U zbirki kratkih priča Mirka Kopunovića Tragovi krunice, optika pripovjedača usmjerena je na literarno uobličavanje sudbina usamljenih i nesretnih ljudi, koji prihvaćaju stanja svojih života, što ih razjeda, jer su duboko nezadovoljni i razočarani. Kopunovićeva proza ističe u prvi plan svakodnevicu, stvarnost i ljudske emocije.
No, te na izgled svakodnevne životne situacije koje se događaju u naseljima, gradovima i na raznim lokacijama u Bačkoj, prerastaju u snažne slike individualne neostvarenosti i neprilagođenosti književnih junaka. Pripovjedno vrijeme je fragmentarno rastegnuto od godina poslije završetka II. svjetskog rata, pa do aktualne suvremenosti.
U svojim pričama Kopunović tematizira krugove i putanje ružnoće ljudskih postupaka spram bližnjih, obmane i laži, iznevjerena očekivanja, traumatične komplekse iz sfera promašenih i uništenih brakova ili odnosa otac-sin, napore usamljenika da se izdrže razne nevolje, ali te napore slijede pomisli na samoubojstvo, alkohol i rezignacija.
S nadom da će milosrđe osobito prožeti sve one koji imaju najveću potrebu za samilošću, čije sijevanje i odsjeve Kopunović literarnim sredstvima sažimajući predstavlja u ovoj knjizi kroz likove junaka njegovih kratkih priča, oni koji nastoje autentično živjeti i koji su spremni uhvatiti se u koštac s vlastitom tjeskobom i grijesima, nastavit će potragu za nekim »izgubljenim krajem staze za nebo«, kako je to napisao Thomas Wolfe, nastavljajući dalje usprkos brojnim životnim usputnim raspelima.
Zvonko Sarić
