Kolumne Kolumne

Tko se boji miša još?

Prošlogodišnje istraživanje Instituta za europske poslove pokazalo je da su u Srbiji internetske stranice i računi državnih institucija na društvenim mrežama, uz iznimke, nedostatno razvijeni, neprilagođeni onima kojima su namijenjeni, često bez osnovnih informacija i neažurirani, a komunikacija s građanima tim putem gotovo nepostojeća. Kako u ovome smislu stoji ovdašnja hrvatska zajednica? Ukoliko pokušamo u tome važnome segmentu njezina djelovanja i nastupa prema globalnoj javnosti pronaći pravilnosti, moguće je da ćemo se ozbiljno razočarati. Iako se hrvatska zajednica u Srbiji i njezini sastavni dijelovi u svojem organizacijskom smislu prilično dobro uklapaju u modele koji se razaznaju kada se prati organiziranost društva čiji je ona dio, ne smijemo genearalizirati.

Život u informatičkome društvu nametnuo je traženje informacija koje su za taj život potrebne iz elektroničkih izvora. Tamo ih traže čak i oni koji su se računalnoga miša bojali više negoli živoga, i koji se još uvijek redovito srde ispred zaslona telefona kada ih ovaj »ne sluša«. A takvih (nas) je poprilično. No, nema natrag! Mnoge informacije se jednostavno ne isplati tražiti na drugim mjestima nego na internetu, ako ih na drugim mjestima uopće i ima. I točka. No, ukoliko se, primjerice, želimo informirati o brojnosti vjernika katolika u župama Subotičke biskupije, to na istoimenoj stranici možemo učiniti, ali jasno je navedeno da su predstavljeni podaci iz 1968. godine! Valja znati da svake godine župnici barem jednom godišnje obilaze župljane, te o tome vode evidencije. U međuvremenu su izdani i novi krajevni i biskupijski shematizmi. Također, u posljednjih pedeset godina svakoga desetljeća bio je po jedan državni popis. No, važnih suvremenih podataka o tome koliko nas gdje ima, na mjestu gdje bismo očekivali da ih nađemo, naprosto nema. Ukoliko na isti način želimo vidjeti što je novoga u župama, shvatit ćemo da – ničega novoga nema: posljednja je objavljena poruka biskupa pred izbore u svibnju 2012. (a stoji iza poveznice »Aktualnosti«). Vjernici u Bačkoj vjerojatno znaju gdje će naći svježe vijesti o životu Crkve, ali uredništvo navedene stranice to ne ispričava što sedam godina te vijesti nema na istoj. Moguće je da je bolje imati osnovno predstavljanje putem interneta nego nikakvo. Ipak, dojam koji neažurnost ostavlja na korisnike interneta je od toliko velikoga značenja da presudno utječe na njihovo mišljenje o onome što (ni)je predstavljeno. Kako, primjerice, povjerovati u podatke s ove iste stranice kod kojih nije navedeno iz koje su godine?

Ukoliko iste vijesti iz župnoga života ovdašnjih katolika potražimo na internetskome predstavljaju mjesečnika Zvonik, nećemo ni to moći učiniti. I Zvonik je (na internetu) zastao u magičnoj 2012. godini. Srijemska biskupija je ažurnija, no ne dovoljno, jer prođu mjeseci bez osvježavanja a poneke poveznice, recimo obećavajuća »Župe u Srijemskoj biskupiji« razočaravajuće su oskudne. Caritas Srijema, koji ima svoje stranice, naprotiv, vrlo je živ, što internetaši ne bi zaključili o njihovim kolegama iz Caritasa Subotičke biskupije. A radi se o vrlo važnome djelovanju – o pravovremenoj i kontinuiranoj pomoći onima do kojih se mora stići brzo a koji drugu pomoć obično nemaju. Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, primjerice, pokazuje kako se žeđ ovdašnje zajednice za informacijama, te potreba za informacijama o ovdašnjoj hrvatskoj zajednici općenito, može utažiti i to vrlo uspješno. Pojedine srijemske i bačke župe odlučno su, uz skromne snage, na svjetskoj mreži, gdje su neke hrvatske udruge kulture postojano prisutne kraće ili duže vrijeme. Ima udruga koje su imale sjajne portale, s bazama svojih publikacija, pa su toliko osiromašile da nemaju sredstava za bazično informiranje. Neke od članstvom najbrojnih udruga uopće nemaju internetske stranice te smatraju da je dovoljna komunikacija društvenim mrežama. Naša se, konačno, krovna institucija nakon duljeg čekanja pojavila u svojemu novom internetskom izdanju koje u dobroj mjeri pokriva brzu potrebu za saznavanjem većine informacija o ustrojstvu i djelovanju zajednice.

Obuhvaćena globalnom nevidljivom mrežom, hrvatska se zajednica mora pokušati snaći okretnije i kvalitetnije. Ne želeći destruktivno kritizirati nikoga, ukazujem na ogromnu važnost informacije u vremenu kojemu smo svjedoci. Ukoliko je želja pružatelja informacije da je pruži, a ne vjerujem da bi javno djelovanje u protivnom imalo smisla, onda se ona mora pružiti: točno, potpuno i pravovremeno. Potpuno razumijem da to nije lak zadatak i da ovisi o radnome angažiranju, o stručnosti, o izvorima informacija i o izvorima sredstava. No, informacija često dolazi od volontera, aktivista u zajednici i njezinih prijatelja koji su, također često, informatički vispreniji nego brojni urednici internetskih stranica. Ne treba se bojati angažirati ih.

Vjerovati u moć informacije nije tako teško. Ukoliko nam se ravnati Strategijom razvoja informiranja na hrvatskome jeziku u Srbiji, barem sudeći prema njezinome nacrtu, u domeni (jednostavnoga, ne previše financijski zahtjevnoga a neophodnoga) internetskoga informiranja, trebamo dobro zavrnuti rukave.

M. T.

 

  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay