Kolumne
Laka, a nerješiva pitanja
Do prije nekoliko godina Hrvati u Srbiji su se, s pravom, žalili na tretman, kako od matične tako i od domicilne države. U posljednjih nekoliko godina odnos državnog vrha Republike Hrvatske se značajno promijenio prema pripadnicima hrvatskog naroda u Srbiji – ne samo da su značajno uvećana financijska sredstva za potporu udrugama i podržani kapitalni projekti nego su i učestali sastanci sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Hrvatske, predsjednicom i premijerom Hrvatske, te različitim institucijama, predstavnicima sveučilišta, fakulteta, škola, županija, gradova i općina... Vidimo, može se kada se želi. Može se i više. Sredstva koja se izdvajaju, pretpostavljamo, ne predstavljaju toliko veliki teret za Hrvatsku kao ni vrijeme i energija posvećeni razmatranjima i pronalaženjima rješenja za probleme Hrvata u Srbiji.
S druge strane, premda su očekivanja, nakon sastanka 2016. godine predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i tada premijera Aleksandra Vučića bila da će se dugo godina nerješavani problemi početi rješavati, neke, moglo bi se reći sasvim jednostavne i lako rješive stvari i zahtjevi se ne rješavaju, kao ni pojedine obveze koje je Srbija preuzela na sebe potpisivanjem međudržavnog Sporazuma o obostranoj zaštiti manjina s Hrvatskom.
Da krenemo od onih, moglo bi se reći čak banalnih problema, ali koji za stanovnike lokalnih zajednica predstavljaju problem i čijim bi se rješavanjem značajno uvećala kvaliteta života u manjim mjestima i selima. Prosto je neshvatljivo kako jedan seoski Dom kulture može postati problem, jer se na njegovo otvorenje čeka šest mjeseci, dok mještani nemaju prostor za društvena i kulturna događanja. Prosto je neshvatljivo da se jedan most ne može završiti u predviđenom roku i da se stanovnici moraju i dalje koristiti skelom. Neshvatljivo je i da se u velegradu kakav je Beograd ne može osigurati jedan kvalitetan prostor za Hrvatski kulturni centar, a isto tako je neshvatljivo da se s istim takvim problemom prostora moraju iz dana u dan, iz godine u godinu, boriti i mnoge druge udruge i kulturni centri. Teško je povjerovati da bi rješavanje pitanja prostora bilo koje kulturne udruge predstavljalo tako veliko financijsko opterećenje za bilo koji grad, a kamoli Beograd. Pa zašto se onda ne rješava, logično je zapitati se. Malo bi se uložilo, a puno dobilo. A ako se ne rješavaju, ove lako rješive stvari, kada li će se riješiti ona ozbiljnija pitanja? Kada će biti riješeno pitanje političkog predstavljanja, kada će biti osnovan Hrvatski školski centar… pitanja su to koja postavljamo iz broja u broj. Za sada odgovora nema. Ali zato ima multikulture na svakom ćošku. Na riječima.
J. D.
