Kolumne Kolumne

»Zid« oko Gornjeg Podunavlja

Priča potiče s početka tekućega stoljeća. Tada su se inventivni Monoštorci odlučili, ponosni na svoju prirodu i selo kakvi već jesu, pokušati ljepote koje su se pročule turistički iskoristiti. Nije tada manjkalo entuzijazma (niti ljudi) za obuke, promidžbe po sajmovima, pa ni primanja prvih gostiju, ali i nagrada i priznanja. Gotovo spontano, uz ogroman entuzijazam lokalne zajednice, udruga i podršku tadašnje općinske vlasti (i Monoštoraca u njoj), na turističko vidjelo su iznijeli danas poznati jedinstveni spoj prirode i tradicije ljudi u suživotu s njom. Centar građanskih aktivnosti poslužio je kao osnovna infrastruktura za obuke koje su počeli držati međunarodni stručnjaci, posebice od kako se za tada favoriziranu prirodnu baštinu Dunava i njezino očuvanje (i) u Srbiji zainteresirao Svjetski fond za prirodu (WWF). Britanac David Reeder, koji je iz Mađarske koordinirao rad ove organizacije u Srbiji, došao je u Monoštor 2003., i oduševljeno pokrenuo međunarodne projekte koji su lokalnim pružateljma turističkih usluga puhnuli vjetar u leđa. Četiri godine kasnije Europski centar za ekološki i poljoprivredni turizam održao je prvu veliku obuku za više od 50 budućih nositelja »monoštorske turističke priče«, odgovarajući na pitanja zašto je destinacija Monoštor jedinstvena, koje su njezine granice i značajke, kako poboljšati standard i održavati njegovu razinu u pružanju turističkih usluga, kako dovesti prave ljude u pravo vrijeme u Monoštor i kako svladati osnove marketinga i komunikacije. Iako nije bilo ogromnog priljeva novca, iako je dolazilo do čestih razočaranja, iako je bilo čak i trvenja oko toga na koji način i u kom obliku prikazati baštinu monoštorskih Hrvata Šokaca (osjetljivom) srpskom i (radoznalom) stranom turisti, jedno je svima bilo jasno: bez prirode, kao potpore turističkim aktivnostima u selu, one ostaju siromašne, jednostrane i uskraćene za destinacijski vrlo važnu komponentu u ekoturizmu.

Znalo je to i JP Vojvodinašume. Ovo poduzeće, naime, upravlja Specijalnim rezervatom prirode Gornje Podunavlje, kako se zovu šume i ritovi u okolici Monoštora. No, iako su predstavnici ovog poduzeća nazočili i pratili razvoj monoštorske turističke, manjkalo je volje za iskorak iz monoštorske šumarsko-lovne priče. Nisu, naime, bili od lokalne zajednice rijetki pozivi da se kreira partnerstvo koje bi povezalo bogatu prirodu i kulturu u jednu rutu, jedan turistički proizvod, od kojega bi profitirao i Monoštor i upravljač zaštićenog područja. Mnogi od njih završili su se neslavno. Nefleksibilnost, odsustvo vizije, pozicija monopola nad upravljanjem prirodnim resursima ili nešto četvrto – tek, ovo je poduzeće razvijalo svoju zasebnu destinaciju Gornje Podunavlje, koja ne uključuje aktivnosti turista u selima na rubu ovog zaštićenog područja. U tome se bogato koristila postojeća i novoizgrađena infrastruktura, uhodano znanje i prakse marketinga (ovo poduzeće i njegovi prethodnci bave se lovnim turizmom desetljećima unatrag), ali i (besplatni) međunarodni programi obuke. Konačno, tijekom 2017. otvorile su se potpuno »ekoturističke oči« Vojvodinašuma i ovo je poduzeće formiralo svoj ogranak – agenciju specijaliziranu za ekoturizam.

Dojam da je riječ o »podizanju zida« na granici zaštićenog područja i usmjeravanju posjetitelja samo u zaštićeno područje, bez partnerstva s turističkim gospodarstvima u Monoštoru, učvršćuje se uvidom u ponudu ove agencije na njezinoj internetskoj stranici. No, je li uopće tržišno isplativo na ovako izvanrednom primjeru uklapanja prirodne i tradicijske baštine, kao što je Monoštor i njegova okolica, jednu od njih zanemariti samo zato što se ona nalazi u posjedu osoba ili udruga i što za njezino uključivanje u destinaciju treba pokazati, za poduzeća nesvojstveni, fleksibilni pristup? Kao prvo, to je apsurdno i poništava višedesetljetne napore lokalne zajednice da integralno promovira i koristi turističke potencijale svojeg kraja. Kao drugo, možda važnije, Vojvodinašume se ovim stavljaju u poziciju monopolista i u ovom području. Nisu davna vremena u kojima su Monoštorci javno prosvjedovali zbog toga što teški tegljači ovog poduzeća, koji izvoze posječene trupce iz šume, masovno uništavaju asfalt na seoskim ulicama i mir u obližnjim kućama, što se i dalje događa, a to je samo dio razloga nezadovoljstva odnosom uprave ovog poduzeća i »sela na sedam Dunava«. Činjenica da veliki broj stanovnika Monoštora radi u ovom poduzeću ili je u njemu povremeno angažiran, uvjetuje »stiskanje zuba« i guranje problema u međusobnim odnosima na stranu. No, ako je ikada i bilo, u moderno vrijeme sigurno nije prihvatljivo da turistički resurs Gornjeg Podunavlja bude oštro dijeljen između pokrajinske šumarske tvrtke i lokalne zajednice, koliko god Vojvodinašume imale pravo razvijati ekoturizam na područjima šuma kojima upravljaju.

Ne gasi se nada da formiranje specijalizirane agencije za ekoturizam može biti poticaj za partnerstvo Vojvodinašuma s lokalnim zajednicama u selima na granici rezervata Gornje Podunavlje, od Berega do Bogojeva. Nisu šumari jedini koji poznaju to područje. To su, prije svih, stanovnici koji na njemu žive i koji žele suradnički odnos u razvoju prirodi bliskog turizma na njemu.

M. T.

  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay