Intervju Intervju

Osveta ponavljača

»Dragoljub Draža Petrović je novinar i glavni urednik beogradskog dnevnog lista Danas. Rođen je 6. prosinca 1970. u Beogradu. Novinarstvom se počeo baviti u Borbi 1994. godine. Sa redakcijom lista odbija poslušnost novom režimskom rukovodstvu Borbe i prelazi u novoosnovanu Našu Borbu. Od 1997. godine do 2006. stalni je suradnik nezavisne TV produkcije VIN (Video nedeljnik) za koju je kao autor uradio stotinjak TV priloga. Iz Naše Borbe prelazi 1998. godine u Glas nedelje.

Od 1999. godine je novinar Glasa javnosti, gdje je radio kao reporter, urednik reportaže i kolumnista. Od prosinca 2004. piše kolumnu Važne stvari u Glasu, koja u ožujku 2005. biva preimenovana u Čekajući fajront. Od siječnja 2006. postaje i stalni kolumnista tabloida Kurir za koji piše nedjeljnu kolumnu Srbija do Tokija. Od lipnja 2009. radi u dnevnom listu Danas gdje piše kolumnu Žvaka u pepeljari.

Glavni urednik lista Danas postao je u ožujku 2016. godine. Koautor je satirične emisije Pljiž na Televiziji N1 koja se emitira od travnja 2018. godine.

Višestruko je nagrađivan. U tradicionalnoj novogodišjoj anketi magazina Status, u kojoj sudjeluje više od 100 novinara i urednika, proglašen je za najboljeg novinara 2010. godine.«

Ovim se tekstom predstavio Draža Petrović na nedavnom Festivalu reportera i reportaže Fra Ma Fu u Daruvaru, gdje smo i napravili intervju s njim. Čitateljima Hrvatske riječi vjerojatno je poznato da je Danas jedini dnevni list u ovoj zemlji u kom se ne veliča kult ličnosti i uspjesi vlasti; list u kom informacije o privatnom životu kurtizana s mikrofonom u ustima nisu vijesti od općeg interesa; list koji nema nakladu poput onih čija je cijena 20 dinara; list koji ima svoju vjernu čitateljsku publiku i u kom se oglašivači boje objavljivati reklame. Draža Petrović za naš tjednik daje ocjenu što je dovelo do ovakvog stanja u novinarstvu danas:

Snishodljivost, koristoljublje i strah od vlasti u društvu doveli su do toga da imamo gomilu medija koji su nepristojni i nenormalni, a podržavaju Vučića u njegovoj namjeri da napravi normalnu i pristojnu Srbiju. Osnovni problem je što je većina medija iskoristila priliku da se okoristi o Vučićevu vlast tako što će njega podržavati, i ovo malo incidenata od medija kao što su N 1, nekoliko tjednika i Danas imaju samoubilačku akciju da izigravaju neke heroje i budu protiv Vučića iako to nije ni lako niti mi želimo biti heroji. Ovo je neka osveta ponavljača, jer kada pogledate, u svim tim medijima koji su podrška Vučiću rade ljudi koji su u nekim normalnijim vremenima bili sasvim prosječni novinari koji su, kao Dragan J. Vučićević, recimo, bili prvi u godišnjim anketama koje su se pravile tko je bruka za profesiju. Bio je dvanaest puta prvi u toj anketi, a sad je on glavni državni novinar i glavni državni tumač Istine i Zlatnog doba. On nikad ne bi bio ništa drugo nego jedan običan tabloidni novinar, što je sasvim legalno i legitimno, ali nije normalno da to bude jedan od glavnih Vučićevih medijskih savjetnika.

Drugim riječima, za razliku od zidara, vodoinstalatera, bravara... jedino se novinar ne mora baviti svojim zanatom. Dovoljno je da ga zamijeni propagandom.

Mediji koji su se prihvatili podržavanja Vučića pod svaku cijenu bave se čistom propagandom. Primjerice, ono što ne smije Vučić reći objavi Informer, Srpski telegraf ili Alo, pa se to onda čita na Pinku i kad vas tako pet-šest puta provuku kroz blato svi vas susjedi gledaju ispod oka, tako vas gledaju i poslovni partneri, jer ludi jednostavno vjeruju medijima. Skoro cijela Srbija vjeruje da su vijesti Pinka normalne vijesti, a da smo mi neki ljudi koji rade protiv Vučića. Naravno, to uopće nije tako. Novinarstvo ima neka svoja pravila i kodekse i pokušavate se toga držati. Recimo, mi u Danasu imamo problem što nam, s izuzetkom Vladimira Đukanovića, Dragana Šormaza i ponekad Ivice Dačića, predstavnici vlasti ne žele davati izjave. Jednostavno, postoji zabrana da predstavnici vlasti govore za Danas, što nam onemogućuje bavljenje novinarstvom po njegovim pravilima. Ovo je neka superpropaganda veličanja Vučića na sve moguće načine i valjanje u blato svih koji su kao neka kritička javnost i možda su se ni krivi ni dužni tu zatekli, jer ljudi razmišljaju svojom glavom i zbog toga postaju državni neprijatelji.

Kako gledate na »kolege« koji kao alibi za to što rade kažu da to moraju iz egzistencijalnih razloga, od ucjena poslom do otplaćivanja kredita?

Za razliku od onih koji su se devedesetih novinarstvom bavili tako što su huškali na rat, ovi sadašnji »kolege« imaju problem što ni Vučićeva vlast neće trajati vječno. Devedesetih je bilo mnogo lakše, jer tada zbog sankcija nije bilo ni kredita, pa su ljudi možda bili i relaksiraniji iako se lošije živjelo. Sad imate ljude koji su u kreditu i za to mjesečno moraju dati 300 eura. Osobno znam mnogo takvih kolega s kojima sam bio i prijatelj iz nekih bivših redakcija i koji mi kažu »ja to moram«. To je osobno pitanje svakog čovjeka želi li to raditi ili ne. Što se mene tiče, ništa se ne mora, jer kada uradite nešto što je loše, posebno u profesiji kojom se bavite onda to ima posljedice po druge. Ja, recimo, ne mogu spavati ako znam da sam uradio nešto zbog čega me grize savjest.

Kako vi opstajete; kao list uglavnom ne prolazite na javnim natječajima, nemate oglašivača...?

Danas ima politiku preživljavanja na mišiće, ali Danas tako preživljava od 1997., otkako je i osnovan. Mi nikada nismo bili komercijalni list koji će podilaziti publici, jer smo pisali o stvarima koje su se uvijek sukobljavale sa službenom politikom. Pisali smo o ratnim zločinima i drugim temama o kojima je malo medija u Srbiji progovorilo. To je mnoge ljude iritiralo, pa nas nisu htjeli kupovati, a sada smo opet označeni kao neki državni neprijatelji. Zbog toga nam se događa da novine objavljujemo na 24, umjesto na 32 strane, jer nemamo oglasa. Na taj način i štedimo, jer nemamo marketinških priljeva. Imamo situaciju da nam ljudi dolaze i otvoreno kažu da se plaše dati oglas u Danasu. Što je još apsurdnije, kažu nam da bi dali oglas u Danasu, pod uvjetom da ga mi ne objavimo. To je zaista zanimljiva situacija, jer ljudi obično daju oglas zato da bi on bio objavljen, a nama plaćaju da im ne objavimo, jer nam na taj način žele pomoći. Nas su uvijek zezali da sve svoje čitatelje poznajemo osobno, a sada osobno poznajemo i oglašivače jer ih ima jako, jako malo.

U Srbiji postoje zakoni kojima su predviđene sankcije za laž, govor mržnje, diskriminaciju... i kada otvorimo neke od spomenutih tiskovina ili pogledamo neke od spomenutih televizija, javni tužitelj bi svakodnevno morao reagirati. Ali, to se ne događa. Kako gledate na to?

Jeste li nekada čuli da je predsjednik Srbije osudio pisanje ili govor nekog medija koji ga podržava? Nikad on nije osudio ono što se svakog dana pojavi na Pinku, u Informeru, Alou ili Srpskom telegrafu, a svakog dana se pojavi milijun stvari koje bi svaki normalan čovjek osudio. Danas je u takvim medijima retorika gora nego devedesetih: Hrvati su ustaše, Albanci su Šiptari, Bošnjaci su balije, homoseksualci su pederi... Jednostavno, ne postoji kriterij što je normalno. A kriterij bi bar predsjednik trebao uspostaviti, jer i sam razgovara s Hrvatima, Albancima... i trebao bi reći kako su i to ljudi.

To nije stvar predsjednika. Te su stvari propisane ustavom i zakonima.

Naravno. Ali, htio sam reći da kod nas sve stvari regulira predsjednik, pa bi on ovima iz REM-a trebao reći da bar nešto osude, budući da oni rade samo što im on kaže. Uostalom, kada vidite nastupe članice Savjeta REM-a Olivere Zekić, onda vidite da ona nastupa kao glasnogovornica Srpske napredne stranke koja vodi neke svoje bitke s oporbom i ništa nikada nije rekla protiv onoga što se emitira na televizijama koje kontrolira Vučić.

Kako gledate na rijetka i po pravilu simbolična kažnjavanja medija koji su se po nekim od osnova ogriješili o zakon?

Kada Informer i dobije neku presudu od 200.000 dinara, što je za njih smiješna brojka jer imaju sve moguće oblike državne pomoći, on ne objavi demanti zbog čega je platio kaznu. I onda ih opet morate tužiti, pa tužiti kako bi oni ispoštovali odluku suda. To znači da se oni ponašaju kao da su jači i od suda i od države.

Koliko su sami novinari, pa i urednici naravno, krivi što su pristali na poziciju u kojoj se nalaze?

Mislim da su mnogo krivlji oni koji su devedesetih bez ikakve kontrole huškali na rat. Ovi današnji veličaju Vučića i znaju da su na toj poziciji dok je Vučić na vlasti. I to je to.

U Danasu baš i nema puno oglasa i reklama. Je li to dobro ili loše ukoliko se složimo s tezom da oglašivači u velikoj mjeri utječu na uništenje novinarstva?

To što nema oglašivača u Danasu počelo je prije otprilike četiri godine kada se Vučić pojavio na nekom sastanku direktora javnih poduzeća i jednog od njih pitao zašto daju oglas u Danasu kada Danas piše protiv njegovog brata i njega. Nama se nakon toga dogodilo masovno otkazivanje oglasa državnih poduzeća i danas mislim da samo jedno takvo poduzeće još daje oglase kod nas, a to je Pošta. Koju drži PUPS. A što se drugog dijela pitanja tiče, mogu reći da postoji stalna borba između sektora marketinga i uredništva lista, posebno u novinama koje, poput Danasa, jedva preživljavaju, pa je svaki oglas dragocjen i uvijek postoji molba da se nešto ne objavi kako se ne bi naljutio neki biznismen. Ali, problem podilaženja oglašivačima je problem cjelokupnog novinarstva na svijetu, jer uvijek postoje neki centri moći ili lobiji koji će vam zavrniti izvore financiranja. To je stalna borba u kojoj uvijek pobijede oglašivači. Ako pobijede novinari, onda taj medij uglavnom propada.

Kako Danas kotira u većinskom dijelu javnosti uglavnom je poznato. Ali, imate li informacije o tome kako kotirate u očima struke izvan granica naše zemlje ili bar u očima diplomatskih predstavnika koji često navrate do vaše redakcije?

Mi smo jedan od medija gdje veleposlanici često dolaze u posjet, ne zato što mi radimo nešto za neke zapadne zemlje nego zato što znaju da je Danas list koji izlazi 22 godine i koji je uvijek bio antimilitaristički i antinacionalistički i bio je prozapadni. I oni misle da im mišljenje naših novinara ili urednika može biti značajno u nekom njihovom radu. Uostalom, oni znaju da ono što mi radimo radio bi i svaki novinar na svijetu: niti lobiramo za nekoga niti nekome želimo učiniti nešto nažao nego se jednostavno bavimo svojim poslom koliko je to god moguće. Ali problem je s ovim zapadnjacima u posljednje vrijeme što kada im mi pričamo o problemima koje imamo s Vučićem i njegovom vlašću, oni uglavnom kažu kako duboko vjeruju u slobodu medija i poslije toga odu. Mislim da oni Vučića toleriraju zbog raznih stvari, a jedna je opće poznata: rješavanje kosovskog problema.

Kako tumačite šutnju velikog dijela akademske zajednice, nevladinih organizacija, pa i većinskog dijela javnosti zbog stanja u društvu: strahom i apatijom ili pak zadovoljstvom i potporom aktualnoj vlasti?

Mislim da je te ljude, od kojih neki vjerojatno imaju određenu dozu straha za svoju karijeru ili posao, uhvatila apatija koja je uhvatila i građane. Vidjeli smo to, uostalom, i po sudbini građanskih prosvjeda: čim je došlo ljepše vrijeme, ljudi su otišli na pecanje ili nekim drugim svojim poslom. Ljudi su apatični i nikako ne vide što je svjetlo na kraju tunela i naprosto se povlače u sebe. Ne vide to ni u oporbi ni u Vučiću. Ali, ja mislim da je Vučićeva vlast opasna, jer ako se ovako ponašaju kada imaju potporu više od 50% izašlih građana na izbore bojim se što će raditi kada ta potpora počne padati. A ona kad-tad mora padati, jer je nevjerojatno da će više rasti.

Kako u tom smislu gledate na pregovore vlasti i oporbe oko izbora?

Ja ne vidim smisao tih pregovora, jer nije problem u tome što će se srediti popisi birača i što će oporba na nekim nacionalnim televizijama dobiti malo više medijskog prostora nego je problem u tome što je u posljednjih pet godina napravljena atmosfera da postoji podjela na dobre i loše momke. Usput, Vučićevo biračko tijelo se neće promijeniti za tri mjeseca, a oporba ne razmišlja o tome da ih pridobije. A ti birači se mogu privući samo ako nekoliko godina mediji ne budu ovakvi kakvi su sada. To prije svega treba uraditi vlast kako bi pokazala dobru volju.

A na ulogu Fonda za otvoreno društvo u cijeloj ovoj priči, kao jednog od organizatora pregovora?

Očito je neka varijanta Zapada da ovdje pokuša napraviti neki privid pregovora. Mislim da naprednjacima nije svejedno to što će oporba bojkotirati izbore, jer bi na neki način zbog toga izgubili legitimitet. Stoga mislim da su oni spremni namjestiti izbore i da se prikaže da je u Srbiji izašlo 50% ljudi na glasanje. Vidimo da je u posljednje vrijeme bitno da i u mjesnoj zajednici pobijedi Vučić. Prije njega ja to nisam vidio. U mjesnoj zajednici su sjedili neki penzioneri i igrali šah i niste imali ni potrebu ići tamo da nešto rješavate, osim možda u malim sredinama. Ovdje je potrebno, a mislim da to jedini Zapad može, pritisnuti Vučića da demokratizira zemlju i da je vrati u prethodno stanje.

Ni oporba u cijeloj priči niti je nevina niti složna. Možda se to najbolje vidi po tome što se ni sami ne mogu dogovoriti oko toga treba li bojkot ili ne.

Meni i dalje nije jasno, a izgleda nije ni liderima oporbe, što će oni raditi kada se zatvore biračka mjesta na dan izbora? Iz njihovih izjava vidi se da su riješeni da bojkotiraju, ali ne znaju što dalje. Valjda računaju da će opet izvesti ljude koji su već prosvjedovali i da će sljedeći biti još uspješniji. Ako Zapad ne dovede do zajedničkog rješenja vlast i oporbu, a neće ih dovesti, mislim da će i on biti dosta blaziran prema tome kada oporba bude pokrenula neke prosvjede i reći »mi smo pokušali, a vi niste htjeli«.

Kakvom u ovoj priči vidite ulogu Lige socijaldemokrata Vojvodine ili pak Liberalno-demokratske partije?

Čeda odavno nema neko utemeljenje u biračkom tijelu, možda i zato što je njegovu ideologiju ukrao Vučić, koji ima »supermarket politiku«, jer uzima od svega po malo i svatko iz te njegove politike može uzeti ono što mu odgovara. Od rusofila uzme malo rusofilstva, od europejaca malo europejstva... Mislim da će oni na predstojećim izborima prihvatiti da glume neku oporbu za možda čak i ulazak u Vladu ili bar malo vlasti.

Smatrate li da je prirodno da nacionalnomanjinske stranke budu uz vlast, ma kakva ona bila ili trebaju biti dosljedne u provedbi zacrtane programske politike?

Pretpostavljam da stranke nacionalnih manjina uvijek moraju malo kalkulirati i da se nekako priklone vlasti. Tako nije bilo devedesetih, ali je tada bila i drugačija situacija, jer je bila sveopća nacionalna mržnja, pa je bilo prirodno i da stranke nacionalnih manjina budu protiv tog nacionalističkog ludila. Sada to nije na tom nivou, ali ako se, recimo, u neslužbenim glasilina vlasti Hrvati nazivaju ustašama, onda bi i politički predstavnici Hrvata trebali reći Vučiću da kaže Vučićeviću, s kojim se viđa svakog dana, da ih ne zove ustašama nego Hrvatima.

Je li, po Vašem mišljenju, uloga javnog servisa, dakle Radio-televizije Srbije, da se politička korektnost uoči izbora svede na određenu ravnopravnu minutažu u predstavljanju svih sudionika izbora ili je njegova uloga da bude svakodnevna kontrola rada vlasti i da se to kroz emisije raznih sadržaja plasira gledateljima?

Meni djeluje kao da je javni servis prihvatio ulogu da se pravi mrtav dok ovo ne prođe. To je iznenađujuće, jer ja Dragana Bujoševića poznajem kao dobrog i primjerenog novinara iz nekih ranijih vremena. Niti je RTS mnogo propagandistički pa da ima informativne emisije kao drugi emiteri s nacionalnom frekvencijom, ali kada uključite vijesti RTS-a, gledate Vučića, Vučića i Vučića, plus često izravno prenošenje njegovih konferencija za novinare. Toga ranije nije bilo, a sada se Vučić prenosi u svim varijantama. Na neki način i on se sam nameće, jer komentira sve: od politike, preko kuhanja, sporta i ekonomije do vremenske prognoze i onda mogu shvatiti da su novinari RTS-a kada prave Dnevnik u dilemi da ga postave u svih trideset minuta, na svakih pet minuta. S druge strane, jasno je da na RTS-u postoje spiskovi ljudi koji tamo ne mogu gostovati, i nije riječ samo o političarima. Evo, počet ću od sebe, ali se isto odnosi i na Jovu Bakića, Veljka Lalića, Dragoljuba Žarkovića... To su mi rekli ljudi s RTS-a da postoji lista imena ljudi koje ne treba zvati u emisije. To je sramota za RTS, posebno što tamo rade ljudi koji su nekad bili vrlo kredibilni novinari, poput Nenada Lj. Stefanovića, Dragana Bujoševića i ostalih.

Je li po Vašem mišljenju građanski prosvjed za dugo vrijeme propao ili će se opet naći energija za njegovo pokretanje?

Mislim da je prosvjed upropastilo to što se oporba dočepala njegove organizacije, iako se od početka držala u njegovoj pozadini. Nakon toga napravili su potpunu besmislicu tako što su 13. travnja označili kao » Dan D« na koji su došli ljudi iz cijele Srbije, a da se taj dan ni po čemu nije razlikovao od nekog drugog prosvjeda, osim što je bilo četiri sata govora. Nakon toga ljudi su počeli razmišljati dokle će ovo trajati ili što je cilj prosvjeda, a to ni oporba nije znala. Ključni zahtjev je bio da se smijeni Vučić. Pa ako živimo u demokratskom društvu, ne možemo ga smijeniti tek tako niti će on sam dati ostavku.

Intervju vodio: Zlatko Romić


ANTRFILE

Jedan od ključnih zaključaka na nedavnom Festivalu Fra Ma Fu u Daruvaru bio je da je reportaža danas gotovo izumrla kao žanr u novinarstvu. Što je, po Vašem mišljenju, uzrok tome?

Lijepog pisanja u najvećim medijima već odavno nema. I sam sam bio reporter kada sam se počeo baviti novinarstvom, a bio sam i urednik reportaže i putovao sam, ali je danas koncept u dnevnim medijima takav da tekstovi moraju biti što kraći. Tu onda više ne dolazi u obzir da neki novinar napiše reportažu na dvije strane koju će netko još morati i čitati. Danas se čitaju naslovi, podnaslovi, lid i gledaju se slike. Čitateljska publika danas je naviknuta na gomilu vijesti koju ne može ni filtrirati, i tu govorim o ljudima srednje i starije i generacije, dok mlađima tekst duži od šlajfne i pol liči na knjigu. Ništa bolja situacija nije s mladim novinarima, koji su u većini lijeni. Postoje novinari koji cijeli dan sjede u redakciji i šalju poruke svojim sugovornicima, među kojima ima i onih koje u životu nikada nisu vidjeli. Cijeli dan sjede u redakciji, nikuda ne idu i ni sa kim uživo ne pričaju. Tako se, recimo, može napraviti pet intervjua s Veljom Ilićem, a da u životu nisi pričao s njim. U moje vrijeme takvo što bilo je nezamislivo.

  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay