Intervju Intervju

Hrvati u Vojvodini i Srbiji su činjenica, koliko god ih negirali

Mario Bara nije nepoznato ime u Vojvodini, odnosno Srbiji, napose među onima koje interesiraju teme vezane uz Hrvate u Srbiji – njihovu povijest, kulturnu baštinu, identitet. Naime, docent dr. sc. Mario Bara, podrijetlom iz Sombora, uključen je već više godina u niz projekata kao što su Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (Hrvatsko akademsko društvo), Biografski leksikon Hrvata istočnog Srijema I (A – Fur) (Libera Editio d.o.o. i HAD) i Godišnjak za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Ne samo svojim podrijetlom već i akademskim obrazovanjem – studij sociologije i povijesti je završio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i doktorirao – znanstveni interes mu je usmjeren na polje sociologije migracija, etničkih odnosa te povijesti i suvremenosti hrvatskih autohtonih manjina. Slijedom gore navedenoga ne čudi da je Bara jedan od glavnih »krivaca« što je Odjel za sociologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu na kojemu je uposlen od 2014. godine bio organizatorom znanstveno-stručnog skupa pod nazivom »Etnokulturni identitet Hrvata u Vojvodini: povijesni i suvremeni procesi«, koji se prošloga tjedna održao prvo u Zagrebu, a zatim drugi dio u Subotici.

Što je bio cilj skupa?

Krenimo od samog naziva skupa: »Etnokulturni identitet Hrvata u Vojvodini, povijesni i suvremeni procesi« u kojem je vidljiva osnovna ideja da progovorimo o osnovnim sastavnicima identiteta Hrvata u Vojvodini. Zbog čega je to bitno? Svaka od manjinskih zajednica danas u Vojvodini ili bilo gdje kada gledamo uopće, nastoji memorirati bitne sastavnice vlastitog identiteta. Dakle, kako se društva sjećaju, kako nastoje očuvati svoj identitet. O tome se i na zagrebačkom i subotičkom dijelu skupa govorilo. Ono što možemo vidjeti temeljem izlaganja je da je kultura Hrvata u Vojvodini iznimno živa. Ona ima svoju dugu, višestoljetnu povijest, može se pratiti nazočnost Hrvata i u Bačkoj, i u Srijemu a i u Banatu još od razdoblja srednjeg vijeka. Ona postoji unatoč pojedinim povijesnim razdobljima koja nisu bila naklonjena Hrvatima u Vojvodini i ona se može pratiti do suvremenih dana.

Zašto je danas važno o tome govoriti i pisati?

Za svaku manjinsku zajednicu je važno trajanje, kontinuitet, osobito kada imamo u vidu različite politike negiranja. Učiniti vidljivom ovu tematiku, problematizirati je, kako u hrvatskoj zajednici, Vojvodini i široj znanstvenoj i uopće javnosti i u Srbiji i u Hrvatskoj je stoga iznimno važno.

Hrvatsko katoličko sveučilište je organiziralo ovaj znanstveno-stručni skup. Koji su bili razlozi da se pokrene ovaj projekt?

Imamo ovdje jednu dodatnu misiju a to je jačati, snažiti identitet hrvatskih zajednica izvan Hrvatske. To je i jedan dio naše znanstvene strategije. Naime, prije dvije godine smo održali znanstveno-stručni skup u Boki kotorskoj posvećen Hrvatima u Boki, odnosno Crnoj Gori, i naravno da će se održavati i skupovi koji će biti posvećeni hrvatskim manjinama u drugim zemljama. Nadalje, nećemo se samo zadržati tu. Ono što prepoznajemo kao jedan od problema je akademsko jačanje tih zajednica i na tom tragu je HKS odlučilo omogućiti studiranje Hrvatima izvan RH na svim razinama studija od preddiplomske, diplomske i poslijediplomske razine. Ove godine već imamo kandidata iz Crne Gore na studiju sociologije, a na doktorskoj razini lokalnog subotičkog povjesničara Vladimira Nimčevića koji će krenuti ove godine na doktorske studije povijesti. Također, na studiju sociologije je naša studentica Nika Perać Kovač koja je podrijetlom iz Sonte. Time smatramo da činimo dugoročno puno više, jer koliko god HKS nemalo resurse koje recimo imaju državna sveučilišta smatramo da nastavnim i znanstvenim resursima možemo dugoročno više učiniti i kadrovski osnažiti samu zajednicu.

Ima li interesa izvan znanstvenih krugova, medija, šire javnosti za skupove ovakve tematike?

Moram priznati da je većina onih koji polaze ovakve skupove unutar znanstvenih i stručnih krugova, ali imamo i dio građanstva koji to prati s velikim interesom. Kada govorimo o zagrebačkom dijelu skupa, tu su naši suzavičajnici kao i drugi građani koji su na bilo koji način navezani na ovaj vojvođanski prostor, ali i dio osoba koje iz različitih motiva dolaze i prate ove skupove. Interes možemo pratiti i kroz objave u medijima i vidimo da je to dobro popraćeno, što je nama svojevrsna potvrda da smo na dobrom tragu i da radimo jedan dobar posao.

U dva tjedna je bilo nekoliko znanstvenih skupova o hrvatskim manjinama, tko će imati koristi od toga u smislu šire zajednice?

Ukoliko pogledamo u društvenim odnosima raspodjelu moći, politički akteri imaju najveću poziciju. Oni mogu donositi odluke i utjecati na određene javne politike, bilo da je to Srbija ili Hrvatska, bilateralni odnosi… Osobno smatram da je ono što je prvi korak u donošenju neke politike upozoravanje na neki problem, ako ga ima, njegovo definiranje što je problem i tek onda možemo krenuti u njegovo razrješavanje. Samim aktualiziranjem ponovnim postavljanjem u fokus interesa, smatramo da će to utjecati u konačnici na neke politike, bilo da je to područje kulture, ostvarivanje manjinskih prava, pa čak i u ekonomskoj suradnji. Jer govorimo o dvije susjedne države, dvije manjine: hrvatskoj u Srbiji i srpskoj u Hrvatskoj i sigurno da to može podići stupanj svijesti o problemima koji postoje. Ali i ono što je važno napomenuti je da pripadnicima tih zajednica to jako puno znači – da nisu zaboravljeni. Jer osjećaj zaboravljenosti, napuštenosti sigurno da je jako težak, a u nekoliko tjedana je ovo treći skup posvećen hrvatskim manjinama i smatramo da time radimo u tom smjeru.

Što je detektirano iz Vaše vizure kao problem vojvođanskih Hrvata?

Ne možemo ga svesti na jedan. On je višestruk. Možemo govoriti o više razina: od državnih aktera, zatim razina ekonomske depriviranosti, a posebno se može istaći kultura sjećanja koja je usko povezana s identitetom. Naime, u jednom širem javnom prostoru, u obrazovnom sustavu, u znanstvenim krugovima postoje određene razlike oko nekih prijepornih pitanja kada je riječ o hrvatskim znanstvenicima i kada je riječ o znanstvenicima u Srbiji, zatim kada je riječ o Hrvatima-Bunjevcima i Bunjevcima koji se ne smatraju Hrvatima, kako se sjećaju nekih događaja, povijesnih simbola, postojanja, trajanja od doseobe... Od kada su naši korijeni, od kada seže da smo mi na ovim područjima, to su neka pitanja koja kada se iznesu van može se o njima problematizirati i tek s raspravom o tim problemima možemo doći do nekih konkretnih prijedloga za određene mjere. Ono što hrvatska zajednica može raditi, ali i matična domovina, je da može poticati jačanje kulture sjećanja, memoriranja vlastitog trajanja. Tu, recimo, jako dobar posao rade određene manjinske institucije bilo da je riječ o ZKVH-u ili HAD-u koji ima kao projekt Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, osvijestiti i učiniti te sadržaje dostupnima. Danas, kako možemo vidjeti, ti sadržaji su zahvaljujući internetu u virtualnom svijetu dostupni širokom krugu ljudi što nekada nije bio slučaj. I tu je ta snaga, potencijalna moć. Dakle, iako nemate možda financijskih resursa, može se s nekim mehanizmima doći do široke javnosti, a time i dugoročno djelovati na snaženje same zajednice.

Koja je uloga hrvatskih manjinskih medija u tome?

Kada je riječ o spomenutim institucijama, one malo šire zahvaćaju i kada se govori o povijesnoj i etnološkoj problematici tjednik Hrvatska riječ ima također svoju veliku ulogu, ali ona zbog prirode svog posla neće ulaziti u rasprave na taj način kao što imaju mogućnost i prostor spomenute institucije. Ona prije svega vrši svoju zadaću informiranja, a i samim svojim imenom je simbol. Hrvatska riječ govori o narodu koji koristi određeni jezik, dakle hrvatski i tu je također simbolika i snaga samog tjednika. Naravno, Hrvatska riječ ima svoju dugu povijest i uz svoju tradiciju ima određenu važnost i snagu u svome djelovanju.

Kada slušamo teme iz povijesti, vidimo veliko bogatstvo u demografskom i ekonomskom smislu, sudjelovanje u vlasti kao što je npr. obitelj Sučić, a kada slušamo o demografskim trendovima danas, sudjelovanju u donošenju odluka i ekonomskom stanju u novije vrijeme, onda situacija nije tako dobra. Što istraživanja sadašnjosti govore i čime mogu pridonijeti poboljšanju položaja hrvatske manjine?

Bilo koje pitanje da se razmatra samim njegovim iznošenjem omogućuje se osvještavanje, jer da bismo krenuli u rješavanje nekog problema, prvo ga moramo biti svjesni, precizirati što je problem i s postojećim mehanizmima ići u tom smjeru. Pitanje demografije nije specifično samo za manjinske zajednice, iako su one najizloženije tim procesima. Zbog aktualnih trendova u društvu također i zbog procesa asimilacije, manjinske zajednice su dugoročno dodatno pogođene u demografskom smislu. Ipak, ja ne bih gledao s jedne negativne pozicije na aktualne trendove, recimo na smanjenje broja Hrvata u Vojvodini, jer tu trebamo uzeti i neke druge pokazatelje. Ako usporedimo broj aktivnosti, udruga i projekata prije tri desetljeća i danas vidimo da, unatoč smanjenju broja Hrvata u Srbiji, kulturna scena nikada nije bila življa, tako sveobuhvatna, koja ulazi u različita područja, od istraživanja povijesnih, etnoloških do suvremene umjetnosti, medija. Dakle, svestrana je i tu se nadovezuju procesi koji traju, memoriranja, ali i oblikovanja sjećanja zajednice. Prije tri desetljeća niste imali sadržaja koji tematiziraju hrvatsku zajednicu u Vojvodini. Danas moć koju posjeduje manjinska zajednica nije velika, ali ako pogledamo čime ona raspolaže, a što isproducira, onda mislim da ta zajednica može itekako biti ponosna na svoju povijest, kulturu i trajanje.

Ipak, sagledavajući aktualni trenutak i različite negativne demografske i socijalne procese, asimilacija na primjer, neminovno se nameće jedna ne tako dobra slika u pogledu budućnosti Hrvata u Srbiji?

Znamo da identitet nije jedna čvrsta kategorija nego je itekako podložna različitim čimbenicima, akterima, i tu vidimo koliko je to snažno. Znamo za primjere da pojedine zajednice i narodi iz svojih povijesnih poraza čine velike pobjede. Dakle, da se to oblikovati i preoblikovati, a onda ti momenti kroz kolektivno sjećanje postaju snažan resurs. Povjesničar dr. sc. Robert Skenderović je na primjer govorio o tri velika vala doseljavanja bunjevačkih Hrvata na ovo današnje područje. Zašto se oni sjećaju samo onog posljednjeg ako znamo da manjinske zajednice nastoje potvrditi vlastito trajanje, dugu povijest? Jednostavno, radi se o nedostupnosti informacija, zaboravu koji ne mora nužno biti samo zbog te zajednice, da nije istraživala vlastitu povijest nego i »zasluga« nekih drugih aktera. Društveno-političko okruženje ne mora nužno biti pozitivno orijentirano prema toj zajednici. Ono može zatirati, brisati, negirati, preoblikovati, modificirati neke činjenice, a ono posljedično imaju veliki utjecaj na identitet te zajednice. Recimo, znate obiteljsku naraciju tko smo, što smo, ali vi želite istraživati i onda, recimo prije tri desetljeća, odete u knjižnicu, pri čemu postoje razlike između malih seoskih knjižnica, recimo u Čonoplji ili Bačkom Monoštoru ili Subotici; dakle nije isto, i onda shvatite da tih sadržaja o vama nema. Danas, unatoč ovim negativnim demografskim trendovima, mi ipak vidimo jedno bogatstvo informacija. Dakle, ne trebamo gledati samo u tim kategorijama brojeva. Imamo pozitivne primjere i drugih manjina ili određenih naroda. Pogledajmo, recimo, kroz njemačku zajednicu koja je doživjela veliku tragediju, ali koja je puno napravila upravo na ovim prostorima Podunavlja u tom procesu kulture sjećanja. Pogledajmo židovsku zajednicu, koja je ne samo u Europi nego svugdje u svijetu nastojala dokumentirati vlastito trajanje, vlastitu povijest. I koliko god ih je malo oni su snažno prisutni, svjesni sebe, svog identiteta i mislim da smo i mi na dobrom tragu. Neovisno o demografskim pokazateljima. Nije prvi put da se događaju negativni demografski procesi. Hrvata je na ovim područjima u više navrata gotovo nestajalo. Mi možemo pogledati i u Srijemu i u Podunavlju gdje su gotovo nestali, ali oni su se ponovno kao zajednica vratili i oni su činjenica. Hrvati u Vojvodini i Srbiji su činjenica, koliko god ih negirali. Ja gledam unatoč negativnim demografskim trendovima ovu pozitivnu stranu i to je jedna od poruka ovog skupa.

Trebamo li se ugledati onda na pomenute narode?

Ne moramo mi nužno sebi tražiti neke uzore, Ja samo govorim o dobrim primjerima, dobrim praksama. Naravno, za određene korake, procese, projekte trebaju sredstva, ali ona danas i nisu jedino ključna. Jer ako ima entuzijazma, a vidimo da on postoji, može se puno toga napraviti. To je jedan dobar smjer kojega vidimo i unutar hrvatske zajednice.

U svome izlaganju ste rekli kako je prisutnost hrvatskog stanovništva na prostoru današnje Vojvodine i Srbije bila negirana, ignorirana ili podložna manipulacijama. Kako se na taj proces i praksu može pozitivno djelovati u pravcu priznavanja činjenica?

Novija istraživanja, povjesničara, etnologa, lingvista, sociologa i drugih disciplina su iznjedrila veliku količinu novih podataka i rezultata koje je danas lako prezentirati široj javnosti. Na negiranje i manipuliranje treba odgovarati činjenicama, ponavljati ih i omogućiti njihovu široku dostupnost. Upravo to radi i Hrvatska riječ ili razni portali hrvatske zajednice. Danas svaki pripadnik hrvatske zajednice koji se služi internetom lako može doći do informacija o povijesti vlastite zajednice, vlastitoj kulturi i trajanju. Istraživanja, održavanja skupova treba nastaviti jer oni uz rezultate koji se iznose svjedoče o važnom segmentu života zajednice, a to je znanost i visoka kultura.

Intervju vodila: Jasminka Dulić

  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay