Kolumne
Slika bez riječi
Budete li ovih dana odlazili na groblje, sigurno ćete primijetiti spomenike na kojima je, što se kaže, »zub vremena« nagrizao podatke o tome tko u grobnici vječno počiva. Pojava je to posve prirodna, izazvana atmosferskim prilikama i ona često više govori o živima nego li o mrtvima: ukoliko mrtvi imaju žive nasljednike, to znači da ovi drugi baš ni ne haju za »sudbinu« ovih drugih.
»Nešto isto« događa se već stanovito vrijeme i Balintu Vujkovu, odnosno njegovoj bisti u parku kod Muzičke škole, s tom razlikom što je u ovom slučaju njegov »potomak« Grad, koji ju je pred nešto više od osam godina (21. listopada 2011.) i podigao. Riječ je, naime, o tome – a u to se možete i sami uvjeriti pogledate li fotografiju ispod teksta ili pak i sami odete do biste – da su se slova s osnovnim podacima (»Balint Vujkov, 1912. – 1987., književnik – író«) izlizala do neprepozatljivosti, pa najznačajniji (na žalost, široj javnosti ne i poznati) sakupljač usmene narodne zaostavštine na ovim prostorima više djeluje kao neznani junak nego li kao osoba koja svoje mjesto u parku u središtu grada dijeli s veličinama poput Danila Kiša, Géze Csátha i Artúra Munka. Jednostavno: kao slika bez riječi.
Kako, onda, riješiti ovaj problem i sprati ljagu koja se već počela taložiti u odnosu lokalne samouprave prema osobi kojoj je podigla bistu? Prema riječima umirovljenog arhitekte mr. Ante Rudinskog, koji je među prvima uočio ovaj feler, postoje dva načina. Prvi, i jednostavniji, je da se postojeća slova očiste i ponovno prefarbaju. Na taj način će, kaže on, ovaj problem privremeno biti riješen sve dok spomenuti »zub vremena« ponovno ne odradi svoje. Drugi – koji zahtijeva malo više truda, ali zato daje bolji rezultat – je da bi trebalo uklesati nova, dublja i deblja slova, čime bi se dobilo na njihovoj trajn(ij)oj vidljivosti. Ako se tom poslu i pristupu, Rudinski, osim promjene logotipa slova, predlaže i da se postament obrusi kako bi se dobila čista, ravna površina.
Ne želeći lokalnu samoupravu u ovom slučaju prozivati za namjerno nipodaštavanje značaja Balinta Vujkova (osim za nemar, koji je evidentan), slobodni smo kabinetu gradonačelnika Bogdana Labana predložiti da Međuopćinskom zavodu za zaštitu spomenika (u čijoj bi, valjda, nadležnosti trebala biti i briga o održavanju spomenika na javnim površinama) naloži otklanjanje opisanog nedostatka na bisti po modelima koje je iznio mr. Ante Rudinski ili pak po nekom trećem za koji sami procijene da je najbolji i najefikasniji. Ovo tim prije, jer se bista Balinta Vujkova nalazi na tridesetak metara od južnog ulaza u Gradsku kuću, te se u potencijalni tender niske vrijednosti ne bi morali uračunavati i putni troškovi. Samo u slučaju pravodobnog rješavanja ovog problema nemar lokalne samouprave prema bisti Balinta Vujkova (a samim tim i prema njemu kao osobi) izbit će svakom zlonamjerniku verbalne adute, koji u javnosti i za skupštinskom govornicom znaju prijeći granice dobrog ukusa i zaći u potencijalno vrlo opasno polje (među)nacionalnih odnosa. Konačno, u tom će slučaju i Milica Marković s RTS-a, ako opet sa Šarenicom dođe u Suboticu, moći – uz imena Kiša, Csátha i Munka – dodati i ime Balinta Vujkova. A ako se malo prije toga raspita, i prevaliti preko usana i tko je on bio.
Z. R.
