Tema Tema

Izazovi i očekivanja

Druga sjednica Koordinacije nacionalnih vijeća nacionalnih manjina održana je u četvrtak, 14. studenoga, u Beogradu, a nakon nje u Vladi Srbije uslijedio je sastanak ministra državne uprave i lokalne samouprave Branka Ružića s predsjednicima nacionalnih vijeća nacionalnih manjina. Na njemu je, među ostalim, izneseno da će prioritetno područje za financiranje iz Republičkog fonda za nacionalne manjine u 2020. godini biti obrazovanje, a iza ovog prijedloga stalo je i Hrvatsko nacionalno vijeće, čiji su predstavnici – predsjednica Jasna Vojnić i član Izvršnog odbora Darko Sarić Lukendić prisustvovali na ovim susretima.

Nekonzistentnost Zakona 

Prije samo nekoliko godina Republički fond za nacionalne manjine uopće nije funkcionirao, a početak njegovog rada je, prema riječima Sarića Lukendića, izravna posljedica rada (i) HNV-a na Akcijskom planu za ostvarivanje prava nacionalnih manjina. On podsjeća kako je u njemu u ovoj godini za potrebe unaprjeđenja rada svih nacionalnih vijeća bilo izdvojeno ukupno 30 milijuna dinara, te kako je prioritetno područje bilo kultura, prethodne dvije informiranje, a za iduću godinu Koordinacija je predložila da to bude obrazovanje.

»Osobit izazov na ovom planu predstavlja okolnost da nacionalna vijeća nacionalnih manjina nisu validni aplikanti, već samo udruge, ustanove i institucije, pri čemu Hrvatsko nacionalno vijeće na planu obrazovanja nema niti jednu ustanovu ili instituciju. Ovaj ćemo problem nastojati prevladati u mjesecima koji su pred nama, kako bismo spremno dočekali raspisivanje natječaja. Očekujem kako bismo upravo preko ovog fonda mogli osigurati neophodna sredstva za ‘održavanje koraka’ s kurikularnom reformom na planu obrazovanja u Srbiji«, pojašnjava Sarić Lukendić.

Na ovom su sastanku predstavnici HNV-a istaknuli kako u Zakonu o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina postoje određeni nedostaci, a osnovni problem je nekonzistentnost ovog zakona na koje su proturječnosti ukazivali i u procesu njegove izrade.

»Na žalost, nije bilo sluha za naše konstruktivne kritike, pa smo tako sada svi u problemu. Naime, Zakon inzistira na programskom karakteru vođenja evidencije utroška sredstava, što pojednostavljeno znači da svaki trošak treba evidentirati u odnosu na realizaciju koje aktivnosti je nastao, a ne u odnosu na sam karakter troška. Na primjer, ako je posrijedi putni trošak za odlazak na radni sastanak u Ministarstvo obrazovanja, onda se on treba voditi kao trošak realizacije aktivnosti u obrazovanju. Posve suprotan koncept je da se svi putni troškovi evidentiraju na jedno mjesto, bez obzira kamo je i zašto netko išao. Jasno je da prvi pristup pruža brojne prednosti u pogledu praćenja namjenskog utroška sredstava, no problem je u odredbama čl. 113., st. 1., točka 4. Zakona o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina koji explicite utvrđuje obvezu evidentiranja svih putnih troškova na jednoj poziciji. Da su ovoga problema duboko svjesni i u nadležnom ministarstvu i u Kancelariji za ljudska i manjinska prava potvrdu nalazim u okolnosti da do danas niti jedno nacionalno vijeće nije dobilo naputke za izradu proračuna za godinu koja je na izmaku. Niti jedno nacionalno vijeće nije dostavilo, niti je traženo da dostavi kvartalna izvješća o utrošku sredstava, što smo inače ranije redovito bili u obvezi, jer ni nadležne institucije Srbije nisu u stanju primijeniti Zakon koji su same donijele«, kaže Sarić Lukendić.

Kada je u pitanju Akcijski plan za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, predstavnici HNV-a su izrazili očekivanje da će, kao i prigodom njegove izrade, biti pozvani sudjelovati u radnoj skupini za njegovu reviziju, a osnovni problem s ovim planom, prema riječima Sarića Lukendića, jest »pokušaj da se istim ‘metrom’ mjeri napredak u ostvarivanju prava svih nacionalnih manjina, jer niti smo svi isti, niti su nam kapaciteti za konzumiranje manjinskih prava isti, niti su izazovi s kojima se suočavamo isti. Ukratko, princip ‘one size fits all’ nije primjenjiv, na što smo također više puta ukazivali.«

Problemi u području službene uporabe jezika i pisma

Na sjednici Koordinacije nacionalnih vijeća nacionalnih manjina, među ostalim, bilo je riječi o problemima u području službene uporabe jezika i pisma. S tim u vezi, Darko Sarić Lukendić podsjeća kako je Uredbom o Adresnom registru Republike Srbije iz 2017. godine reguliran postupak i pokrenuta inicijativa za ubrzano dodjeljivanje imena ulica, trgova i kućnih brojeva u naseljenim mjestima Srbije, što je od iznimne važnosti za efikasno funkcioniranje državne uprave. Ovom je Uredbom određeno da se u jedinicama lokalne samouprave u kojima je neki od jezika nacionalnih manjina u službenoj uporabi, u postupku izmjene naziva ulice pribavlja i mišljenje nacionalnog vijeća nacionalne manjine, što u slučaju HNV-a znači samo na području djelovanja Gradske uprave Subotica. Tu se krovno tijelo hrvatske naciolne manjine suočilo s nekoliko problema, a Sarić Lukendić navodi neke od njih:

»Prvi problem s kojim smo se suočili jest okolnost da inicijalni prijedlog za dodjelu naziva ulice daje nadležna Komisija koja je skupštinsko tijelo jedinice lokalne samouprave. Budući da u lokalnoj vlasti u Subotici Hrvati ne participiraju, nismo niti bili pozvani davati prijedloge za dodjelu imena naziva ulicama koje do sada nisu imale naziv već su označavane slovima BB. Uslijed toga broj i značaj ulica s hrvatskim identitetskim odrednicama, koji se našao u prijedlogu, bio je zanemariv i u svakom slučaju ispod postotnog broja Hrvata koji žive na teritoriju Grada Subotice. Na ovaj se način, dakle, trajno brišu hrvatske identitetske poveznice s prostorom na kome Hrvati žive i čijem razvoju pridonose već stoljećima. Spomenuta praksa je iz vizure nas u HNV-u apsolutno nedopustiva. Drugi problem s kojim smo se u ovom procesu suočili jest činjenica da Hrvati žive i rade u značajnom broju i postotku i na području gradskih uprava Sombor, Apatin, Bač, Novi Sad, Srijemska Mitrovica, Šid, Stara Pazova, Zemun, Surčin… Ni u jednom od ovih mjesta lokalna samouprava nije dužna zatražiti naše mišljenje u spomenutom postupku, što znači da u svim ovim mjestima promjena naziva ulica prolazi bez čak i našeg pukog saznanja o tome. Sve su ovo mjesta u kojima su Hrvati do prije samo nekoliko desetljeća činili daleko brojnije stanovništvo. Brisanjem toponima s hrvatskim identitetskim odrednicama u ovim mjestima briše se i sjećanje na Hrvate koji su tamo živjeli. Ovo je svojevrsna legalizacija etničkog protjerivanja srijemskih Hrvata. Treći problem s kojim smo se suočili jest pokušaj promjene naziva postojećih ulica koje nose nazive s hrvatskim identitetskim odrednicama i imenima znamenitih Hrvata, poput slučaja koji se dogodio u Zrenjaninu. Često se umjesto toponima s hrvatskim identitetskim odrednicama, ili čak identitetski neutralnim odrednicama koje svoje geografsko izvorište imaju u Hrvatskoj, zamjenjuju imenima osoba koje su iz vizure novije povijesti, u najmanju ruku, sporne.«

Sarić Lukendić dodaje kako svi spomenuti problemi u većoj ili manjoj mjeri tangiraju i druga nacionalna vijeća, pa je u cilju prevladavanja ovog problema na Koordinaciji prezentiran dokument Odbora za službenu uporabu jezika i pisma Mađarskog nacionalnog vijeća, koji su svi podržali. On na koncu ističe da bi bilo dobro da se nije moralo čekati duže od pola godine da se održi Koordinacija na ovu temu.

I. Petrekanić Sič

  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay