Širom Vojvodine
Vatru gasi – susjeda spasi!
Početak vatrogastva u Tavankutu datira od davne 1934. godine kada je na temeljima Dramskog odjela, koji je u to vrijeme bio najaktivniji i okupljao mještane ovoga sela, nastala ideja o osnivanju vatrogasne postrojbe. Dobrovoljno vatrogasno društvo Tavankut pokrenulo je nekolicina entuzijasta, među kojima su bili braća Antun i Pere Dulić, Antun Balažević Zubo, Felo Bukvić, Bolto Kisinger, Kalo Skenderović Kum, Bela Stipić Zidina, Julije Melvinger Đusika, Vince Stipić, Stipan Bajić, Jašo Jakovčević Nataroš, Geza Sivić i drugi.
Od brentače do pokala
Ubrzo po osnivanju Društvu je pristupilo tridesetak mještana, mladeži i djece, te je tako odmah aktivno započelo djelovati, a dvije godine kasnije je i službeno registrirano za gašenje požara. U samom početku djelovanja većinu članstva činili su paori i premda većina njih tada nije znala gotovo ništa o poslu vatrogasaca, bili su spremni u svakom trenutku žrtvovati se i odgovoriti izazovu bilo kakve elementarne nepogode.
Društvo je u svojim počecima djelovanja bilo slabo opremljeno. Osim ručnog alata, nije bilo druge vatrogasne opreme, dok su od odora članovi imali samo vatrogasne kape. Ubrzo je nabavljena ručna crpka za vodu, tzv. brentača, koja se vukla konjskom zapregom i još uvijek je sačuvana i povremeno posluži na manifestacijama za prikaz nekadašnjeg načina gašenja požara.
Okupljanje i uvježbavanje vatrogasaca obavljalo se u početku po privatnim kućama, gdje su se učili prvi stručni termini i detalji o vatrogastvu, dok je oprema bila smještena u crkvenoj konjušnici, koja je prvim vatrogascima Tavankuta poslužila kao spremište.
Prvo vatrogasno vozilo bio je traktor zetor s prikolicom, koji je nabavljen 50-tih godina prošloga stoljeća, a potom je društvo uspjelo nabaviti i Škodino vatrogasno vozilo.
Mještani Tavankuta prikupili su 1953. godine sredstva za kupnju službenih prostorija Društva, gdje se do dan danas okupljaju vatrogasci, izvode vatrogasne vježbe, te obučavaju mladi vatrogasci. Svaki detalj i svaka nova vježba bile su od velike koristi, jer je upravo tako stvoreno nekoliko ekipa koje su nebrojeno puta sudjelovale u svim aktivnostima sela.
DVD Tavankut doživljava procvat 80-tih godina prošloga stoljeća. Obnovljene su prostorije, raspolagalo se s dva vatrogasna vozila kapacitete cisterni od po dvije i osam tisuća litara i moglo se reći da su konačno bili tehnički opremljeni.
U to zlatno doba tavankutskog vatrogastva Društvo je naraslo na stotinjak članova svih dobnih skupina i održavalo tu brojku narednih desetak godina. Od samog je osnutka Društva više od tisuću mještana prošlo kroz redove članstva i premda je riječ o seoskom dobrovoljcima, kroz sve ove godine na natjecanjima nisu prolazili neopaženo. To potvrđuju i brojna priznanja i pokali koji sežu od samih početaka pa do primjerice 2008. godine, kada je dječja skupina vatrogasaca osvojila treće mjesto na državnom natjecanju.
Vatrogasne intervencije
U dugoj povijesti postojanja i djelovanja, tavankutski su vatrogasci sudjelovali u gašenju mnogih požara u Tavankutu ili u njegovoj okolici. O većini intervencija postoje pisani podaci ili su pak sačuvana usmena svjedočanstva.
Uslijed blizine šume, pjeskovitog tla, divljeg odlagališta smeća, pruge koja prolazi kroz selo i često je mjesto požara, godišnje ima oko 40 intervencija.
Pokrivaju područje Donjeg i Gornjeg Tavankuta, Ljutova, Čikerije, Kaponje, te dijela Male Bosne i Mišićeva, a nerijetko ih zapadne čak i područje oko graničnog prijelaza u Bajmaku, gdje za razliku od Tavankuta, ne postoji dežurstvo 24 sata.
Od dojave do sirene, kažu, protekne svega nekoliko minuta. Važno je da na svaku intervenciju stignu unutar 15 kritičnih minuta dok požar ne preraste u razbuktalu fazu.
Većina intervencija odnosi se na gašenje požara, i to ponajviše na njivama, potom u kućama uslijed zapaljenog dimnjaka, a prilično učestale bile su i intervencije na divljem odlagalištu smeća.
Što sve drugo rade vatrogasci gotovo je nemoguće nabrojiti, ali spomenimo samo neke primjere, poput spašavanja ljudi iz automobila, bunara, šahtova, kod poplava, oluja, incidenata s opasnim tvarima. Podatak da kroz njihove ruke prođe određeni broj preminulih osoba, što stradalih u požarima, prometnim nesrećama, te ostalim tehničkim intervencijama, a među njima i stariji ljudi koji su umrli u svojim stanovima, možda najbolje pokazuje kroz što sve prolaze vatrogasci. S obzirom na to da su gotovo uvijek prvi na mjestu događaja, vatrogasci pružaju i svojevrsnu medicinsku pomoć nastradalima budući da sa sobom uvijek nose lijekove za umirenje.
Za razliku od profesionalnih vatrogasaca, kod kojih svatko ima određenu dužnost, dobrovoljci moraju biti spremni odraditi sve uloge, budući da se nikada ne zna koji će od njih u trenutku dojave biti na raspolaganju izaći na mjesto događaja. Stoga je, kako kažu, potrebno veliko iskustvo da bi se napravila dobra procjena na terenu i interveniralo na pravi način.
Kad je sve u plamenu, tada se temperatura penje do 1.000 stupnjeva i nemoguće je biti u blizini požara, te se vatrogasci moraju povući. Svaki njihov postupak u takvim situacijama može im biti posljednji. Na sreću, među članovima DVD-a Tavankut nije bilo smrtno stradalih.
Osim životne opasnosti, intervencije vatrogasaca pokatkad znaju imati i drugu krajnost, kada se iz nesreće izrode komične situacije. Tavankutski vatrogasci s osmjehom se prisjećaju brojnih anegdota, među kojima im je omiljena ona o starici koja je slučajno ili namjerno upala u bunar s malo vode, te je bijesna dočekala vatrogasce s kritikom da su mogli malo požuriti jer su je ozeble noge.
Podstanari u vlastitom domu
Problem s kojim se DVD Tavankut kroz godine susretalo, ali i danas susreće, jest poglavito financijske naravi. Novaca nikada nije bilo dovoljno, ali je 80-tih, u vrijeme rada lokalnih tvornica za preradu voća bilo i sponzorstva koja su vatrogascima omogućavala odlazak na natjecanja i nabavu potrebne opreme. Danas je slika pomalo drukčija, jer su sponzorstva pojedinaca i privatnih tvrtki prilično rijetka, a dodatni teret jest plaćanje zakupa za prostorije Društva, koje su prije nekoliko godina prešle u vlasništvo Grada.
Trenutačno raspolažu s jednim vatrogasnim vozilom iz 1971. godine, čija je cisterna od 2.000 litara nedostatna prilikom gašenja požara, tako da im u većini slučajeva moraju pripomoći subotički vatrogasci.
Teška financijska situacija ograničila je i sudjelovanje na natjecanjima, što je rezultiralo osipanjem članstva kada je pomladak u pitanju. Tako Društvo danas broji 50-ak članova svih dobnih skupina, koji osim vatrogasnih aktivnosti, sudjeluju u gotovo svim društvenim i kulturnim manifestacijama sela, te i sami organiziraju razna druženja.
Važno je spomenuti i dugogodišnju suradnju s vatrogasnim društvima iz Hrvatske, BiH, Slovenije i Mađarske, koja uvijek rado dolaze u Tavankut ali i ugošćuju njegove vatrogasce, kojima svesrdno pomažu donirajući opremu i materijale za obuku pomlatka.
DVD Tavankut u odnosu na dobrovoljna vatrogasna društva iz spomenutih zemalja dobiva 30 do 40 puta manje sredstava, što bi u prijevodu značilo svega tisuću eura godišnje. Riječ je zapravo o gradskim sredstvima koja se vatrogascima isplaćuju za dežurstvo tijekom žetve, ali ih oni ostavljaju za funkcioniranje i opremanje Društva. Snalaze se kako znaju i umiju da bi se namaknula potrebna sredstva, a svaka donacija za ove dobrovoljce uvijek je dobrodošla.
Vatrogasci također ostvaruju dobru suradnju s mjesnim folklornim društvima, župom, školom i nogometnim klubom, što je na obostranu korist i zadovoljstvo.
No, i pored svih nedostataka, volja i entuzijazam održali su tavankutske vatrogasce kroz proteklih 85 godina, a za proslavu 90. obljetnice postojanja planiraju izdati brošuru u kojoj će biti sažeti svi značajni podaci o njihovu uspješnom djelovanju na području Tavankuta.
Marija Matković
