Tema Tema

Od zakona do prakse

Na području Grada Sombora Mađari čine oko 12 posto, Hrvati oko 9 devet, a Bunjevci oko 2,5 posto stanovništva. Ustanove kulture od nacionalnog značaja za mađarsku zajednicu su Gradska biblioteka Karlo Bijelicki, Gradski muzej i Istorijski arhiv Sombor. Od obrazovnih ustanova to su srednja Medicinska i Tehnička škola, te Osnovna škola Nikola Vukićević. U međuvremenu, dvije somborske ustanove kulture dobile su status kulturnih ustanova od nacionalnog značaja za bunjevačku nacionalnu zajednicu. To su Muzej i Arhiv. Te promjene desile su se u posljednih godinu dana i prošle su na zasjedanjima lokalnog parlamenta neprimjetno, jer obično odluke koje se tiču statutarnih promjena ne dobiju medijsku pozornost.

A da poseban status pojedinih ustanova kulture i obrazovanja može imati značaja pokazala su dva somborska »slučaja«. Prvi se tiče imenovanja ravnateljice Gradske knjižnice, čije je postavljanje na tu dužnost osporavalo Mađarsko nacionalno vijeće. Drugi slučaj tiče se financiranja Bunjevačkog nacionalnog vijeća iz proračuna Grada Sombora, gdje je kao dodatni kriterij, mimo Zakona o nacionalnim vijećima, uveden kriterij da nacionalna zajednica na teritoriju Grada Sombora ima ustanove kulture i obrazovanje koje su od značaja za tu nacionalnu zajednicu. Usprkos tome što Arhiv, Muzej ili Gradska knjižnica itekako imaju značaj za hrvatsku zajednicu u Somboru, nijedna od tih ustanova službeno nema status ustanove kulture od nacionalnog značaja za hrvatsku zajednicu. A kako uopće ustanove i škole dobivaju takav status? Polazište je Zakon o nacionalnim vijećima.

Ustanove kulture

Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina ( članak 17) definira način kako neka ustanova kulture može dobiti status ustanove kulture od nacionalnig značaja za određenu zajednicu. Na prijedlog nacionalnog vijeća osnivač izmjenom osnivačkog akta može utvrditi da je ustanova kulture od posebnog značaja za nacionalnu zajednicu. U ustanovama kulture za koje je izmjenom osnivačkog akta utrvrđeno da su od posebnog značaja za nacionalnu manjinu nacionalno vijeće imenuje jednog člana upravnog odbora, daje mišljenje o predloženim članovima upravnog odbora, te daje mišljenje na postupak izbora ravnatelja ustanove. Ukoliko se utvrdi da je neka ustanova od posebnog značaja za više nacionalnih zajednica u smislu očuvanja, unaprjeđenja i razvoja posebnosti i nacionalnog identiteta većeg broja zajednica nacionalna vijeća imenuju po jednog člana upravnog odbora.

Pojašnjeno, inicijativa kreće od nacionalnih vijeća k osnivačima ustanova kulture; konačnu odluku donose zastupnici određenog nivoa vlasti, a statut ustanove kulture od posebnog značaja za neku nacionalnu zajednicu postaje dio osnivačkog akta. U cijeloj ovoj priči sporna može biti riječ »može«, jer u članku 17 doslovce stoji: »na predlog nacionalnog saveta, osnivač, izmenom osnivačkog akta može utvrditi da je ustanova kulture od posebnog značaja za nacionalnu zajednicu«. Dakle, može, a ne mora. Za Evu Vukašinović, koja se na to pitanje osvrće u tekstu Zakon o nacionalnim savjetima nacionalnih manjina, koji je objavljen ožujka ove godine u okviru projekta Zagovaranje izgradnje zakonodavnog okvira integrativne politike to se može gledati kao smamnjenje dostignutih manjinskih prava.

»Imajući u vidu da je prije izmjena i dopuna zakona (Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina) za sudjelovanje u upravljanju ustanovama kulture od strane nacionalnih vijeća bilo dovoljno da nacionalno vijeće proglasi ustanovu kulture za ustanovu od posebnog značaja za nacionalnu manjinu, a sada je propisano da osnivač može (dakle, nije imperativ) utvrditi da je ta ustanova od posebnog značaja za nacionalnu manjinu i to jest preduvjet za sudjelovanje u upravljanju ustanovama kulture od strane nacionalnih vijeća, može se postaviti pitanje smanjenja dostignutog nivoa manjinskih prava i u ovom primjeru«, smatra Vukašinovićeva.

Obrazovanje

Ustanova od posebnog značaja za obrazovanje nacionalne manjine je odgojno-obrazovna ustanova, čiji je osnivač Republika, Pokrajina, jedinica lokalne samouprave ili nacionalno vijeće u kom se tradicionalno ili u značajnoj mjeri ostvaruje pravo nacionalnih zajednica na obrazovanje i odgoj na svom jeziku. To znači da nacionalno vijeće u upravljanju tom ustanovom sudjeluje u skladu sa zakonom. Takav status može dobiti po jedna ustanova osnovnog i srednjeg obrazovanja u kojoj se nastava izvodi na jeziku nacionalne manjine ili i na jeziku nacionalne manjine, ukoliko je u lokalnoj samoupravi broj obrazovnih ustanova u kojima se nastava izvodi na tom jeziku manji od četiri. Ukoliko se u nekoj lokalnoj samoupravi nastava na jeziku neke nacionalne zajednice izvodi u više od četiri obrazovne ustanove, ustanovom obrazovanja od posebnog nacionalnog značaja može se proglastiti najviše četvrtina obrazovnih ustanova na teritoriju te lokalne samouprave.

Obrazovnom ustanovom od posebnog nacionalnog značaja za obrazovanje nacionalne manjine može se proglastiti i osnovna škola u kojoj nastavu na jeziku nacionalne manjine pohađa najmanje trećina učenika, srednjoj školi u kojoj najmanje 90 učenika pohađa nastavu na jeziku nacionalne manjine, kao i osnovna škola u jedinici lokalne samouprave u kojoj se zbog opadanja broja stanovnika uslijed negativnog prirodnog priraštaja i emigracije pripadnici nacionalnih manjina moraju posebno zaštititi. Zakonom o nacionalnim vijećima (članak 12.) definirano je da u ustanovama predškolskog odgoja i obrazovanja, osnovnog i srednjeg obrazovanja i odgoja, a čiji je osnivač Republika, Pokrajina ili lokalna samouprava, a u kojima se nastava odvija na jeziku nacionalne manjine ili se izučava govor ili jezik i kultura kao poseban nastavni predmet, nacionalno vijeće daje mišljenje o predloženim članovima UO i školskog odbora (odnosi se na predstavnike lokalne samouprave), zatim predlaže članove UO i školskog odbora u slučaju da se u većini odjeljenja nastava održava na jeziku nacionalne manjine ili za koju je utvrđeno da je ustanova od posebnog nacionalnog značaja za obrazovanje nacionalne manjine.

Također, nacionalno vijeće daje mišljenje o izboru ravnatelja. Vukašinovićeva se, u istom tekstu u kome piše o ustanovama kulture od posebnog značaja za nacionalne zajednice, bavi i ustanovama od posebnog značaja za obrazovanje nacionalnih manjina te navodi da nacionalno vijeće više nema ovlaštenje davati prethodnu suglasnost za izbor ravnatelja niti davati mišljenje u postupku razrješenja ravnatelja i članova tijela upravljanja u obrazovno-odgojnim ustanovama već faktički ima samo savjetodavnu funkciju – daje mišljenje o kandidatu za ravnatelja ustanove, a to mišljenje nije obvezujuće.

Odsustvo interesa

Cjelokupan popis ustanova kulture i obrazovanja koje imaju poseban značaj za očuvanje identiteta i obrazovanje nacionalnih manjina ne može se pronaći, tako da u ovom tekstu nedostaje podatak koliko je ukupno takvih ustanova na teritoriju Vojvodine, odnosno Srbije, kao i podatak koliko koje nacionalne zajednice i na kojem teritoriju imaju ustanove od posebnog značaja. A interesantno bi bilo usporediti te podatke, kao i vidjeti koliko se, uvjetno rečeno, nacionalni niteresi prepliću, odnosno koliko, primjerice, ustanova kulture ima značaj za očuvanje nacionalnog identiteta više nacionalnih zajednica.

Također bilo bi zanimljivo imati i podatke koliko su same procedure trajale, odnosno u kom razdoblju su tijela vlasti, od Republike do lokalne razine, rješavale zahtjeve nacionalnih zajednica. I s kakvih ishododom. Tom temom nisu se pretjerano bavile ni nevladine organizacije, niti civilni sektor, niti je ta tema obrađena u nekoliko publikacija koje su se autorici ovog teksta činile kao moguće polazište za obradu ove teme.

Z. V.

 

  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay