Intervju

Dok diše, šokački piše

Sedamdesetgodišnja književnica iz Sonte Ruža Silađev piše kratku prozu, pjesme, dječje pripovijetke i dramske tekstove. Javno je iskoračila i u likovnu umjetnost. I u pisanju i u slikanju omiljeni motivi su joj Šokci, šokačke obitelji i šokački običaji. Njezine prve dvije knjige, Divani iz Sonte i Šokica pripovida, ubrajaju se u djela sakupljene hrvatske narodne baštine. Divani iz Sonte imaju i povijesni značaj za podunavske Hrvate – Šokce, jer je prva knjiga na ikavici Šokaca s ove strane Dunava ikada objavljena. Čitateljima je poznata i po brojnim, bilo proznim bilo poetskim djelima objavljenim u Hrvatskoj riječi, Zvoniku, Ćupriji na Jasenici, Klasju naših ravni, Glasu ravnice, Subotičkoj Danici, Šokadiji i Šokcima u šokačkoj riči 2007. godine, Isteru, Glasu komune i Hrcku. Velika je zagovornica očuvanja starog govora šokačkih Hrvata. Razgovarali smo u povodu izlaska iz tiska njezine nove knjige Sonta u sjećanjima šokačkim.

Ovih dana iz tiska je izašla Vaša nova knjiga Sonta u sjećanjima šokačkim. Približite ju našim čitateljima.

Polovica knjige pisana je hrvatskim standardom, polovica šokačkom ikavicom. Priče o fotografiji pisane su hrvatskim, uz umetanje riječi, negdje i cijelih rečenica. Još ima više od trideset priča pisanih čistim šokačkim govorom, manji dio arhaičnim, većina govorom koji je danas u uporabi u Sonti. Knjiga ima 320 strana. Na njoj sam radila sedam i pol godina. Opet su sve teme, svi događaji, svi običaji vezani isključivo za Sontu. To me najviše zanima, pa o tome najviše i pišem.

Urednica knjige je prof. dr. sc. Sanja Vulić sa Sveučilišta u Zagrebu, a recenzentica doc. dr. sc. Gordana Laco sa Sveučilišta u Splitu. Otkad traje Vaša suradnja s njima?

Prvo se moram zahvaliti i dr. sc. Sanji Vulić i doc. dr. sc. Gordani Laco. One su za ovu knjigu donirale svoj rad. Njih dvije su bile jedini donatori, ostale troškove snosila sam sama. Suradnja s profesoricom Vulić traje još od 2007. godine kad je recenzirala moju knjigu Divani iz Sonte. Pet godina kasnije recenzirala je i moju drugu knjigu Šokica pripovida. To je bio pun pogodak, jer je ona specijalist za dijalekte hrvatskog jezika. Možda će se neki i zapitati zašto uvijek pišem ili na hrvatskom standardu ili na šokačkom dijalektu. Za mene je to posve normalno, jer pripadam etničkoj skupini podunavskih Hrvata – Šokaca, čiji je govor dio slavonskog dijalekta hrvatskog jezika.

Nakon knjiga Divani iz Sonte i Šokica pripovida čitatelji su očekivali nastavak pisanja na šokačkoj ikavici. Zbog čega ovoga puta pred sobom imamo knjigu pisanu dijelom hrvatskim standardnim govorom, dijelom šokačkom ikavicom?

Ovaj način pisanja nametnule su okolnosti. Jednostavno, morala sam poštovati neka književna pravila, a rezultatom sam prezadovoljna.

Kada i gdje možemo očekivati promocije Vaše nove knjige?

Za sada, na temelju dosadašnjih iskustava, planiram samo promociju u Sonti. Prve dvije knjige nisam imala zadovoljstvo predstaviti nigdje u Vojvodini. Zanimanja jednostavno nije bilo, mada bi tu tvrdnju kasnija prodaja demantirala. Osim u rodnom mjestu, promocije sam imala u Hrvatskoj, dva puta u Zagrebu, u Novinarskom domu i u Zajednici protjeranih Hrvata iz Srijema Bačke i Banata, te u Đakovu i Osijeku. Poziva iz Subotice, Sombora, Srijemske Mitrovice, Surčina, podunavskih šokačkih mjesta jednostavno nije bilo. To mi najviše govori o našem međusobnom odnosu u okviru hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji. Ne znam, valjda je u pitanju naš mentalitet, najneugodnije su me iznenadili moji Šokci. Promocija knjiga u šokačkom Podunavlju bilo je u proteklom desetljeću dosta, no, ne i autora iz drugih šokačkih mjesta. Isto tako, u mojoj rodnoj Sonti izvode se dječje drame autora iz drugih sredina, čak i iz BiH, po jednom čak nosi ime i dramska trupa OŠ Ivan Goran Kovačić. No, za uprizorenje mojih tekstova jednostavno nema volje. Iskreno, glede promocije ne nadam se drugačijoj situaciji niti s novom knjigom.

Hoćemo li Vas vidjeti na sajmovima knjiga, na kojima se naša zajednica redovito predstavlja?

Na Interliberu u Zagrebu, na sajmovima u Novom Sadu, Beogradu i moje prethodne knjige su izlagane i predstavljane, međutim, ja kao autorica na ta predstavljanja nikada nisam pozvana. To je valjda rezervirano samo za odabrane.

Osim pripovjedaka, pišete još i pripovijetke za djecu, poeziju i dramske tekstove. Želja za univerzalnošću ili diktat nadahnuća?

Rekla bih da je u pitanju diktat nadahnuća. Kad vidim zgodan događaj, recimo ptica se kupa, pojavi se glista, priča za djecu munjevito se uobličava u mojoj glavi. Tako nastavljam kada god me nešto nadahne. Imam tridesetak priča za djecu, polovica su priče Djetinjstvo koje ne poznaješ, a druga polovica su bajke i bajkobasne. U tome baš uživam i jako mi je drago kad me djeca na ulici zaustave i kažu: »Pročitali smo u Hrcku Vašu priču, odlična je«. Za djecu uvijek imam vremena, pa se okupe oko mene, malo proćaskamo o priči i rastanemo se zadovoljni zbog nenadanog kratkog druženja. Okušala sam se i u igrokazima, imam napisana tri teksta. I odista sam uživala pišući ih. Nadahnuće za pisanje poezije uhvati me jako rijetko. Ne štancam pjesmice poput ponekih kolega pučkih pjesnika, napišem eventualno jednu ili dvije godišnje.

Osim književnog izričaja, Vaše emocije su našle mjesto i na polju likovne umjetnosti. Koliko dugo ste to nosili u sebi i kako ste napravili slikarski iskorak?

Ne znam ni sama, tu žicu sam nosila u sebi valjda još od djetinjstva. Koliko mi sjećanja sežu, još u mojoj predškolskoj dobi otac je u našu kuću donosio dnevne novine Borba. Užitak bi mi bio uzeti olovku u šake i risati po marginama. Sve bi na koncu bile pune mojih risarija. Iako je jedno vrijeme to bila moja opsesija, kasnije nisam ispoljavala neke ozbiljne namjere bavljenja likovnom umjetnošću. Moje sadašnje oslikavanje boca, slikanje tehnikom ulja na platnu, akrila, enkaustike, samo mi je nekakav ventil, neki moj povratak u djetinjstvo. Slikanje mi je razonoda, a kad nešto napravim onako kako sam zamislila, neizmjerno se veselim, baš poput djeteta.

Što su Vam omiljeni motivi?

Omiljeni motivi su mi, kao i u pisanju, vezani za Sontu, Dunav, ravnicu koja nas okružuje. Na mojim slikama mogu se vidjeti motivi poput naše Bare, bulki na Dunavu, krajolici našega atara, kapelice i svakako naša crkva koja me posebno nadahnjuje. Svi ovi motivi su u meni i svi me vraćaju u djetinjstvo i u beskrajne priče naših baka i djedova.

Pored svih putovanja i odsustvovanja iz rodnoga mjesta Vaše pripovjetke odišu Sontom i bogatom šokačkom baštinom. Kako ste postali rob zaostavštine sonćanskih Šokaca?

Nazovite kako hoćete, ali ja bih rekla da nisam rob, nego lučonoša zaostavštine naših predaka. Puno toga znam, puno sam doživjela, a sve mogu zahvaliti okruženju u kojem sam živjela. Dobar dio članova moje obitelji doživio je duboku starost. Tako mi je djed po ocu poživio 89 godina, baka 90. I svekrva mi je poživjela 89 godina. Od njih sam čula i zabilježila puno opisa života starih Sonćana, puno opisa običaja, puno priča o starinskim narodnim nošnjama, o tome kada se i zbog čega koja odijevala. Tako se u meni prošlost ispreplitala sa sadašnjošću i danas sam prepuna prizora koji će zauvijek živjeti u mojim pripovijetkama. Ponešto od toga mi zatreba i kad pišem priče o fotografiji, jer volim biti temeljita u svemu, volim provjeriti tko, što, kada i kako. Za mene je priča o fotografiji završena kad se osobno uvjerim u sve u njoj navedene čimbenike, poput godine kad je snimljena, generalija osoba na njoj i slično. To me vuče daleko u svijet prošlosti i tome posvećujem najviše svojega vremena.

Prikupljajući materijale za svoje knjige istraživali ste i sve segmente prošlosti starih Sonćana. Što Vas je najviše zaintrigiralo?

Najviše moje pozornosti privukla je ta njihova iskonska borba za opstanak, težina života, ali sve nekako protkano s nekom nadom i vjerom u budućnost, vedrina s kojom su živjeli. Sjećam se djetinjih dana i odlazaka kod bake i majke (baba po ocu), ljudi su se okupljali na uglovima ulica ili, kako mi Šokci kažemo, na ćošu. Tu se pjevalo, sviralo u frulu, u usnu harmoniku. U predvečerje se mogla čuti grupna pjesma. Ljudi su nekako živjeli sa šalama, s pjesmom, pa nas je to valjda i održalo, jer malo je reći da je život bio težak.

Dobar ste poznavatelj narodnih nošnji sonćanskih Šokaca. Koliko se danas u Vašem mjestu poštuje tradicija odijevanja?

Mislim da se puno toga jednostavno izgubilo. Danas je sve manje onih koji imaju vremena pitati starije ili nekoga tko zna za poneki savjet o odijevanju. Puno toga je odstupilo od tradicije, puno toga je iskrivljeno, čak i nakaradno. No, što je najvažnije, bit je ipak sačuvana.

Ovih dana nazočlili smo manifestaciji Grožđebal, s tradicijom dugom 88 godina. Poštuje li se tradicija u tom segmentu?

Prvo bih pohvalila organizatore, koji usprkos svim problemima ovu manifestaciju uspijevaju i održati. Svjedočimo da je u Sonti iz godine u godinu sve manje žitelja, sve manje mladih i djece, a konačno i sve manje dobrih poznavatelja šokačke tradicije. Usprkos navedenom, Grožđebal se održava, bar u onom osnovnom obliku, mada je sve to puno drugačije od izvornog. Tradicija se narušava prvo u odijevanju. U izvornom Grožđebalu sudionice manifestacije bi se se tijekom dana tri puta preodijevale. Nikako se nije smjelo dopustiti da se djevojke u najsvečanijem ruhu penju na zaprežna kola ili kočije i da sjedaju s pulanim pregačom i pulanim košuljcom na sebi. U tome se prije podne išlo u crkvu, na blagoslov zvona od grožđa. Poslijepodne bi se odijevala lakša, jednostavnija nošnja. Isto svečana, ali prigodna za igranje i vožnju zapregama u defileu kroz selo.

Veliki dio Vašega opusa pisan je ikavicom koja se nekada govorila u Sonti. Nestaje li taj govor i što bi trebalo poduzeti za njegovo očuvanje?

Istina, za mene vrlo bolna, jest da ikavica, polako ali sigurno, nestaje s ovih prostora. U svojim istraživanjima nailazim na mnoge riječi koje već ni ja nisam čula, ali sve rjeđe. Moj kolega po peru I. A. i ja, kao najeksponiraniji pisci na starom šokačkom govoru, poput Don Quijotea pokušavamo spasti što se spasti da. No, čini mi se da polako gubimo bitku s vremenom. U Sonti je sve manje starih koji govore akutom. Što je najzanimljivije, taj stari sonćanski akut sačuvan je u jednom dijelu Kanade, kod naših iseljenika iz šezdesetih i ranih sedamdesetih godina. U okruženju doseljenika s drugim jezičnim korijenima, međusobno su komunicirali govorom kojega su donijeli sa sobom, pa su tom obliku učili i svoju djecu. Nažalost, u Sonti se danas u velikom dijelu obitelji čak i međusobno komunicira nekom iskvarenom mješavinom srpskog i šokačkog govora. Srećom, kolega i ja imamo puno toga zabilježenoga, on još iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, iz komunikacije s bakama i djedovima koji su tada bili stariji od osamdeset godina i savršeno govorili akut. Ja sam sve do prije desetak godina bila okružena osobama koje su isto tako dobro baratale najstarijim sonćanskim govorom. Bar ovo što smo do sada nas dvoje uspjeli zapisati ostat će svjedočenje za neka buduća vremena. Postoji još puno načina za očuvanje našega govora. Prvi i osnovni je govor unutar obitelji. Jasno, onako kako govore roditelji, govorit će i djeca. Ne možemo od djece očekivati neku naklonost šokačkom govoru ukoliko ga ne znaju ni njihovi roditelji. Možda bi i djeci, polaznicima hrvatskog jezika i nacionalne kulture u našoj školi, a možda i ostalim učenicima, nekada trebalo pročitati i ponešto na šokačkoj ikavici, možda bi se netko od njih i više zainteresirao za šokački govor. I u KUD-ovima bi se trebalo više pozornosti posvećivati njegovanju starog govora. Nošnje stalno gledamo i na pozornici i u medijima, napjeve često slušamo, za očuvanje govora potrebno je puno više. Potreban je sustavni rad literarenih, recitatorskih i dramskih odjela. KPZH Šokadija je to jako dobro radila, međutim, ne znam zbog čega se stalo, ovaj segment rada se jednostavno ugasio.

Imate li i kakvu institucionalnu podršku u borbi za očuvanje ikavice?

Moja posljednja knjiga, Sonta u sjećanjima šokačkim, je samizdat. Mislim da taj podatak govori sve o institucionalnoj podršci. S jedne strane, svima su puna usta borbe za očuvanje malih jezika i dijalekata, ali mislim da je to samo isprazna priča za javnost. U praksi, mi koji na tom polju ozbiljno radimo godinama, jednostavno smo prepušteni sami sebi. Ukoliko želimo taj rad smjestiti među korice, u to moramo ili uložiti vlastita sredstva ili pronaći donatore, što je danas jako teško. A iskreno, nakon tolikih godina rada, jednostavno iz nekog svog ponosa ne želim nikoga moljakati da mi udijeli milostinju.

Broj žitelja Sonte, pa tako i Šokaca, rapidno opada. Vidite li kraj toga trenda i kada?

Nisam optimist glede ovoga trenda. Uostalom, civilizacije su nastajale i propadale, ljudi i danas idu trbuhom za kruhom. Drugačije je bilo dok smo u tom procesu bili gledatelji, sada smo postali njegovi sudionici. Mislim da se taj proces može ublažiti, a teško i zaustaviti, jedino promjenom politike. No, što nas je manje i što smo stariji, sve je manje i šansi za to. Jednostavno, nemamo više energije koja je okupila kritičnu masu koncem prošlog i početkom sadašnjeg stoljeća.

I za kraj, što biste poručili mladima koji bi eventualno pošli Vašim stopama?

Nažalost, možda bi moja poruka bila pomalo pesimistička. Naoružajte se upornošću, strpljenjem, ne dajte se ni od koga i ni zbog čega obeshrabriti. Slijedite svoju zvijezdu vodilju, najljepša plaća za učinjeno bit će vam vlastito unutarnje zadovoljstvo.

Intervju vodio: Ivan Andrašić