Kolumne Kolumne

Dekorativna multiukulturalnost, opet

Posljednim danom rujna radna inačica nominacijskoga dossiera za stavljanje »Kulturnoga krajolika Bač s okruženjem« dostavljena je u sjedište UNESCO-a u Parizu s prijedlogom da se ovo područje stavi na popis svjetske kulturne baštine i da mu se time prizna vrijednost na, kako se to floskularno kaže, svjetskoj kulturnoj mapi. Sama činjenica da su stručnjaci u području kulture morali u navedenom dokumentu dokazati »iznimnu univerzalnu vrijednost«, dakle vrijednost ovoga područja za cijelo čovječanstvo, naslućuje da je to morao biti težak posao. Iako je područje staroga Bača i okolice bogato građevinama koje potječu od XII. stoljeća do danas, iako je riječ o primjerima romaničke, gotičke, renesansne, bizantske umjetnosti i baroka zgusnutim na malom prostoru, iako je jugozapadna Bačka bila »lijevak« u koji su se slijevali narodi i kulture tijekom selidbi uzduž našeg kontinenta od neolita do danas, iako je ovo jedini kulturni krajolik u Srbiji koji ima svoj prostorni plan i jedini koji »puca« na ovako visok svjetski status, to ne bi bili dovoljni argumenti za UNESCO bez dokaza o iznimnoj univerzalnoj vrijednosti kandidata za svjetsku baštinu. A UNESCO je tu vrlo strog, što je više no potrebno kako bi globalnim kulturnim vrijednostima bila dodijeljena iznimna počast i na njih usmjerena svjetska pažnja i briga.

Uz navedeno, ovo područje, po nominacijskome dossieru, zadovoljava još najmanje tri od deset mjerila UNESCO-a za svjetsku baštinu. Mjerilo II. govori o »Bačkoj tvrđavi kao svjedočanstvu posebnoga oblika urbanoga planiranja i fortifikacije«, nabrajajući »hibridne oblike sakralne umjetnosti« i njezine poznate čuvare: Franjevački samostan u Baču i manastir u Bođanima. Mjerilo III. govori o Baču kao svjedoku »stoljeća razmjene i fuzije multietničkih skupina koje supostoje u skladu«. Govori i o živoj tradiciji multikulturalnosti Bača i okolice. Konačno, Mjerilo V. priznaje multireligijski i multiukulturni značaj ovog područja koji je, kao dio pograničnih krajeva u Podunavlju, bio i ostao zoran primjer tradicijskog korištenja resursa.

Način stručnoga obrazloženja vrijednosti Bača i okolice (krajolik koji je predložen za svjetsku baštinu zauzima gotovo cijelu općinu Bač i dio Bačke Palanke) vrijedan je pozornosti i analize. Mnoge datosti koje su Bačlijama, Vajštancima, Bođancima i Plavljanima posve obične ovaj dokument sigurno opisuje bolje i objektivnije no što to znaju sami stanovnici ovog područja. Također, i pokrajinske su se vlasti potrudile da proces zaokruže izdavši 4. rujna ove godine suglasnost za osnivanje fondacije za upravljanje budućim, očekivanim, dijelom svjetske baštine. Ova je prvorazredna vijest privuka vrlo skromnu pažnju javnosti, možda naviknute na pohvale Baču koje stižu u posljednje vrijeme. Ipak, treba u svjetlu nedavnih događaja promotriti pobliže kako se naizgled podrazumijevane vrijednosti ovoga područja zaista čuvaju i konkretno primjenjuju.

Primjerice, u nedavno promoviranoj obnovi Franjevačkoga samostana prilično je sramežljivo pristupljeno iskazivanju multikulturanosti. Ovaj drevni objekt, čiji hodnici, klauzura, zidovi, niše, kao i susjedna crkva Uznesenja Marijina vrve dokazima da je cijeli kompleks identitetski marker postojanja i vjere Hrvata na lijevoj obali Dunava u Bačkoj, barem u posljednjih 330 godina, polako postaje dokaz »dekorativne« multikulturalnosti. Hvale vrijednu činjenicu da je njegov muzejski prostor opremljen raskošnim predmetima i drugim dokazima života i vjere bačkih Hrvata Šokaca zamagljuje, primjerice, činjenica da su svi natpisi na muzejskim predmetima, vodiči i nove informativne ploče na ulazu u samostan prikazani samo na srpskom i engleskom jeziku. To se, između ostaloga, odnosi i na sakralnu postavku čije su autorice stručnjakinje iz Ministarstva kulture Republike Hrvatske Lukrecija Pavičić Domijan i Ranka Saračević Würth. Apsurd takvoga pristupa vidljiv je kada se pogleda nazivlje za liturgijski tekstil, predmete i posuđe koje jednostavno nemaju inačice na srpskome jeziku. Povrh svega, riječ »Hrvat« i izvedenice iz nje nisu spomenute niti jednom u službenom označavanju novoga muzejskoga prostora i izloženih predmeta, niti u odlično uređenome, svježe tiskanome vodiču. Tu je prisutan uobičajeni subetnonim »Šokac«, koji, dojam je, ovdje ima ulogu sakrivanja identiteta naroda koji je baš zahvaljujući franjevcima i došao u podunavski dio Bačke. Nakladnik ovoga vodiča sigurno zna da na području prijedloženog »Kulturnog krajolika Bača sa okruženjem« živi znatan broj Hrvata, a da Šokaca na popisu narodnih skupina na tom području uopće nema, barem prema službenim podatcima popisa stanovništva u Srbiji 2011. godine. Nije ovo jedini samostan Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda čiji je dio dobio muzejsku namjenu, ali je sigurno jedini u kojem ništa u muzejsko-izložbenome prostoru nije označeno hrvatskim jezikom. Dodatna je činjenica da slovački i mađarski jezik uopće nisu zastupljeni u obnovljenome samostanskome muzejskom prostoru, usprkos tome što su i ti narodi značajan dio lokalnoga katoličkog spektra.

Ako je, a jest, osnovna crta multikulturalnosti osmišljavanje programa pravnoga, financijskoga i provedbenoga karaktera koji potiču priznanje više naroda i kultura koje žive na istom prostoru na jednak način, te ako je multikulturalnost važan dio univerzalne vrijednosti Bača (tako smo rekli UNESCO-u), u kojem je zapećku u procesu obnove Franjevačkoga samostana u ovoj drevnoj varoši ona ostala?

M. T.

 

  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay