da bi se uopće uspostavili dobrosusjedski odnosi na zdravim temeljima srbijanska vlast bi morala prihvatiti da su svi oni osobno krivi, a ne stalno prebacivati krivicu na drugoga. Trebaju priznati sramotu i to što je velikosrpska politika Slobodana Miloševića učinila prema Vukovaru i svim ostalim gradovima, koji su razoreni u Hrvatskoj. Dok ne smognu snagu to reći, teško da će se bilo što promijeniti između ove dvije države.

Smatrate da je istina ona koja je ključna za budućnost srpsko-hrvatskih odnosa?

Da, sigurno. Istina je temelj svega. Ne možeš graditi kuću ako nema temelja. Sad surađuju gospodarstvenici Srbije i Hrvatske zbog povećanja tržišta za plasman proizvoda, ali to je sve kuća i kula od karata. Kad-tad će se odnosi urušiti zato što nema one istinske suradnje koja je bazirana na priznavanju istine! Kad pogledate za vrijeme Drugog svjetskog rata koje su zločine radili nacisti u Njemačkoj i koliko su bola i patnje prouzročili, ali su shvatili da se od toga moraju ograditi. Nijemci su priznali sve i poklonili se žrtvama koje su njihovi sunarodnjaci povrijedili.

Kako danas izgleda život u Vukovaru gotovo 30 godina nakon rata? Vide li se rezultati napora i ulaganja države da se vrati život u ovaj grad?

Danas je život lijep u Vukovaru – kvalitetan, miran i perspektivan. Činjenica je da treba unaprijediti gospodarstvo kako bi se stvorilo više radnih mjesta, što je problem u cijeloj Hrvatskoj ne samo kod nas, al kod nas je on izraženiji s obzirom na to da je grad bio potpuno porušen. Nakon rata trebalo je obnoviti infrastrukturu, kuće, tvornice... Obnova još nije završena, ali smo na dobrom putu. Primijetila sam da zaista ima puno mladih ljudi i uvijek se radujem kad šećem gradom i vidim koliko dječice ima. No, istina je i da nam dolaze u grad živjeti mladi iz okolnih sela, a to znači da nam sela ostaju prazna. Puno nam je mladih otišlo i u Europu od kako smo postali članica Europske unije. Ne samo muževi, kao što je bio slučaj prije Domovinskog i Drugog svjetskog rata, nego cijele obitelji. Nažalost, proći će puno vremena dok se i kod nas ne uspostavi tako kvalitetan način života i otvore nova radna mjesta na koja bi se oni koji su otišli mogli vratiti.

Jelena Dulić Bako

 

 

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay