Intervju

Vojvođanski Hrvati - važan segment hrvatskoga naroda

Osnovana daleke 1842. godine (pod imenom Matica ilirska), Matica hrvatska najstarija je i povijesno jedna od najvažnijih hrvatskih ustanova kulture. Osim u narodnom preporodu i kulturnom prosvjećivanju, Matica je u pojedinim razdobljima imala i političku ulogu. Od samoga osnutka veze s Maticom održavali su i ovdašnji, podunavski Hrvati. Posebice je to bilo vidljivo krajem 60-ih godina prošloga stoljeća, u vrijeme tzv. Hrvatskog proljeća.

Kako danas funkcionira Matica hrvatska, koja je njezina uloga, kakve su njezine veze s Hrvatima izvan Hrvatske – za naš tjednik govori njezin aktualni predsjednik, hrvatski folklorist Stipe Botica koji je na toj dužnosti od lipnja 2018. godine. Naš sugovornik je nedavno boravio u Subotici, na znanstveno-stručnom skupu Kultura u Vojvodini – od bogatog naslijeđa k procesima razvoja, čiji je suorganizator bila upravo Matica hrvatska. U tom kontekstu, prof. Botica u intervjuu iznosi i svoje viđenje aktualnog položaja i kulturnih praksi ovdašnjih Hrvata.

Matica hrvatska postoji već 177 godina. Veliko je to razdoblje u kojem su se dešavale brojne društvene promjene. Koja je uloga Matice danas i koliko se ona razlikuje od onoga što je bilo zamišljeno pri osnutku, daleke 1842. godine?

Matica hrvatska osnovana je 1842., pod imenom Matica ilirska, najstarija je hrvatska kulturna ustanova. Po uzoru na već ranije ustrojene nacionalne matice u slavenskim zemljama, i naša je Matica preuzela brigu o unaprjeđenju svega onoga što stvara, jača, čuva hrvatski nacionalni i kulturni identitet. To je u početcima bila iznimna briga za nacionalni jezik i tiskovine na hrvatskom jeziku, uspostava čvršće nacionalne homogenizacije, a potom i razvoj svih disciplina kojima se pokazuje i dokazuje hrvatski nacionalni i kulturni identitet. Sve su ove kulturne i kulturološke činjenice važne za sva vremena pa i za naše.

Koje su osnovne djelatnosti Matice danas?

Briga za određivanje, čuvanje, njegovanje i unaprjeđenje nacionalnog kulturnoga identiteta svevremenska je kategorija koja je potrebna i našem vremenu i Matica nastoji udovoljiti zahtjevima ovoga vremena da se, moderniziran naravno, čuva identitet. To nastoji i svojim bogatim nakladničkim planom i brojnim manifestacijama (predavanjima, skupovima, susretima) u svim područjima gdje žive Hrvati. Kako je najveća koncentracija Matičina članstva u ograncima, i knjige i manifestacije ovoga tipa najprije računaju na prinose pojedinih mjesta cjelini naše kulture, zatim na kulturne prinose pojedinih hrvatskih regija, što se onda ugrađuje u cjelinu hrvatske kulture, a – po mogućnosti – i univerzalne kulture. Kultura, u pravilu, i ne pozna granice.

Koliko je danas Matica prisutna u kulturnom i društvenom životu Hrvatske, jeste li zadovoljni vidljivošću i utjecajem te ustanove?

Matica hrvatska je poznata i prepoznatljiva hrvatska ustanova koja se uvijek odlikovala pojačanom brigom za nacionalne i kulturne vrijednosti. U vremenima kad nije bilo samostalne nacionalne države, Matica je bila ponajvažniji homogenizacijski čimbenik i nacije i kulture i time stekla nacionalnu aureolu. U novim okolnostima, kad Hrvati imaju svoju državu, nije nestala briga za vrijedno nacionalno i Matica ga podržava i njeguje. To čine njezini brojni članovi: od 1990. Matičino članstvo broji više od dvanaest tisuća, a vrijednost je kulturne ustanove u tome koliko njezini članovi doprinose općem napretku, i društvenom i kulturnom. U tom bi se pogledu moglo i više i kvalitetnije, te sam stoga umjereno zadovoljan.

Matica hrvatska ima oko 130 ogranaka, a njih tridesetak je izvan Hrvatske. Kakva je općenito suradnja Matice s Hrvatima u izvandomovinstvu i koji su prioriteti u toj suradnji?

Da, Matica hrvatska ima stotinjak ogranaka unutar granica Hrvatske i tridesetak izvan granica, među Hrvatima u svijetu (najviše na području Bosne i Hercegovine). Matičini su ogranci povezani sa Središnjicom i zajedničkim programom i međusobnom interakcijom kulturnih sadržaja koji se ostvaruju. Ogranci, naravno, imaju svoje specifične programe, usmjerene prvenstveno na sadržaje lokalne zajednice. Ogranci među Hrvatima u inozemstvu posebno skrbe o tradicijskoj kulturi svoga područja, o posebnostima unutar života i običaja, dakle: tradicijskome i u tome imaju punu podršku Središnjice. Čelnici Središnjice posjećuju ogranke, imaju predavanja o važnim sadržajima iz Matičina života i povijesnog života hrvatskog naroda. Naročito je živa i plodna suradnja ogranaka sa središnjim Matičinim časopisima, posebice Vijencem, Hrvatskom revijom i Kolom. Potičemo na sadržaje koji su važni svim Hrvatima, naročito one koji su usklađeni s godišnjim ciklusom, ponajviše katoličkim kalendarom. Pa kultura ovoga tipa gotovo je identična u svim područjima i stoga jest vlasništvo svih Hrvata.

Kada govorimo o povijesnim vezama Hrvata s područja današnje Vojvodine/Srbije s Maticom hrvatskom, o čemu ste govorili i na stručnom skupu u Subotici, što biste posebno istaknuli? Kako danas u MH gledate na slučaj Hrvatskog proljeća u Subotici, s kraja 60-ih i početka 70-ih godina, u kojem su tzv. matičari imali ključnu ulogu?

Hrvatski nacionalni korpus na području današnje Vojvodine važan je segment ukupnoga hrvatskoga naroda. Tu žive stoljećima, razvili su svoj specifični život, prakticirali običaje, ali nikada nisu prekinuli onu nit koja ih kao Hrvate spaja. Kultura je i ovdje poveznica, ona neraskidiva nit između nove domovine i starog zavičaja. Ono što je ušlo u hrvatske običaje nosili su Hrvati, ma gdje bili, sa sobom i to oplemenili onim što im je dala nova domovina. Veze između stare i nove domovine prije svega su intimne veze koje ljudi prakticiraju u životu, nose u srcu, žive s tim – i to je najčvršća stavka. U naše vrijeme, vrijeme brojnih mogućnosti preko medija, te se veze lako uspostavljaju i nanovo oživljavaju. Matica hrvatska stalno je bila upućena na jedinstvo hrvatskoga nacionalnog bića, pokazivala ga i njegovala u svim onim segmentima koji su bili mogući u pojedinom razdoblju. Za područja koja danas nastanjuju vojvođanski Hrvati Matica je uvijek pokazivala živ interes, pa je tako u Vijencu do svršetka 19. stoljeća desetak važnih informacija o Hrvatima u Vojvodini, posebice iz kulturnog područja. Još ih je više iz sedam prvih desetljeća 20. stoljeća, kada je kultura vojvođanskih Hrvata više zastupljena u tiskovinama i kad je bilo više međusobnih susreta. Za vrijeme Hrvatskoga proljeća bilo je nekoliko bezuspješnih pokušaja ustroja Ogranka Matice hrvatske u Subotici. No, mnogi su kulturni djelatnici iz ovih područja dali velik doprinos svojoj sredini i cjelini hrvatske kulture, što će obilno pokazati zbornik sa skupa Kultura Hrvata u Vojvodini – od bogatog naslijeđa k procesima razvoja.

Kako ste zadovoljni radom ogranka Matice hrvatske u Subotici, koji je jedini ogranak MH u Srbiji? Ima li potrebe i mogućnosti za osnutkom još nekog ogranka ovdje; usporedbe radi u Mađarskoj gdje Hrvata ima dvostruko manje postoji tri ogranka (Pečuh, Budimpešta i Šopron)?

Ogranak Matice hrvatske u Subotici, ustrojen najprije kao Bunjevačka matica (4. 10. 1995.), a 26. 5. 1998. preimenovan u Maticu hrvatsku Subotica, radi u okviru svojih mogućnosti. Okuplja brojne Hrvate koji preko Matice žele razvijati svoje kulturnu djelatnosti, i preko otisnutih knjiga, naročito preko časopisa Klasje naših ravni, koji je do sada otisnut u osamdesetak svezaka, dao je neprijeporno najveći prinos ukupnoj hrvatskoj periodici, a preko njega i niza drugih aktivnosti vojvođanski Hrvati daju primjeren obol cijeloj hrvatskoj kulturi. Bilo bi nam drago da među vojvođanskim Hrvatima ima još neki ogranak, osobito u mjestima gdje je veći broj Hrvata. Mi smo spremni iz Središnjice pomoći osnivanju i ukupnom radu, ali je okupljanje mogućih članova i izrada programa rada u nadležnosti lokalne zajednice.

Nedavno ste boravili u Subotici, na znanstveno-stručnom skupu o kulturi vojvođanskih Hrvata, kojemu je upravo Matica hrvatska bila suorganizator. Nakon određene vremenske distance, kakvi su Vam dojmovi, kako vidite aktualne kulturne inicijative ovdašnjih Hrvata?

Međunarodni znanstveno-stručni skup Kultura Hrvata u Vojvodini na kojem je referatima sudjelovalo osamnaest znanstvenica i znanstvenika u potpunosti je uspio. Referenti su odabrali teme kojima vladaju, uspješno ih referirali, a mogu reći i zadivili slušateljstvo raznolikošću predočenog gradiva. Ono što se posebno dojmilo jest neprijeporna činjenica da su referenti bili pretežito mlađe osobe, kompetentne, dorasle znanstvenom diskursu, iz raznih krajeva gdje žive Hrvati. Bili su tu prisutni i Bačka i Banat i Srijem i dokumentirano su pokazali da su Hrvati dali velik prinos kulturi svojih mjesta. Zadivljujuće je i to da je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata objedinio sve ono što hrvatski narod u ovim područjima ima i može dati. Vidljivo je bilo i zadovoljstvo referenata da pripadaju toj kulturi i da ju žele prezentirati i drugima. Siguran sam u ove mlade Hrvate da će biti dostojni nasljednici velikana koji su bili i djelovali u toj sredini.

Kao prvi čovjek Matice, što biste općenito poručili Hrvatima u Srbiji kojih je oko 60 tisuća?

A što poručiti? Pa ponajprije to da njeguju svoju kulturu, da je ugrađuju u narodni život i običaje, da upoznaju i vole svoju prošlost, da se vesele što pripadaju hrvatskom narodu, da aktivno daju svoj prinos sredini u kojoj žive. Bilo bi mi drago da još više imaju povjerenja u svoju maticu – Maticu hrvatsku – koja je uvijek bila bliska sa svojim narodom.

U Subotici ste najavili i lijep dar hrvatskoj zajednici u Srbiji, tisuću knjiga iz Matičine naklade. Kad možemo očekivati ovaj dar?

Da, Predsjedništvo Matice hrvatske, Glavni odbor Matice hrvatske odlučilo je vojvođanskim Hrvatima pokloniti tisuću knjiga, iz bogate Matičine knjiške produkcije. Glede podjele knjiga, odlučilo je od toga sedamsto knjiga dati Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, a tristo knjiga Ogranku Matice hrvatske u Subotici. Obje će ustanove najbolje znati kome će pripasti te knjige, vjerujem onima kojima su potrebne i važne. Knjige ćemo dostaviti preko našeg Ministarstva vanjskih poslova i preko Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske. Knjige se već pakiraju i nadamo se da će uskoro stići na odredište.

Budući da se nalazite na čelu ove ugledne institucije, koji su ključni izazovi i planovi Matice u narednom razdoblju? Koji su planovi kada je u pitanju hrvatsko izvandomovinstvo, posebno Hrvati u Srbiji?

Matica hrvatska ima neobično plodnu aktivnost, pretežito u tri smjera. Prva je naša bogata i raznovrsna naša nakladnička djelatnost. Godišnje se u Središnjici otisne četrdesetak knjiga, iz svih struka, a više od 150 u ograncima. Glede nakladništva u središnjici, nastojat ćemo da od toga bude desetak knjiga iz edicije Stoljeća hrvatske književnosti. Također su pri završetku još preostale dvije knjige (od sedam predviđenih) iz edicije Povijest Hrvata. Nastojat ćemo dovršiti i 4. svezak Enciklopedije Matice hrvatske u kojem će biti dokumentarna građa iz cjelokupnog Matičina života. Drugi smjer je to da smo ojačali manifestacijsku djelatnost Matice hrvatske gdje se govori, raspravlja o svim društvenim i kulturološkim pitanjima hrvatskoga naroda. Znanstveno obrađujemo važne obljetnice, kojih će do svršetka ove godine i tijekom sljedeće biti desetak. Središnjica aktivno sudjeluje u manifestacijama svojih ogranaka, a u posljednje vrijeme nastojimo što više susreta više ogranaka po županijama. Treći smjer se odnosi na to da će Središnjica češće biti među Hrvatima izvan Hrvatske, pomagati rad, poticati optimizam među narodom, kulturno i kulturološki smišljeno djelovati. To se odnosi i na Hrvate u Vojvodini i Srbiji. Radujemo se uspjehu ljudi u ovoj sredini i svesrdno ćemo pomoći.

Intervju vodio: Davor Bašić Palković

ANTRFILE

Stipe Botica (Otok kraj Sinja, 1948.), studij jugoslavistike i latinskog jezika završio 1974. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1986. i doktorirao tezom o književnom djelu L. Botića i vezama usmene i pisane književnosti hrvatskoga romantizma.

U nastavnom, znanstvenom i stručnom radu pretežito se bavi kroatističkim temama iz povijesti hrvatske književnosti i kulture, posebice usmene književnosti i tradicijske kulture te kulturne antropologije. Autor je desetak znanstvenih knjiga i više antologija hrvatskog usmenog pjesništva.

Bio je redoviti profesor usmene književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; dekan fakulteta (1994. – 98.). Bio je gostujući predavač na više fakulteta u zemlji i inozemstvu: Maribor, Pečuh, Budimpešta, Mostar, Ljubljana, Krakov, Pariz.

Od 2000. do 2004. obnašao je dužnost voditelja Zagrebačke slavističke škole, hrvatskog seminara za strane slaviste. Od 2007. obnašao je dužnost predsjednika Hrvatskoga filološkog društva.

Za svoj stručni i znanstveni rad dobio je više odličja, među ostalim i Medalju rada (1984.) i Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1995.). Za svoje knjige dvostruki je dobitnik Judite i nagrade HAZU-a za područje književnosti za 2013.

Umirovljenik je od rujna 2018., a od ožujka 2019. izabran je profesora emeritusa.