Tijekom trodnevnog seminara izrađen brundžuk, jedinstveno oglavlje šokačkih mladenki u donjem dijelu Bačke

Udruga Tragovi Šokaca iz Bača organizirala je seminar izrade ženskih oglavlja donje Bačke koji je održan u okviri projekta VII. »Tradicijsko češljanje i izrada oglavlja Hrvatica u regiji«. Trodnevni seminar bio je prilika da se izrade ženska oglavlja koja su početkom XX. stoljeća bila karakteristična za Bač, Vajsku, Bođane i Plavnu. To su široka pletenica s nakudranim čelom, češljanje u okruglo – copovi s češljićima i pričešljanim – brenovanim čelom, svečani mladenkin starovirski vinac, snašin vinac –brundžuk, zavijanje u konđu i zlatni vinac, povezivanje marame na konđu. Na reviji koja je upriličena na kraju seminara priređena je prezentacija oglavlja urađenih tijekom radionice, ali i pokazana oglavlja i ruha koja su se nosila tijekom žalosti.

Brundžuk

Projekt tradicijskog čeljanja i izrade oglavlja pokrenula je prije sedam godina predsjednica Udruge Tragovi Šokaca iz Bača Stanka Čoban, a svake godine tema je drugačija.

»Ove godine uradili smo nešto što će trajno ostati u udruzi, a to su vinci, pletenice, copovi, brundžuk, koji će se uz našu bogatu nošnju koristiti na našim nastupima. Glavni ‘krivac’ za to je profesor Tomislav Livaja, voditelj seminara. Bilo je puno posla, ali isplatilo se. Posebno nas raduje što smo od prirodne kose naučile napraviti frizure koje su se nosile početkom XX. stoljeća«, kazala je Stanka Čoban.

Najviše truda uloženo je u izradu brundžuka.

»To je jedno od najvećih oglavlja u Šokaca i nama je bila želja da izradimo jedno takvo oglavlje. Brundžuk su izrađivale prijateljice za mladenku prije njene udaje. Na vjenačnju se sjekla pletenica, kosa zavijala u konđu i stavljao se brundžuk. Ne znamo točno koliko je poslije udaje ona nosila taj brundžuk, jer neki izvori kažu šest tjedana, a neki da je to bilo čak do rođenja prvog djeteta. Nošen je u Vajskoj, Bođanima, Plavni i Baču i nešto manje u Sonti i Aljmašu«, kaže Tomislav Livaja.

On pojašnjava da su osnov brundžuka drvena šipka i nosač od kartona na koji se nižu ukrasi. Pravilo je bilo da brundžuk mora biti širok koliko i rame i ukrasi na njemu ne smiju pasti ispod brade. 

»Zrnje, perle, cvijeće, ogledalca. Imao je taj brundžuk statusni simbol, ali se vjerovalo i da služi za tjeranje zlih pogleda. Prestali su se brundžuci nositi već oko 1910. godine. Postoje zapisi da su svećenici tim brundžucima bili zgroženi. Zanimljivo je da ćemo na fotografijama mladenki iz tog razdoblja vidjeti da se one uopće ne smiju. Vjerovalo se da će ukoliko se mladenka smije i pokaže zube djeca biti luda. Nije se mladenka smijala i zbog toga što se nije pretjerano radovala udaji, a jedan od razloga je što u to vrijeme mladenke uglavnom nisu imale lijepe zube«, kazao je Livaja.

Žalost

Na reviji u Didinoj kući u Baču prikazan je i tradicijski način oblačenja žena u žalosti.

»Na glave ima veliku farbarsku maramu na listake, koja je podbradita ili što bi kod nas u Beregu rekli oko vrata. Nazad je svezana u tri guke. Oplećak je vitani, nosi još i farbarsku suknju i pregač na listake, štampano žutim. Ona je tako obučena pošla na groblje, jer žali svoju nenu. Mama se kajala i do pet godina, dada tri, a sestra godinu, godinu i pol«, kaže predsjednik HKPD-a Silvije Strahimir Kranjčević iz Berega Milorad Stojnić.

»Crne ljope, vezene skute, voskana prega, plećak sa crnim vezom, kapica na glave i mi kažemo crna krpa ili šamija na glave i crno zrnje oko vrata. Najčešće se kajalo godinu dana«, pojašnjava kako u Sonti izgleda ruho za kajanje Agica Prelić iz KPZH-a Šokadija.

»Najstariji način kajanja je bjelina. U bilim rubinama sa najjednostavnijim vezom se kajalo. Oko Drugog svjetskog rata već su se nosile rubine vezene samo sa plavim i crnim koncem. U kajanju se ni kosa nije ukrašavala«, kaže Eva Kostalić KUD-a Seljačka sloga iz Gajića.

Na reviji je pokazano i ruho za kajanje Mađara iz Bogojeva.

Z. V.