Širom Vojvodine
Potraga za boljim životom
Hrvati iz šokačke skupine u Somboru se vezuju za Bereg i Monoštor, ali Šokaca u manjem broju ima i u Somboru. Njihovo masovnije doseljavanje počelo je nakon Prvog svjetskog rata, a kako su se naseljavali uglavnom u istom dijelu Sombora, taj dio grada dugo je nosio naziv Šokački kraj. Tog naziva danas se još sjećaju samo stariji, a desetljeća suživota s bunjevačkim Hrvatima, Srbima i Mađarima utjecale su da somborski Šokci izgube i svoj prepoznatljiv govor. Ono što nisu izgubili jest vjera, jer su usprkos novom životu ostali vezani uz Crkvu.
Prilagođavanje
Priču o Šokačkom kraju čula sam od Marije Šeremešić, predsjednice UG-a Urbani Šokci, koja i sama potječe iz takve obitelji. Prema njenom kazivanju Šokački kraj bio je, u godinama kada su se Šokci doseljavali, i doslovno kraj Sombora, s vrtovima, vinogradima i po kojom kućom. Danas bi se reklo da je to dio grada, desno od Batinske ulice, gledano prema Bezdanu.
»Od 1919. do 1939. godine samo iz Monoštora u Sombor se doselilo trideset obitelji s 57 djece. Te 1939. godine u Somboru je bilo skoro 120 Hrvata Šokaca. Najviše je bilo Karajkovih, Periškića, Forgića, Kovača, Đipanovih, Čatalinčevih«, kaže Šeremešićeva.
Doseljavanja Šokaca u Sombor bilo je i u godinama kasnije, pa i poslije Drugog svjetskog rata.
»U novoj sredini teško se prihvaćao šokački govor, pa su se doseljeni Šokci trudili da što manje govore svojom šokačkom ikavicom. U kućama, unutar obitelji još se nastavilo govoriti ikavicom, a šokački govor najduže su očuvale žene, jer su muškarci radili, pa su i zbog posla i utjecaja sredine izbjegavali govoriti ikavicom. Čak su se Šokcima rugali nazivajući ih šoljama. Nije to bilo samo u tim prvim godinama doseljavanja već se tako gledalo na Šokce i 50-tih, 60-tih godina. Ja se sjećam jednog događaja iz svoje obitelji: mati je lijepe šokačke ćilime stavila na ljetnu kuhinju, a otac je od bijesa sve to skinuo i zapalio uz riječi da se on muči i radi za svoju djecu i neće da ona trpe izrugivanje. Toliko je to teško moja majka podnijela da je kasnijih godina kada je otac i poželio vratiti se u Monoštor ona bila izričito protiv toga«, kaže Šeremešićeva.
Kirdžijaši
Šokci, doseljenici u Sombor prvih godina po doseljavanju uglavnom su bili kirdžijaši. Konjima i kolima prevozili su sve što je trebalo, bilo da su to drva, opeke, zemlja za zidanje nabijača.
»Kasnije su kupovali traktore, neki su su postali taksisti, obrtnici. Bili su Šokci vrijedni i radni i trudili su se da napreduju u novoj sredini kako bi za svoju obitelj osigurali bolje uvjete života. Već prije Drugog svjetskog rata Šokci su držali krojački salon, dvije krojačke radionice, a pet šofera bavilo se prijevozom«, kaže Šeremešićeva.
»Rođena sam u Somboru, moj otac i stric rođeni su također u Somboru, jer su još prije 1929. godine, kada se rodio stric, baka i djed iz Monoštora došli u Sombor. Moj otac bio je taksist, miješao se s ljudima tako da mi u našoj obitelji nismo govorili šokačkom ikavicom. Početak 90-tih, kada je baka preminula, u njezinoj kući je ostalo šokačke nošnje, ali većinu toga mi nismo sačuvali. Ali sjećam se posjetima rođacima u Monoštor, a naročito su mi u sjećanju ostale lijepe proslave Petrova. No, bez obzira na naš život u Somboru, ostalo je ono nešto šokačko u meni. Prije nekoliko dana bila sam u Hrvatskoj i puno mi je srce bilo kada sam se uhvatila u veliko Šokačko kolo. Sjetila sam se i svog oca koji je uvijek volio zaigrati«, kaže Marica Blaško, djevojački Đipanov.
Njena obitelj samo je jedna od obitelji koja je život u Monoštoru zemijenila za šokački kraj. U dijelu Batinske ulice (dio od Monoštorske do Nikole Tesle ) živjele su monoštorske obitelji Mate Kovača, Joze Kovača, obitelj Marina Kovača, zatim obitelj Tubić iz Berega, te obitelj mješovitog braka Kubatovi. U Ulici Nikole Tesle bila je obitelj Andrašev, pa Đipanovi, s druge strane ulice Periškići, pa obitelj Adama Forgića, dalje u ulici Karajkovi, pa još jedna obitelj Karajkovih, pa Periškići.
Z. V.
ANTRFILE
Gospin sokak
Šokačka nošnja i ikavica dio su tradicije koju su doseljenici po dolasku u Sombor izbacili iz svakidašnjeg života, ali bez obzira na novu sredinu ostali su vezani uz Crkvu. Družili su se Šokci na svetim misama i zajedno se molili Gospi u Gospinom sokaku.
