Kultura

Ikavica – od Like do Bačke

HKD Vladimir Nazor iz Stanišića ove godine obilježilo je 10. obljetnicu, pa su se organizatori potrudili da u povodu ovog malog jubileja pozovu brojne sudionike na Večer ikavice i likovnu koloniju. I uspjeli su u tome, jer su se njihovom pozivu odazvali brojni gosti. Neki su u Stanišiću već viđeni na prijašnjim manifestacijama, a nekima je ovo bilo prvo gostovanje.

Ojkavica, treskavica, ganga…

»U Stanišić smo došli na poziv domaćina. Ovo je četvrti puta da na ovoj manifestaciji gostuju udruge iz Sinja. Sinjski kraj mjesto je iz koga su kolonizirani naši ljudi u Stanišić i zato nam je zadovoljstvo doći ovdje. Večeras ćemo pokazati starinski običaj prodaje nevjeste. Običaj je to još iz XV. stoljeća«, kaže predsjednika KUD-a Vrilo iz Obrovca Sinjskog Milivoj Petričević.

»Dolazimo iz srca Zagore, a to je područje od Drniša do Trogira i od Trogira do Klise. To su sada sela u kojima skoro i da nema stanovnika, osim po nekoliko staraca. I zato su članovi našeg društva iz 27 sela. Jedni su odlazili drugi dolazili, ali uvijek smo bili složni. Večeras ćemo izvesti drnišku treskavicu, ojkavicu. To su stari običaji koje mi još čuvamo, a tko će poslije nas ne znam. Imamo mnogo nastupa, ali posebno nam je drago što smo pozvani u Stanišić, jer ovdje su naši ljudi koji su se zbog nemaštine poslije Drugog svjetskog rata doselili u Stanišić. Drago mi ih je sresti, čuti kako žive«, kaže predsjednika KUD-a Srce Zagore iz Kaštela Vinko Hrga.

U bloku bunjevačke ikavice nastupili su Tamburaški sastav Hajo iz Subotice i autor priča na toj ikavici Ivan Tumbas. Šokačku ikavicu predstavili su KPZH Šokadija iz Sonte i pjesnikinja Anita Đipanov-Marijanović iz Monoštora. Bosansku ikavicu predstavili su Marica Manot i KUD Brodski biseri iz Bosanskog Broda. Sinovi Hercegovine iz Širokog Brijega i KUD Rama iz Pleternice bili su u Stanišiću predstavnici hercegovačke ikavice. Dalmatinska ikavica u Stanišiću se čula od pjesnikinje Ljiljane Crnić, KUD-a Vrilo iz Sinjskog Obrovca i KUD-a Srce Zagore iz Kaštela. Orzalice, kolo i napjeve iz Like predstavili su članivi KUU Gacka iz Ličkog Lešća.

»Prvi puta na Večeri ikavice imali smo zastupljene sve hrvatske skupine koje govore ikavicom, jer su nam ove godine prvi puta došli i gosti iz Like. Naša želja bila je i ove, kao i prijašnjih godina, pokazati da je ikavica svehrvatska i da mnoge hrvatske subetničke skupine kao materinski govor imaju ikavicu. Ikavica se održala u Dalmaciji. U Hercegovini već ima utjecaja ijekavice, kao i u Lici dok je u Bosni skoro potpuno nestala. Hoćemo ovim program pokazati Šokcima i Bunjevcima da ikavica nije samo njihova. Prvi puta su se u Vojvodini na jednoj večeri mogli čuti svi oblici najstarijih glazbenih izričaja Dinarida. Čuli smo gangu, reru, ojkavicu, treskavicu i orzalicu«, kaže predsjednik HKD-a Vladimir Nazor Ivan Karan, koji dan nakon Večeri ikavice nije krio zadovoljstvo kako brojem sudionika u programu tako i brojem posjetitelja.

Značajnu potporu organiziranju programa u Stanišiću dala je Splitsko-dalmatinska županija.

Neraskidiva veza sa zavičajem

HKD Vladimir Nazor svake godine podsjeća i na kolonizaciju Hrvata u Vojvodinu poslije Drugog svjetskog rata, pa i na prostore Stanišića i Riđice.

»Ne smijemo dozvoliti da se zaboravi da je jedna veća skupina Hrvata, neću reći pod pritiskom, ali izmanipulirana svakako, doseljena na ove prostore«, kazao je Karan.

Ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov podsjetio je da su Hrvati na ove prostore došli u desetak migratornih valova, u različitim povijesnim razdobljima i iz različitih razloga s područja današnje Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

»Zato je važno da unutar našeg kulturnog prostora imamo ovakve događaje na kojima ćemo podsjećati na tu činjenicu i vidjeti što možemo uraditi i po pitanju upoznavanja svih tih migracija i po pitanju sagledavanja veza koje pojedine etničke zajednice imaju sa zavičajem ili s prostorom svoje prapostojbine«, kazao je Žigmanov i dodao je da kolonizacija poslije Drugog svjetskog rata posljednji organizirani val migracija Hrvata na prostore Vojvodine.

»U nastojanjima da memoriramo vlastito trajanje, da slika i sadržaj svijesti o nama samima budu bogatiji, mi imamo nekoliko izazova. Prvo moramo osnaživati znanje kada su naši preci dolazili i odakle, koji su bili razlozi i što su bile karakteristike povijesnog trajanja. Jesu li se integrirali, asmimilirali? Ne smijemo stati s istraživanjima. Sami ne možemo puno i zato se moramo oslanjati na znanstvenike u Hrvatskoj kao što su Mario Bara ili Robert Skenderović. Hrvati u Vojvodini nemaju ni jednu monografiju o crkvi. Ne zato što nismo znali to uraditi već je to posljedica našeg istiskivanja iz prostora znanosti i društvenih struktura, jer smo tijekom povijesti, vjerovali ili ne, najčešće bili negativno markirani«, kazao je Žigmanov.

Kao kvalitetan pomak on ističe primjer udruge iz Stanišića koja uspostavlja veze s ljudima iz zavičaja. Kod Bunjevaca i Šokaca to više nije moguće, ali zato treba raditi na intenziviranju suradnje s prapostojbinom. Da se veze sa starim zavičajem već uspostavljaju potvrdio je Karan koji je kazao da je u Sinju organizirana izložba radova slikara Ivana Gundića Ćise Dalmate, a u Sinju su gostovali i pčelari iz Stanišića.

»Rodbinski smo povezani, a i dosta Hrvata iz Stanišića se vratilo u stari kraj«, zaključio je Karan.

Z. V.

ANTRFILE1

Pobjednici pjesničkog natječaja

Sastavni dio Večeri ikavce je i pjesnički natječaj Za lipu rič. Radove je ove godine poslalo 14 autora, a književnica Ljiljana Crnić odabrala je najbolje pjesme. Nagrađeni su Josip Dumendžić Meštar iz Bođana, trećom nagradom, drugom Ljiljana Bačlija iz Subotice, dok je najboljom proglašena pjesma Nebo za rič Josipe Dević iz Subotice.

 

ANTRFILE2

16 slikara na koloniji

Na likovnoj koloniji Ivan Gundić Ćiso Dalmata sudjelovalo je 16 slikara iz Hrvatske, Mađarske, Srbije. Osim slika, nastali su i crteži te radovi u tehnici duboreza. Jedan od sudionika kolonije bio je i Mišo Gusić iz Hrvatske, a koji je podrijetlom iz Stanišića. Nakon srednje škole u Novom Sadu, završio je Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci i danas radi kao profesor likovnog u školi u Cerniku. Inače, za Akademiju ga je upravo pripremao Ivan Gundić čije ima stanišićka kolonija nosi.

»Uz sliku, na dar sam ostavio i manju skulpturu konja od žice. Dalmacija i Vojvodina su slične po širini, to ih povezuje jer dolje imamo more a ovdje ravničarska polja na mjestu gdje je nekad bilo more. Mislim da bi Ivan Gundić Ćiso bio sretan da zna da se danas u Stanišiću održava ova kolonija«, kaže Gusić.

D. B. P.