Kultura

Davor Špišić, dramatičar i pisac: Ne smijemo bježati od problema

 

U »Galebu 2« me je prije svega zanimala intimna priča o obitelji čiji članovi daju sve od sebe da spasu osjetljive niti svoje veze, ali u tome ne uspijevaju * Dobro je što je energija novog dramskog pisma prisutna i u našoj regiji

 

Na repertoaru Narodnog kazališta u Subotici se od prošloga tjedna može pogledati predstava »Galeb 2« koju je Drama na srpskom jeziku priredila kao svoju treću ovosezonsku premijeru. Predstavu je režirao Nikola Zavišić, a autor teksta je nagrađivani hrvatski dramatičar i prozaik Davor Špišić. Komad »Galeb 2« je na pozornicu subotičkog kazališta stigao kao nagrađeni na natječaju ove teatarske kuće za novu dramu 2010. godini.

»U 'Galebu 2' me je prije svega zanimala intimna priča o obitelji čiji članovi daju sve od sebe da spasu osjetljive niti svoje veze, ali u tome ne uspijevaju«, objašnjava u razgovoru za HR dramatičar Davor Špišić. »Dakle, ta univerzalna priča, priča o tome kako gotovo uvijek u životu prekasno shvatimo gdje nam je srce, koliko je potrebno napora da otvorimo svoja osjećanja jedni prema drugima. Radnja se događa 1989. godine, u središtu pozornosti je obitelj čija je glava zastavnik prve klase u mirovini koji je službovao na kultnom Titovom brodu 'Galeb'. A društveno-politički kontekst u pozadini – promjena karte Europe uslijed pada Berlinskog zida i raspad Jugoslavije – treba ostati u drugom planu«, napominje naš sugovornik.

Kako ste zadovoljni postavljanjem vašega komada u Subotici?

Zbilja sam prezadovoljan. Ne samo da ništa od komada nije oduzeto, već je naprotiv oplemenjeno zajedničkim angažmanom redatelja Nikole Zavišića, čije sam »Razboynike« gledao na Osječkom ljetu kulture, glumačkog ansambla i autorskog tima. Komadu su dodane nove dimenzije u smislu proživljenosti likova i priče. 

Zbog dijela vašeg opusa teoretičari su vas svrstali među predstavnike »in your face« dramaturgije, koja na scenu postavlja bolne točke u svojim društvima, čineći to realistično, bez uvijanja?

Nedavno sam čitao intervju s dramskim piscem Dušanom Kovačevićem koji kaže da je mislio kako uvijek piše drame apsurda, ali da ga je stvarnost uvijek demantirala. Dakle, stvarnost je, pogotovo na ovim našim prostorima, toliko apsurdna, i svaki dan nas iznenadi nekim novim obratom, da mi nemamo druge nego samo montirati i prenositi ono što se zbiva. S druge strane, najizazovnije mi je baviti se »živim«, obiènim ljudima. Smatram da ne smijemo bježati od problema, kojih imamo i previše.

Kako ocjenjujete produkciju suvremenog dramskog pisma u Hrvatskoj i Srbiji?

Scena je jaka. Neću biti skroman ako kažem da je scena u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, ravnopravna s onim što se događa u svjetskim dramaturškim tokovima. Neki trendovi, poput  »in your face« dramaturgije, događali su se sinkrono u Hrvatskoj i Srbiji, naravno na valu onoga što je dešavalo u britanskoj drami. Svijet je danas zbilja premrežen i brzo se razmjenjuju informacije, i jako je dobro što je energija novog dramskog pisma prisutna i kod nas, naravno s našim regionalnim posebnostima. Također, važno je i da se lišimo kompleksa inferiornosti, jer naše kazališne kuće će prije postaviti neku stranu dramu, nego domaću koja zapravo govori o istom problemu.

Živite kao profesionalni pisac. Koliko je to »težak kruh«?

Ne znam montirati radijatore, postavljati satelitske antene ili operirati ljude – jedino što znam je pisati. S tim što taj moj talent koristim na nekoliko različitih načina – od rada za novine, pisanja dramskih i proznih tekstova, do dramaturškog rada. Ukoliko svoj rad, poput mene, visoko cijenite, pozicija profesionalnog pisca nije laka, jer ste stalno u poziciji da nekome dokazujete koliko vrijedi jedna drama, roman ili rad na predstavi. S druge strane, veliki je privilegij živjeti od toga što voliš raditi te ujedno biti i gospodar vlastitog vremena.

Osim drama, pišete i prozu. Spremate li nešto novo na tom planu?

Završio sam novi roman. Zove se »Samovar« i trebao bi izaći za zagrebački »Algoritam«.

Dok sam pisao dramu »Kaćuše«, koja je praizvedena 2008. u Vinkovcima, shvatio sam da tu ima puno motiva i za roman. »Samovar« govori o tri sestre koje su ruskog podrijetla i žive u ropotarnici Muzeja Batinske bitke, u budućnosti 2030. godine. Djed im je kao kurir Crvene armije došao u ove krajeve, a otac im se smrznuo u Sibiru, na naftnim poljima INA-e. Otac je pripovjedač u knjizi, koji iz svemira meandrira kroz događaje od 1948. do 2030. I u ovom tekstu intrigiralo me je pitanje identiteta, tj. zašto njegova višestrukost, kao u slučaju djece iz mješovitih brakova, zna postati prokletstvo, dok ustvari može biti bogatstvo. Stvari su u biti jednostavne, ali su ljudi maštoviti da to iskompliciraju do najkrvavijih razmjera.

Budući da živite i radite u Osijeku, kakvim vam se čini stanje na osječkoj kulturnoj sceni?

Kada pogledate kulturnu mapu grada, javne institucije kulture zadovoljavaju potrebe »mainstream« kulture. No, desetak godina unatrag počela se gubiti mlada urbana energija, koja je postojala čak i u prvoj polovici 90-ih godina. Nekad je bilo više nezavisnih projekata – od glazbenih do kazališnih, književnih ili likovnjačkih. Hoće li se to vratiti ne znam, ali bi tomu mogla pridonijeti Umjetnička akademija koja je osnovana prije nekoliko godina.

Ne znam kakvo je stanje u Srbiji, ali je u Hrvatskoj strašno uzela maha »zagrebocentričnost« na uštrb ostalih gradova. Takva pozicija nema smisla ni u velikim zemljama, a kamoli u Hrvatskoj koja ukupno ima stanovnika kao jedno veće europsko središte. Taj odnos je neekonomičan i poguban. On utječe i na to da odnosi u regiji budu tromiji, ali mi koji imamo drukčiji stav prema tome, mislim da to uspijevamo izbjeći.

D. Bašić Palković

Davor Špišić rođen je 1961. u Osijeku. Drame: »Dobrodošli u rat!« (1992., Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku); »Rubnosti« (1993., koncertna izvedba, SKUC Osijek); »Godina dobre berbe« (1998., SKUC Osijek); »Emilija noću«; »Kraljevi kraja«; »Mama Luna«; »Jug 2« (3. nagrada »Marin Držić« za 2001. godinu, praizvedena 2003. u HNK Osijek); »Dry Inn« (prema prozi P. Brucknera); »Misija: T« (2005., Hrvatsko kazalište u Pečuhu), »Kaćuše« (praizvedena 2008. u GK »Joza Ivakić« Vinkovci); »Berlin, Charlie«; »Karaoke show« (radijska praizvedba 2004., Dramski program Hrvatskog radija; koncertna izvedba u produkciji Matice hrvatske Osijek, 2004.; koncertna izvedba West Yorkshire Playhouse, Leeds, 2005.); »Medena«; »Alabama« (1. nagrada »Marin Držić« za 2008. godinu, praizvedba u GDK Gavella Zagreb, 2010.); »Vrtlar« (praizvedena 2010. u koprodukciji GK »Joza Ivakić« Vinkovci i Narodnog pozorišta Tuzla); »Zvijezda Danica«.

Scenske igre za djecu: »Badnjak u garaži«(1999., Dječje kazalište u Osijeku), »Turbo beba«(2004., Dječje kazalište u Osijeku), »Misija: T«(2005., Hrvatsko kazalište u Pečuhu).

Prozna djela: »Slavonska krv«(u koautorstvu s D. Topićem), »Svlačenje smrada«, »Trbuhozborci«, horor priče »Kuke za šunke«, roman »Koljivo«(V.B.Z.-ova književna nagrada za najbolji neobjavljeni roman 2004.), »Ples s mladom« (2006.).